Fontana od sjećanja izbija iz moje podsvjesti i dekorira mi misli. Moji staloženi instinkti rijetko su me iznevjerili. Na sceni se odvijala predstava. U tom komadu ja sam se počeo uzdizati do zvijezda pa sad stojim ponad mnogih izazova. U sebi samosvjestan, za okolinu nerazumljiv. To je komad nekako ljudski, pomalo turoban, a ipak očaravajući. Nešto uistinu posebno, životno, no nekako teško, žalosno, a lijepo. Priča je to s dušom, mješavina mašte i stvarnosti. Tema je vječna: suprotstaviti se konformizmu i oportunizmu što ih osjećamo oko sebe. Ta se ljubav događa nama svima: pisanje, čitanje, predstavljanje, gledanje jedini je način osvješćivanja života u samome sebi kada duh nema nikakva ograničenja.
Kazalište je svečanost, no teško će takvu tvrdnju prihvatiti skeptik. Uzajamna privlačnost i odbojnost između protagonista uklapa se u fluidnu atmosferu. Glume izopčeni i oni koji izopćuju. Glume zavedeni i oni koji zavode. Glume oni koji plešu, glume i oni koji kolo vode. Glumim i ja. Ljudi me slušaju pribrano i sa zanimanjem. Pozornicu sam smatrao mjestom izvođenja ceremonijala. Za publiku sam uvijek imao oajećaja i poštovanja. Inspiracija se ionako ne može naučiti. Tijek predstave sugerira dinamiku kretanja, gramatika je to glumačkog umijeća. Ljudima treba komunikacija. Njima nedostaje netko tko će im se obraćati. Ti glumiš na pozornici, komuniciraš s publikom i imaš što reći, a i znadeš to. Nije to isprazna konverzacija, to je životno važan događaj, to je život sam. U svakom slučaju, to je način priopćavanja. Publika voli iluzije o svijetu i o sebi samoj. Ona lovi svaku živu riječ, a svoju zahvalnost isplaćuje na licu mjesta. No pokraj života tekla je rijeka neiskustva. Ja sam platio svoje neiskustvo na životnoj pozornici, ali sam na toj pozornici i učio život. Uspinjanje na životnoj crti, uostalom uvijek je mukotrpno.
Život je težak, ali ni umjetnost nije ništa lakša. Ne kaže li Truman Capote, kroz usta Audry Hepburn, da svjetla pozornice loše utječu na ten. Duhovno i povijesno ishodište, međutim, nameću stalno traganje za kulturnim specifičnostima. Toga nisu svjesni plesači u transu. Ni jedan vremeplov za lutanje po labirintima vremena ne može biti bezazlen. A mi smo onda pokušali oblikovati svoj svijet. Timing je bio dobar. Bio je to improvizirani kino-studio gdje su se ručno povlačile neke slike. Pridržavali smo se pravila: Svatko može pet minuta, nitko ne smije dva puta, a kad je netko na sceni, ne treba mu postavljati nikakva pitanja. U meni se oštre dijalektički nastrojene inteligencija, pouzdanost i samookrivljavanje, ali u svom povijesnom protegu, u neprestanom prožimanju pojavnih različitosti, izgrađivao sam svoja uvjerenja. Još me peku oči od tuđih nekltura.
Rastao sam, bivao zdraviji, jači. Izrasle su mi kandže kao na nogama ptičjim. Između nas i ptica razlika je samo u fantaziji. Nakon toga slika je postajala sve autentičnija, oštrija, pouzdanija. Intonacija je bila dobra. Još se sjećam: ti i ja, dva viteza, vladali smo nad pet jezera. Nasred jezera čamac, u čamcu oni i gitara, i pjesma jedne vesele mladosti. Generacija nije politička kategorija. U jednom pogledu oka tvog magična krila se moć. Ja sam još uvijek sličan tebi u svom samoodređenju, sudionik u neprilikama, još uvijek ti pripadam. Kad su me počeli oponašati, igra je blijedila. Vidio sam scenu mnogu, kako žaba diže nogu. Sudionici dosta razmišljaju, ali na žalost na krivim pretpostavkama. Post festum korespondirajući s duhom vremena, što vrijedi žaliti se. Ja znam da oni koji me nisu nikad razumjeli, neće me shvatiti ni sada. – Smiri se, ne obraćaj pozornost na efemernosti- govori mi moja savjest. – Nauči nešto iz filmova. Nisi li gledao Casablancu? Pošteni avanturist Bogart glumi naoko negativnu ulogu, jednu crnu figuru. Ali igra fer. Nalazi se u nezavidnom položaju. No hladan junak, nastavlja prividno ležerno svoju profinjenu partiju. Šalje šifrirane poruke. I ti, opameti se, digni glavu, ne očajavajaj, idi dalje. A ja se pitam zašto onda Nietzsche kaže kako su godine njegove najmanje vitalnosti bile kad je prestao biti pesimist.
