Njanja i Medo došli su ovamo kratko nakon što je dolje u Hrvatskoj započeo rat. Tvrde i dan-danas da s tim sranjem nemaju ništa. Niti su nekoga napadali, niti su uzrokovali paljenje kuća, mržnju i bijedu, niti su htjeli da se netko iseli iz svoga doma. To nije njihov svijet ili nije svijet kako ga oni zamišljaju, nije bila njihova opcija da se u klanju južnoslavenskih plemena na bilo koji način sudjeluje. Otišli iz tog kaosa skroz riješeni da budu svoji na svome u stranoj zemlji.
Pravilno.
U Austriji im je dobro, pače izvrsno. Nikada nisu zažalili što su otišli.
Njanja već skoro dvadeset godina radi u firmi za uvoz brazilskih banana kao komercijalna direktorica (ispočetka je dvije godine hrmbala kao čistačica po uredima). Njen suprug Medo je pravnik. Krivično pravo. Od jutra do mraka ga nema kod kuće (on je po dolasku u Oesterajh prao mrtvace pripremajući bečke leševe za pogreb, bolji posao nije mogao naći).
* * *
Njanja i Medo nemaju djece. Nije jasno zašto, Rade ih to nikada nije pitao, on ne zna razlog. Vjerojatno zbog posla nisu stigli uploviti u tovrsne radosti. Sada je za to, biološki gledano, prekasno. No bavljenje djecom je sužanjstvo, kako vele bez grižnje savjesti, te uostalom, zaustavlja normalan život.
* * *
Radovan se konačno kod Njanje u miru najeo kako spada. Kotleti, pomfrit, salata, nešto soka od ananasa te nažicane cigarete sjeli su mu potaman, ko budali šamar.
Prije, za vrijeme i poslije ručka ide obavezno čavrljanje od kojeg mu je muka. No, mora se. Njanja i on znaju se još iz srednje škole. Imaju o čemu pričati.
Pokazuje mu ona između dva zalogaja, stopalo preko kojeg je u Tajlandu gdje su turistički uživali prešao suludi domaći motociklist. Ne izgleda to sada bogznakako, ali doktori kažu da će bit sve ok. Predstoje mnogobrojne terapije i dugačak oporavak.
Slijede pitanja domaćice. Prvo Njanju zanimaju očite stvari: što za boga miloga radi ta gomila flastera na Radovanovom licu… Može se tu dvojako odgovoriti – reći kako je bilo, a to mu ionako ne bi povjerovala ili lagati na opće zadovoljstvo – bio Rade u posjetu kod prijatelja pčelara u Valpovu prije tjedan dana pa se nije dobro zaštitio pored košnica…
Slijede uobičajena pitanja, kurtoazna: „Kako žena, kako kćerka?” Dva puta odgovor je isti – „dobro, dobro”. To zaustavlja mogućnost da se razgovor nakrivi samo na tu stranu ili da postane eventualno slatkasto nepodnošljiv. I opet Radovan kada ne zna što da odgovori, samo kaže „dobro”. Detalji koji bilo što razjašnjavaju su potom, nakon izrečenog „dobro”, skroz nepotrebni – kao voda ovom umjetnom plastičnom cvijeću pored televizora. Onda slijede teža pitanja na koja nema jednostavnih odgovora: „A kako si ti? Što radiš u zadnje vrijeme?” radoznala Njanja usput se proteže u fotelji. Rade ima puno poteškoća da jednostavno objasni što to on sada zapravo radi u životu. Dok su svi njegovi vršnjaci, dakle pedesetogodišnjaci, u nekom normalnom poslu i vode normalne građanske živote – imaju redovna radna vremena, plaće koje stižu svakog mjeseca na isti dan i mogu svoju rutinu opisati u nekoliko konkretnih rečenica, Radovan se muči da Njanji opiše svoj egzistencijalni trenutak. Misli da mu za to ne bi bilo dovoljno ni milijun i pol rečenica i najgore je da bi sve one, i da se kažu, od prve do zadnje, pomalo promašivale smisao onoga što je želio reći. Sve što bi trkeljao o svom životu, otkad je nakon sloma živaca prestao raditi posao grafičkog dizajnera, bilo bi, za običan puk, kaotično i pomalo nesuvislo. Ponešto bi mirisalo na njegovu katastrofu, opću konfuziju i raspad sistema te bilo kakve (građanske) logike. Definirati on sebe ne može lako. Ne može reći konkretno što to zapravo radi ili kuda sve to pjesnikovanje po Europi vodi. Najtočnije bi se opisao da kaže „ja plutam”, no to je