Smjernice za Berkshire, s granice
Kada stigneš do Pisgaha, zastani.
Dozvoli crvenoj prašini da te usmjeri.
Pazi na bodljikava polja ananasa,
slatko i kiselo u tvojim čulima,
prepreke od betonskih mostova
poput piramida i zelena brda,
što dozivaju ispod litice.
I pripazi koga ćeš pitati za pravac.
Reći će ti, idi pravo. Nije daleko.
Idi pravo.
Zastani na trgu,
zaštiti se od
zatvorenog uma ali
ne i sjećanja na mala stopala
rasplesana u crvenom blatu,
zagrizi u putovanje kroz indijske orahe
i ananase iz beskrajnih polja,
u slučaju da se osjetiš kao to dijete, ponovo.
Pogledaj zapadno od crkve u Pisgahu,
označavala je pređenu milju,
šetnicu do pošte
vijugave zamršene puteve,
skakutanje i branje voća;
to je putovanje. Zapamti ga.
Fokusiraj se. Zagledaj se u sjedeću parohiju.
Pronađi vitko drvo kokosa
iza granice šume,
daleko od asfalta;
to je Berkshire.
Idi još dalje,
pronađi Veliku rijeku,
izvor iz kojeg sam potekla;
pronađi Greenwood.
Stigni kući,
dozvoli srcu i kerozinu
da raspale tvoj smijeh.
To su smjernice s granice,
mog srca tvom.
Karipska razglednica iz Fort Wordena
Predavačica na radionici kaže zauzmite bilo koje mjesto
u učionici. Pretvaram se da sam ispod,
bronzane maginje, kraj Aleksandrovog dvorca.
Hoda kroz sobu dijeleći razglednice
tigrova, ptica, prostora uzdignutih nad vodom.
Meni daje onu sa svjetionikom zaiskrenim
crvenim, bijelim, nadolazećim okeanom i već mislim
vidim Jamajku u niskom rastinju.
Predavačica kaže, poderi svoju razglednicu, i ja to ne uradim. Sijeda
žena što posudila je moju olovku, ugriza svoju pticu.
Recite mi kakav je osjećaj, kaže moja predavačica,
i jedan muškarac s tigrovim okom u lijevom dlanu kaže
pomislio je na stara lica, zarasla u bršljan, zahrđala.
Pokleknuvši presavijam, zabrinuta da gubim još jedno mjesto, dozvoljavajući bjelini
da sakrije ljiljane, morsko grožđe, ostavljajući tek toranj
kao dokaz postojanja kopna.
Ipak, presavijem još jednom lomeći kamenje,
ispijajući more. Ponovo, predavačica kaže,
i moj otok pobijeli ispod mene.
Prehranjivanje
Bolje biti kući nego u svijetu, gladan.
- A.G.
Majka brine za mene
da u tom gradu
za svaki gram jama,
svaku kašiku graška koji pojedem
mora se platiti.
Pita se zar mi ne bi
bilo bolje da sam kući.
Ovdje nema djedovog vrta
pa mi ona da posadim donosi divlju limunsku travu
za natopiti dlanove, zagrijati srce.
Zna da ne mogu izaći i ubrati
izniklu bamiju što djed je posijao
pa mi donosi sjemenje,
podsjeća me da mi smo ljudi sa zemlje,
tamo se kruhovac može peći na vatri iza bilo koje kuće.
Moja majka napušta divljinu Westmorelanda
i postaje za mene, kao ujak Ben za nju, komšija
što silazi kroz red kakaovca preko puta kamenog zida
da donese slatki krompir, crveni grašak i dobije nekoliko limeta.
Ona zna da ovdje, za takve stvari
mora se platiti nejestivom valutom.
I svaki put kada odem kući, odlučna ostati,
Majka ide u lov pod široke listove tikve,
vuče nadole drvo banana dozrelih za kuhanje, iskopava rani jam,
pravi kiseli sok od strastvene marakuje.
Evo, uzmi ovo, kaže. Budi sita.
Yashika Graham, "Some of Us Can Go Back Home", zbirka u najavi
S engleskog prevela Senka Marić
Fotografija: Yosef Benyamin
