MOLBA
Nauči nas i prste savijati
i podupirati vrata s one strane
sôbā sad već uzaludne ljubavi
kad zatreba neka bude pesnicom
ono što je toliko maštalo o sreći
i štitilo mršavi plamičak
a potom, nakon završene borbe
dopusti nam da ispružimo prste
čak i ako je ostala samo pustoš
kad na otvoreni dlan primiš poraz
kad lubanju u nježnu ruku uzmeš
počet će tada još jedanput
za otvorene dlanove velika stvar
zabavno putovanje po strunama
posljednje zrno spasenja
RIBE
Ne možemo zamisliti snove riba. Čak i u najtamnijem
kutku ribnjaka, među trskom, njihov počinak
je bdijenje: uvijek jedan te isti položaj i potpuna
nemogućnost da se o njima kaže: spustile su glavu.
I njihove su suze kao krik u pustinji – neizbrojive.
Ribe ne mogu izraziti svoj očaj. To opravdava tupi
nož koji skače po hrptu guleći šljokice ljuske.
RUSKA BAJKA
Postarao se djedica car, postarao. Svojim rukama više
ni goluba ne može zadaviti. Sjedio je na prijestolju
zlatan i hladan. Samo mu je brada rasla do poda i još
niže.
Tada je vladao netko drugi, ne zna se tko. Znatiželjan
narod kroz prozor je zavirivao u palaču, ali
Krivonosov je prozore zakrio vješalima, pa su samo
obješeni mogli koliko-toliko vidjeti.
Na koncu je djedica car zauvijek umro. Zvonilo je, ali
tijelo nisu iznijeli. Car je zarastao za prijestolje. Noge
prijestolja pomiješale su se s nogama carskim. Ruka je
urasla u poručje. Nisu ga mogli otrgnuti. A pokopati
cara s prijestoljem – šteta je.
OPROŠTAJ Došlo je vrijeme treba se opraštati nakon odlaska ptica nagli odlazak zelenila kraj ljeta – banalna tema dakle za solo gitaru sad stanujem na obronku brda prozor preko cijelog zida dakle dobro vidim gusta griva breze gole cicamace to je moja obala sve se odmotava u horizontalnim trakama – lijena rijeka druga visoka obala koja se strmo spušta dolje konačno objavljuje ono što se mora kazati glina pijesak vapnenačke stijene hrpe crnice i krhka šuma koja oplakuje šumu sretan sam to znači oslobođen iluzija sunce se pojavljuje nakratko ali zato nudi spektakle prekrasnih zalazaka pomalo u Neronovu stilu miran sam valja se opraštati naša tijela poprimila su boju tla IZVJEŠTAJ IZ RAJA U raju radni tjedan traje trideset sati plaće su više cijene stalno padaju fizički posao nije naporan (zahvaljujući manjoj gravitaciji) cijepanje drva isto je što i pisanje na mašini društveno uređenje je stabilno a vlast razumna uistinu u raju je bolje nego u bilo kojoj zemlji U početku je trebalo biti drukčije – svjetleći krugovi zborovi i stupnjevi apstrakcije ali nije se moglo posve odvojiti tijelo od duše i dolazila je ovamo s kapljicom sala vlaknom mišića trebalo je izvući zaključke pomiješati zrno apsoluta sa zrnom gline još jedno odstupanje od doktrine zadnje odstupanje samo je Ivan to predvidio: uskrsnuće tijela Boga gledaju malobrojni on je samo za one od čiste pneume ostali slušaju vijesti o čudima i potopima s vremenom će svi ugledati Boga kad će to biti nitko ne zna Zasad u subotu u dvanaest u podne sirene slatko zavijaju i iz tvornica izlaze nebeski proleteri pod pazuhom nespretno nose svoja krila kao violinu GORA PREKO PUTA PALAČE Gora prekoputa Minosove palače je kao grčki teatar tragedija leđima naslonjena na strmu padinu redovi vrlo mirisnog grmlja radoznale masline aplaudiraju ruševini Zaista između prirode i ljudske sudbine nema istinske veze tvrdnja da se trava ruga katastrofi izmišljotina je neutješnih i prolaznih Neobičan slučaj: dva paralelna pravca ne sijeku se čak ni u beskonačnosti Toliko se o tome može pristojno kazati PETRU VUJIČIĆU U suštini se nema za čim žaliti dobro to znaš Petre ne govorim to Tebi nego preko Tebe drugima tijekom pola stoljeća bolje si znao moje misli od mene samog strpljivo si ih prevodio u Čika Ljubinoj ulici u bijelom Gradu na rijeci koja ponovno krvari dugo smo razgovarali kroz Alpe Karpate Dolomite a sad pod stare dane pišem epigrame i ovo je epigram za Tebe slušao sam starca koji je recitirao Homera znao sam ljude prognane poput Dantea u kazalištu sam vidio sve Shakespeareove drame uspio sam moglo bi se reći srećković objasni to drugima imao sam divan život patio sam S poljskog prevela Đurđica Čilić Naklon moje sjenke, Zbigniew Herbert, VBZ, Zagreb, 2023.