Ja dobro poznam teren. Pročitao sam obveznu lektiru. Znam uvijek onaj jedan put više. Ja sam sebe jačam. Fides me ovila plaštem, posjećuju me knez i njegova deputacija. Pripovijedam im o svojemu tajanstvenom životu, o mojem svijetu, o fiksiranom hrvatskom jadu, o surovoj stvarnosti kad sam one godine u Valentinovu izronio iz muke vječnosti. I prošlost i budućnost su vječne, samo je sadašnjost prolazna. Svijet je stvoren prema onomu koji je najjači, on je početak i svršetak svega, alfa i omega. On je akumulator božanske energije. Ali poznata je i misa svetog Grgura kojemu se, dok je misio, prikazao na oltaru izrugani i poniženi lik razgolićena i izranjavana Krista okrunjena trnovom krunom, držeći trstiku kao vladarsko žezlo u ruci. „Ecce homo! Evo čovjeka išibanoga, izmučenoga i izruganoga Krista“, Pilat ga tim riječima pokazuje svjetini. A ona viče: „Raspni ga.“ Pilat odgovara: „Uzmite ga vi i raspnite ga. Ja na njemu ne nalazim krivnje.“ Ulog je bio velik: Na jeftinoj tomboli su mali dobici. Duh života davnih dana pomalja mi se uvijek u sjećanju. Puno je toga krenulo naopako od kad se svijet zaglibio u nepravdu, otkad je svijetom zavladala frivolnost, lažna znanost koja je aždaja. No nepravda se uvijek može spriječiti. Pitanje je samo pod koju cijenu. I traje tako velika borba na maloj sceni, horor u kojem glavni glumac bije bitku sa sudbinom, a dostojna ovca bijele vune dat će „harcujučemu“. Bore se janje i lav, a samo Jaganjac Božji, Jaganjac pobjednik može otvoriti knjigu sa sedam pečata- knjigu budućnosti.
A ja sada tražim samo da među dobrima mjesto zadobijem. Nije da ne bih više imao htijenja. No treba se znati priložiti k navikama novog vremena. Mladost neka ljubi čednost svoju, a stari konj se teško ravnati dade. Samo Bog je gospodin povrh sve gospode, a službenica koja gospi glavu mirišljavim prahom posipava, njoj na protiv sumnje stoje. Tko disciplinu je proživio, taj je spoznao da „nejde osel već na most s teruga je vlomil kost“, a „lesica tera jemput je v mreže bila, dojti v mrežu već ni štela.“ Tako kaže Belostenec. I Giordano Bruno nije naišao na razumijevanje, a danas mu kip stoji u Campo dei Fiori, ispred Vaticana, i na njemu piše: „Podiže mu stoljeće koje je on proslavio“ (Il secolo de lui divinata). A ja mislim: Ako život brzo prođe, onda nije više vječan. Bolje je da život polako teče.
I nadalje sam kroz oluje nosio upaljenu luč. Nisam se plašio onih koji su sami sebe napuhali. Jer nitko nije tolike pameti da negdje ne bi pogriješio. Mudrost je znati odabrati za kim ići, koga slijediti. Apsurdnost je oblik besmisla, a glupost je posljedica straha unutarnjeg mrtvila. Treba znati da svatko ima pravo na vlastiti put, a spoznati sebe- znači razumno svoj život upravljati. Bez ikakvih proba odigrao sam već nekoliko uloga osvijetljen svjetlom pozornice. Rizik je bio velik, a rezultat nesiguran. Šanse za uspjeh su minimalne ali kao i obično sve će se srediti samo.