toliko apstraktno za veliku većinu ljudi da s tim ne može baratati ozbiljno, možda tek u šali. A što da kaže „ja pišem”? Dobro, i? Živi li se od toga nekako? Ne. Samo se životari. Pa zašto se to onda radi (to ga je Njanja i pitala)? Sve je zbog potrebe da se kaže… Ili, jer se nema što bolje raditi u životu da bi se osjetilo kako se postoji… Ali Rade sebe pita, što ti obični ljudi, što žive „normalnim” životima uopće mogu reći o sebi izvan siromašnog scenskog okvira jedan, dva i tri – jedan: opisi dosadnih benignih dogodovština s radnog mjesta; dva: opisi monotonih obiteljskih izleta na kojima se ništa ne dešava (uz obavezno pokazivanje fotografija s mobitela) i tri: eventualno mogu prepričavati tračeve o poznanicima – dakle, njihova se komunikacija može svesti samo na ovo: jedan se razbolio, jedan je umro (u nekim razdobljima umru i po dva poznanika), jedan je kupio novi auto od dvjesto konja, a jedan je sada u Americi direktor u Microsoftu i sjajno mu ide… U Microsoftu? „Pa dobro, ali kako mu je zaista?” „Kako to misliš? Dobro mu je, evo objavio je na Facebooku fotografiju svog novog bazena pored viletine koja je kupljena prošle godine.” Aaaa, pa to sve dokazuje samo po sebi…! „Dođe svake godine na Jadran i provede godišnji odmor u Hrvatskoj…” „Pa što će mu uopće bazen kad je ljeti ionako kod nas na moru?” „No eto – čovjek ima pa može…” „A znači on je – ‘ima’? Onda sam ja – ‘nema’, i to me može definirati.” Htio je Radovan zapaziti glasno kako je „ima” ljudima konkretno, a „nema” opet toliko apstraktno. „Nemam veliku plaću i nemam bazen. Eto, upravo sam se uspio definirati negacijama. Ja sam NEGACIJA”, opisao je sebe ukratko Radovan do kostiju nakon što je čuo Njanjinu priču o uspješnom direktoru, poznaniku koji živi u Americi. Ali što da Radovan uopće radi sa svime time? Da se očekivano pasivno divi čovjeku? On bi bezobrazno želio znati detalje. Ne koliko ovaj zajednički poznanik zarađuje, ne to. Recimo, ima li kakvu zanimljivu neurozu, ili – boji li se smrti…? Ili – je li možda vječan…? „Čemu takva pitanja?” u čudu je Njanja. „Zar to nije njegova stvar?” Ooo… Liberalan pogled je vrh svih vrhova… Tu nema prigovora! Živi i pusti druge da žive. „Koga zanimaju njegove neuroze?” pita Njanja. „Mene zanimaju…” „Zašto? Čudan si”, zaključuje ona gledajući Radeta s gadljivom grimasom na licu. „Nekada si bio normalan. Zanimale su te normalne stvari… Nogomet, cijene automobila na tržištu, dnevna politika… Žene… Sada briješ bizarno. Dalek si. Kao da te više nema s nama na ovoj planeti…” „Da, postao sam pripadnik ‘nedefinirane ljudske podvrste’. Otpadak civilizacije. Pa što ako me više uopće ne zanima tko je na kojem mjestu tablice bilo kojeg nogometnog prvenstva? Jel’ to grijeh?” pita Rade. „Trebam li se zbog toga osjećati zločinački?” I onda ono klasično pitanje koje prijateljica što Radovana dobro poznaje mora pitati: „Piješ li još puno?” Rade sada i opet može lagati i reći da ne pije puno. Ili može reći da još pije puno i tako izazvati zabrinutost i milosrđe. Odlučuje se za laž da se i to njeno pitanje ne pretvori u Radetovo spektakularno suđenje. „Ne, prestao sam s alkoholom.” Prijateljica se smješka zadovoljno. Sada može zaključiti da je to izvrsno za narušeno mu zdravlje i može pitati je li završio s kemoterapijama i zračenjima te jel’ se njegov tumor ustanovljen prije godinu i pol povlači. I očekuje da kaže baš kao što je i rekao: „Da, imam još neke preglede, ali stanje se rapidno poboljšava…” Da joj kaže istinu, kako se tumor u međuvremenu vratio, bi li to išta promijenilo? Ne, samo bi je iznervirao bez veze. Treba pod svaku cijenu održati privid općeg sklada i sreće u životinjskom sitno-buržoaskom carstvu.
Napomena: Tekst je odobren od strane autora i izdavača.
Pizzeria Europa, VBZ, Zagreb 2020.