Mene pak bestidnost izjeda. Sanjam o ženi na sjeveru, lijepoj, kraljevski lijepoj, vitkoj poput čempresa, u dugoj bijeloj haljini… a oko joj se krijesi, veliko i moćno kao crno sunce… Venera nam daruje ljepotu i užitak, čini naš svijet ljepšim, no tek nam Neptun daje prave osjećaje stavljajući ljepotu iznad samoga nagona. Također je točno da je uživanje uvijek ograničeno, a odricanje je beskrajno. U vrtovima Semiramide padat će rajska ljubav. Cvjetno more na nas čeka. Mi smo njegovi tajni stanari. Morske vile u tirkiznim haljinama s čipkastim ovratnicima zovu nas na ples života. Teško je objasniti kakva sve značenja može imati jedan osmijeh. Drama je to čija se napetost širi. Bog je ljubav, a ljubavi nema bez boli. – Postoji strana duše i strana puti- govorim. Ništa nije odgovorila. Koliko u šutnji može biti ljepote. Da sam duže ostao, postao bih napasnik u kušnjama vrele strasti, ugrožene bi bile njezine i moje časti. Prozborio sam na kraju samo: Ostajte zbogom, draga Margarita vama će biti oprošteno jer ste mnogo voljeli i ljubili. – Koliko ima ognja, koliko otrova u crnoj ženi, fatalnoj Lauri: Svijetom ravna kob, udes i Laura, pa ne može razbor pravo suditi. -Ja sam prokleta, to mi ori na dnu duše. „La belle dame sans marcy.“ Ona pusti otok osjećaja, postala je fatalnost. Još teče potok ljubavi i stradanja, zanosa i otrova. Još se pisac hrve sa zgodama i nezgodama. A meni sad još samo šutnja ostaje- rekao bi Hamlet.
Tiha je večer… u duši stvori mi se lik… Hodam nadaren i borben, tiskam misli svoje u svijet hodeći životom u obrani našeg ponosa, sa strossmayerovskim idealom: „S prosvjetom k slobodi.“ Klopotoče i brbljivci pokušali su zanjihati kuglu zemaljsku. Ali zgubidani su negdje drugdje, a Kičmanovići kralježnicu imaju. Za dobro se treba pomučiti. Historia je vitae magistra. Prepoznali smo se u njoj trajno, od antike i Biblije u vlastitom okruženju. Glasovi nisu prazan šum. Ladanjska sekta u zakutku divlje zagorske romantike sluša odjeke u zraku. Krenimo u susret visokome uspravnom hodu- odgovor je u našoj odluci.
Ja recognitio spoznanje grijeha sam kušao. Izučivši vještine i tajne, ne bih „stanovito ja privolil k tomu da bi grešna dela pridal k telu svomu“. Oni pak koji sada „vu grijeh stovariše, ki gusto karte, skupa i kocke hitiše, negda navuk drugem ob grehu diliše“. Koji tuđe grijehe ogovara, „naj samoga greh ne mara“. Loše se za zločestima povoditi, ali je zlo i ne povoditi se za dobrima. U grijeh pak čovjek opet hrli u kojem dušu za vijeke gubi. A ja sam ostao čvrst i ni jedna me još nije razlupala noć. Pak sam opet dočekao da noć odlazi, dan dolazi, jutro biva, sviće. S proljećem i ja rastem, zelenim se, natrag plivam, natrag brodim. Opet rastem, bolji sam od najboljih akrobata. Opet grizem onoga koji je mene ugrizao.
A onda su došli pjevači, glumci i artisti. Oni komični tipovi iz jet-seta vizualizacijom žele zamaskirati svoju ispraznost tvrdeći da je i galama glazba. Ako je tišina zvuk, i mirovanje je pokret, ali nije ples. Ples je, kako kaže Isadora Duncan, najveća ozbiljna umjetnost. Geste i pokreti proizlaze iz onoga što predstava treba prenjeti. A ja na svakidašnje uživanje pripremljen, na veselo igre skazanje spreman sam. Tada smo još živjeli u jezgri. Živjeli smo život s maglama i bojama, svjetlom i sjenom, životom i smrću. Onda smo pokušali oblikovati svoj svijet. Treba vjerovati, međutim, da će muke brzo završiti. To će biti novi početak, u tome se ogleda jedan život ili jedno prijateljstvo. Sve su to ipak samo naši uzleti i padovi. Čovjek je čas glumac, čas gledatelj. Jedanput sluga, drugi put špan, učenik ili učitelj. Ponekad Kandit, Kreont ili pak Kupido. Pozornica, međutim, uvijek na tebe čeka. I kad nosiš svoje breme miljama i misliš kako te nitko ne vidi, nitko ne čuje, nitko ne razumije, prije ili kasnije, nonens-volens, uslijedit će javno izvođenje.
Zabava se morala dogoditi. Sve je vodilo k igri. Sve je bilo inscenirano, sve pripremljeno. Naša „Self help“ grupa postavljala je bezbroj pitanja i dvojbi, a čežnje su bile velike. U djetinjstvu sve je bilo otkriće, sve je bilo prvi put. Prepušten igri prirodnih zakona, glumac se ne poništava dajući sebe u predstavi. Lažni izlazak na scenu odmah će biti prepoznat. Svaka se hinjenost kažnjava. A ja sam teške role igrao lako jer bezbroj je putova između emocija i razuma. No ukoliko dobro ne paziš, za čas ti netko tepih ispod nogu izmakne i zbaci te na daske. Zato „nit prasicam biser meči nit zločincem lepe davaj reči“, a vraga nije dobro stavljati na oltar. Moja znanost, moja theoretika govori mi da mali pomaci utemeljuju dramu. Također je točno da se vola polako uči voziti, a jedan nehuman čovjek cijelu općinu može zagaditi, „a polag šentavoga ak stojiš, šentati se hočeš navčiti“.
Prebirem sada misli nad zaustavljenim trenutcima na slici. Dobra stara fotografija simbol je zaustavljen na plohi papira koju vrijeme troši. Na granici dviju faza, surface, interface, interphase, između oka i papira skoncentrirano je svo zbivanje. Tu se nalazi cijela vizuelna stvarnost. Fotografija kao umjetnički medij najmasovniji je danas od svih medija. Za razliku od utopijske realnosti koja nam se nudi kroz TV- otpremnike i telekominikacijske centrale, fotografija nema riječi, a puno govori- prožeta unutrašnjom svjetlošću i tišinom. Osobno najviše vjerujem starim slikama. Sve se može pretvoriti u fotografiju. Objektiv postaje subjekt objekta, nenametljivo. Pitanje je kako općenito napraviti vidljivim. Ako je prisutno zlurado sudioništvo, proizvod možda neće biti najbolji. Ljudi nisu svi jednaki. Bez namještanja i bez poze vidi se socijalna razlika. Poštuje li kamera tajnu, iznjedrit će komad sjećanja. Umjetnost je nezamisliva bez lirskog govora duše koja čezne za svijetom od kojeg je odvojena. Svako umjetničko djelo ima neku poruku. Slikanje nije bolje od pisanja, pisanje od glume. Jednostavno su različiti.
Preda mnom na stolu leži crno-bijela slika na ulici u Bedekovčini. To su djeca kao sva djeca na svijetu. Ona se igraju, galame. Malo su otrcana, razodjevena, umrljana prašinom, ali su čiste duše, iskrena i poštena. Djeca su više nego slatka. U njima nema inkarnacije krivnje. Ona su neispisana stranica budućih drama. Na drugoj slici neka starica zaustavlja taxi. Zavlači glavu kroz poluotvoren prozor auta i dugo, dugo teku minute. Bili smo u tom repu za taxi daleko gore na sjeveru u Elblonskoj ulici. Preda mnom u redu stajala je ona, raskošna, bujna, skladna i gipka. Okrenula se i nasmijala. Oči krupne, jasnosmeđe boje- prostor dodira tihih niti vremena. To je onih pola sata u životu kad ti se vrate iluzije o svemogućem razumijevanju. Ulica je uzeta kao pozornica. Igralište, dnevna soba, željeznička čekaonica, horizonti su naših razumijevanja koja određuju našu egzistenciju. Fotografija uvijek pokazuje više od estetskih zahtjeva. Ne sprema ona samo psihologijsko značenje. Ponekad je važna i poetska potka. Kad god se zavaravam da sam nevidljiv, kamera mi cinično, s modernim senzibilitetom, ulovi najtanje misli. Nevidljiv je samo onaj koji je iza kamere. Kamera sve zapaža. – Slike su komotne, ali nam ništa ne opraštaju- odgovaram ja, ali one mogu pokazati je li utisak uistinu istinit ili nije. Postoji li sklad između prožimanja i potvrđivanja ?
U mojoj ulica bila je jedna osobita kuća, u koju smo zalazili uvijek s posebnim strahopoštovanjem, s osjećajem da se tu zbiva začudna čarolija. U mraku s crvenom lampom osvijetljene staklene ploče na stalku pred posudama s raznim tekućinama, magija se događala pred našim očima. Gospođa Katica vješto prevlači ploče i pincetom ih prenosi iz jedne posude u drugu. Negativ uvijek odaje zasebnu tajanstvenost. U carstvu mraka pomalja se stvarna slika. Kad se svjetlo upali, magija je gotova. Na slici je crkva naše svete Barbare. Nebo je odlučilo pridonjeti ugođaju. Toranj sv. Barbare baca svoju sjenu na pitome klijeti i vinograde. Daleki pogled na žutoj fasadi jedri lagano prema dolje, gdje po brijegovima uljuljkana seoca ne trepnuvši miruju. Vjenčanje je u tijeku. Svadba dolazi… Svadbena svita leluja između seoskih kuća. Glazbeni broj odzvanja na Pustakovome brijegu… Pjeva zbor u krajobrazu. Praznici su trajali tri dana. „Laissez faire“ leži u zraku. Fotograf je spominjao plavo nebo, pošteđen od povijesti. Fotografska ploča se pomaknula, vjenčanica se produljila u velo. Hoće li se mladencima s fotografije zbog toga poremetiti položaj zvijezda? Mati se pojavljuje na zasjenjenom staklu. Na kraju kad izvadiš ploču iz aparata, što ostaje osim slike? Fotografija je uvijek osvijetljena. Svjetlo ostavlja tragove u fotosenzibilnom materijalu. Ima li više svjetla, više ima i sjena. – Fotograf i snimana osoba u ravnopravnom su prijateljskom odnosu, u kojem se ogleda sva krhkost, prisnost i nestalna priroda ljudskog bitka- govori mi fotograf.- Fotograf i snimana osoba, dva su smjera lukavosti- odgovaram. – I ja sam mislio kako ću uvijek nadmudriti fotoaparat. Ono što fotoaparat ulovi, milijuntni je dio cjeline, ali to je ipak najveći od svih argumenata. Svi smo uvučeni u zbivanja. Okružuje nas svijet vizuelnih efekata. Ne hraneći se tračevima i intrigama, oko je pobijedilo druga osjetila.
Tada sam opet razmišljao o povratku. Trebalo mi je vremena da se pripremim na susret s tim ljudima o kojima ja znam sve, a oni o meni gotovo ništa. Volim ovo s noge na nogu po starim mirnim stazama, nakon probijanja po zakrčenim prašnim cestama i lutanjima praznim bespućima. Sad sam opet tu, spreman se boriti protiv obeščašćivanja mojih nastojanja. Nikako da se, međutim otrgnem pitanju zašto se ne mogu osloboditi istraživanja neshvatljivosti smisla da me se brani od gorih od mene. Što znači javna pozornost koja korača kao sjena za mnom, propitujući dubinu identiteta uraštenog davno u mene. Sjena mi je uvijek bila prebučna. Tjerala me na samopropitkivanje. Onaj beskrajni niz bivših zagovornika napretka koji krstariše minulim razdobljima, sad si puštaju The Mama’s And Papa’s i njihov „California Dreamin“. Važna je spoznaja da ovaj stakleni svijet unatoč ogorčenih genetskih istraživanja još uvijek ima nekoliko neotkrivenih tajni zbog kojih vrijedi živjeti, a papilama još uvijek okus iskušavamo.
Kad fabule pročitanih knjiga budu razotkrivene u svoj svojoj okrutnoj težini vidjet će se učinci pjesničke slobode. Spisatelj je oblikovao svoje misli. Mašta je najvažnija sposobnost na svijetu. Naša bit je bezuvjetna ljubav, istina i ljepota. Literatura se može dokućiti razumom. Treba čitati zbog ideje, zbog stila. Kroz književnost bitak jezika iznova blista na granicama zapadne kulture. Život oponaša umjetnost. To je povlašteno vrijeme varke, komičke iluzije, teatra koji se udvostručuje i prikazuje, tatar zabune, snova i vizije. To je doba varavih čula, vrijeme u kojem metafore, usporedbe i alegorije definiraju poetski prostor jezika. Epikur kaže nije me bilo, bio sam, nema me više, nije me briga. Što je zapravo stvarnost. Treba imati istančan osjećaj za ljepotu za skrivene i čarobne dimenzije života i pozivati se na ljepotu prirode. Adrenalin mi nervozno kola venama. Velik u pobjedi možeš biti ako si velik u porazu. Svaki poraz treba pretvoriti u pobjedu, preobraziti nevolju u pozitivno iskustvo, da bih nastavio živjeti onako kako želim.
Svijestan sam priče o Jobovom iskušenju i njegovoj ustrajnosti o životu tihe rezignacije i prihvaćanja, biti ujedno pragmatičar i empiričar. To je otkriće onoga što će mi pomoći, čemu me život naučio. Trebamo se okrenuti svojoj nutrini na dubljem osjećajnom nivou. Zahuktati strasti za mudrošću. Očekujem ispunjenje u sadašnjosti oboružan mačem ljubavi. Prema Kantu vrlina je borba za slobodu protiv prirode koja je u nama. Korinčani su govorili da je ljubav strpljiva i nježna i nikad nije ljubomorna zavidna nikad hvalisava i ponosna, nikad arogantna, sebična ili nepristojna. Ljubav ne zahtjeva svoj vlastiti način. Ona nije iritantna ili osjetljiva. Ona ne zamjera i gotovo uopće neće primjetiti kada drugi to rade krivo.Vrlo malo ljudi zna što je prava ljubav. Treba odbaciti gorčinu neugodnih iskustava. To je dovoljno sanjarski raspoložen postmodernistički bunt. Samo mi treba šansa da se dokažem u svom nikom dokućivom svijetu. Postajem netko tko je premostio svoje strahove. Treba slobodno prolaziti kroz život uobličiti ono što mislimo osjećamo i radimo. Treba hrabro krenuti prema našim ciljevima. Blagoslov i zanos naša su prava priroda. Kraljevstvo božje je u tebi rekao je Krist.
Često se pitam koja je uloga umjetnosti i kulture? Umjetnost će biti ispravno promišljena kada bude shvaćeno nastojanje u kojem svatko na svoj način služi zajedničkoj uzvišenoj zadaći poticanju i razvoju onoga što je u čovjeku najuzvišenije. U naravi je umjetnosti upozoriti na zagonetnost svijeta, kada ona sudjeluje u stvaranju nove slike stvarnosti. Albert Camus je rekao da umjetnost nije nešto suvišno. U njoj čovjek raste u svoju stvarnu dimenziju. Umjetnost čini stvarnost transparentnom, sadašnjom ali i kompleksnom tajnovitom ona time postaje nešto kao govor spiritualnosti. Umjetničko djelo je manifestacija svijesti. Da nemamo čulo vida ili sluha umjetnost ne bi postojala. Kako kaže Nietzsche bit velike umjetnosti je zahvalnost. No umjetnost skriva nešto neobjašnjivo, ona je kao pero kroz koje nam govori genij. Mickelangelo je rekao vidio sam anđela i klesao dok ga nisam pronašao.
Marcel Proust će pak zaključiti da zahvaljujući umjetnosti umjesto da vidimo jedan jedini svijet ovaj naš, vidimo kako se on umnožava pa koliko ima originalnih umjetnika toliko svijetova nam stoji na raspolaganju. Jean Poul pak kaže da u čijem se srcu nastanila umjetnost taj je odijeljen od oluja surovog svijeta. Shelley je poeziju nazvao materinjim jezikom čovječanstva. Umjetnost je dakle objava koja se ne dešava putevima naše zemaljske logike nego putevima neke više providnosti. Moralno poboljšanje je nešto što se ne može poreči umjetnosti. Kultura je produkt ljudske duše, a obuhvaća umjetnost, literaturu, filozofiju. Edward Burnett Taylor je 1871. zapisao da je kultura cjeloviti kompleks koji u sebe uključuje znanje, vjerovanje, umjetnost, moral, pravo i običaje.
Ja, da sam htio zavaravati publikum, morao bih mu pričati lakrdije. Narodna pozornica traži polemički pandan. Pozornica traži glasnogovornike. Pozornica je živa, predstava živi. Postoji vrijeme, postoji prostor, postoji događaj. Postoje boje svih duginih nijansi. Pred tobom su volumen i oblici u tri dimenzije. Čuju se zvukovi, a iz mraka viri zmaj stoglavi. Prođe li predstava dobro, ostaje vjera u besmrtnost teatra. Pozivamo svoje prijatelje, publika sama dolazi. Dolaze zagovornici i osporavatelji. Ljudi nam vjeruju, vjeruju uvijek kad daješ ono nešto tajanstveno više.
U kaosu na maloj pozornici namještaju se posljednje kulise.
– Ja: Što bi bilo kad ne bi bilo početka?
– Ona: Na to je pitanje lako odgovoriti. Ako je na početku bila Riječ, onda je prije početka bio cvijet. Budući da je rođen od Oca, nije s njim suosjećao jer prije nego što je rođen, nije postojao.
– Ja: Svijeta ne bi bilo bez početka, bez početnog impulsa. Sin ima početak, a Otac ga nema.
– Ona: Koga najvećma ljubiš, tajnoviti čovječe, o reci- pita se Baudelaire- svoga oca, svoju majku, seku ili brata svoga?
– Ja: Nemam ni oca, ni majke, ni brata, ni sestrice.
– Ona: Amicus Plato, sed magis amica veritas. Drag mi je Platon, ali mi je draža istina.
– Ja: Zdravo, Cezare, pozdravljaju te oni koji će umrijeti. Ave, Caesar, morituri te salutant.
Tu su glumci, pljesci i sveopće dahtanje. Ako jednom počneš obećavati nećeš se iz toga iskobeljati nikad više. Jao tebi ako napraviš nešto što odnese uspjeh nabijat će ti to na nos do kraja života. Izgovarao sam goleme monologe o stanju svoje duše. Imaš razumije se najbolju volju ali uspjeh ne zavisi jedino od tebe. Možda to nekadašnje kazalište tu ili tamo, takvo kakvo je otišlo u povijest kao savršeno ili veliko, uopće nije bilo veliko niti tako savršeno. Nakon predstave ljudi su govorili: „Rođena je zvijezda“. A ja sam u sebi mislio kako sam opet dobro prošao. Pogodio sam kao kad slijepa koka nađe zrno. Jasno da sam računao na uspjeh inaće ne bi započinjao pothvat u tom smislu je umjetnost više životom nego život sam. Život postaje kazalište, a kazalište postaje životom iako to možda nije predstava koja nam je obećana. Osjećao sam se kao novi grač u starome gradu. Sam sebi dajem „plen puvoar“. Sam sebi nisam postao ograničenje. Vani su me prihvatili, kod kuće me nisu zaboravili. To je bio pravi uspjeh.
A sad, ono što završiti trebam, to neka i završim. Pri kraju ovoga promišljanja neka objavim vlastiti zakon bivstvovanja: Bez truda nitko nema koristi ni dobitka, a neizmjeran trud nije potrošen u ludo. Zapovijed života je ultra, ići dalje, preko, kroz, ponad. Belostenec kaže: „kakovo ti vreme služi, takvomu se i pridruži“, ali također i „Ne nasleduj činele nepravičnosti“ te upućuje: „ Z vremenom svojim hodi, vumret mora ki se rodi.“ A kad se knjiga zatvori, kad zastor padne, onda će reći da bio je čovjek stalan u obećanju. Živio je tako dugo kako je mogao. Bio je humanus, osebujni, duhovnim darovima od Boga nadaren, ima znamenje plemenitosti, „imagines majorum“, imao je talent- dar Božji ili prirodni, kojim je lakše upravljao nego drugi. Imao je djela i napora pun život pa je koristi mnoge pridonio i očuvao svoje držanje od zlata vrednije. A ja tebe, pjesmo moja, molim samo da mi pošteno ime od sramote braniš.
Svatko od nas je pomalo slikar, kipar, glazbenik, pjesnik, prozaik. U određenome trenutku i moja strast postaje likovnost. I filmska umjetnost i slikarstvo za mene imaju podjednaku važnost. Kao slikar ja sam apstraktni ekspresionist, a kao glumac socijalni realist. Magdeburg nije Weimar: Onda su zavladala druga pravila „Roshade Europa“. Priča se ipak usustavila. Takav je život uostalom. Pitam se: Očekuje li ova mlada publika išta više od mene? Iz gledališta se čuje samo: „Ja gledam te u oči mala.“ Na filmskom platnu piše „The end“, ali predstava još nije gotova. Slavim svoje dnevničke bilješke. Fantazije teku od početka do cilja, a početak nije još sada. Treba se vratiti na nultu točku, vratimo se početku do srži do izvora, vratimo se životu. Treba čekati premijeru i recenzije poslije premijere, ovo je ipak samo još uvijek čitača proba.