(Amila Kahrović-Posavljak, Smrtova djeca, Sarajevo, Buybook, 2017.)
Prvi roman spisateljice Amile Kahrović-Posavljak Smrtova djeca, već svojim naslovom, koji imenicu ženskog roda stavlja u muški, djeluje vrlo očuđujuće na čitatelja/icu, koji će vjerovatno vrlo brzo skliznuti među njegove stranice. Iako teško djetinjstvo i k tome još postratno nije naročito nova tema u bosanskohercegovačkoj književnosti, posebnost ovog romana je u isticanju najoštećenijih proteklim ratom, a ovdje nesvrstanim u nacionalne, vjerske ili bilo kakve druge okvire. Autorica isključivo naglašava perspektivu djece čije je glavno „opredjeljenje“ nakon rata smrt, koja je ovdje preobraćena u muški rod kako bi se što bolje identificirala sa ratom. Smrt u potpunosti zaposjeda živote junaka i junakinja i roman zapravo sugeriše propast i izgubljenost cijele jedne generacije pa čak i društva koje ne uspijeva da se suoči sa vlastitim traumama, strahovima i prošlošću i koje još uvijek pokušava naučiti kako da živi u miru.
Likovi i radnja romana su pretežno jednostavni. Nezaposleni roditelji, nesnađeni u miru nakon godina rata još uvijek ne uspijevaju uspostaviti kontrolu nad svojim životima. Svoju utjehu pokušavaju naći u alkoholu, tumaranjima ili meksičkim sapunicama dok im djeca skoro pa danonoćno leže na garažama, tupim i odsutnim pogledima uprtim u nebo sa „tableticama“ ispod jezika. Djevojčica Amina je pripovjedačica, i uz Nedima, Mirzu, Anela, Edina i Ines jedna od Smrtove djece. Iako dijete-pripovjedač i dječija tačka gledišta obično prizivaju nepouzdan, fragmentiran, nesiguran iskaz, ovdje se dječija perspektiva ističe kao izrazito čvrsta i prizemna. Čini se da to proizilazi iz toga što je pripovjedačica neposredno uključena u radnju i što proživljeno iskustvo likova oduzima naivnost pogleda, a nameće potrebu apsolutnog ogoljavanja surovosti svakodnevnice.
Pomalo dnevničkim zapisivanjem svakog novog dana koji zapravo liči na prethodni, stvara se, i na čitatelja prenosi atmosfera beznađa koji i likovi osjećaju cijelim svojim bićem. Djeca ovog sarajevskog naselja su sve samo ne djeca koja tek zakoračuju u život. Prateći radnju romana ponegdje se javlja sumnja u uvjerljivost likova. Stvara se dojam neusklađenosti djelovanja likova i njihovih godina, ali u isto vrijeme ta predimenzioniranost njihovih postupaka biva opravdana i blijedi sve intenzivnijom prisutnošću sjene rata i smrti koja likovima postaje bliža od života. Od smrti nismo imali nikakav strah – bila je za nas posve prirodan tok svijeta. Jedan trenutak se igraš sa svojim igračkama, drugi si očima zagledan u nebo koje više ne vidiš. I cijeli svijet postoji samo da se polako pretače u groblje (str. 49). Zapravo, stalno prisutna u romanu, smrt postaje jedan od njegovih glavnih protagonista i pokretač radnje jer iznova obrazuje život likova. Rezultat toga je bujanje rušilačkog nagona u djeci koji kulminira samouništavanjem; droga i samopovređivanje postaju jedini način da bar na kratko umire bol koja pulsira njihovim bićima.
Apsurdnost i sivilo življenja koje guši likove autorica uspješno prenosi i na čitatelja/icu i u romanu jedva da ima dijelova u kojima je moguće pronaći bar malo „sunca“ i za sebe i za likove. Ne postoji ni zrnce humora, ili opštih mjesta sa kojima bi bar na trenutak bilo moguće zaboraviti da je smrt, od prve pa do posljednje stranice, stanica koju djeca vide i osjećaju kao jedinu sigurnost. Šarenilo i naivnost su prisutni u onim dijelovima romana u kojima se spominje prijeratni period, ali i taj dio funkcioniše kao način da se naglasi sav postratni mrak naselja u kojem nema nikoga ko bi mogao „upaliti svjetlo“. Posebno zanimljivi dijelovi romana su snovi glavne protagonistice koji se zapravo očituju kao jedna narativna strategija prema kojoj autorica ističe težinu ali i nemogućnost iskazivanja traumatskog, ono se tek da naslutiti iz snova kao njegovih blijedih sjenki.
Dok saopštava sudbine svojih junaka ne uljepšavajući ih ni na trenutak, autorica piše sažeto, jasno i odmjereno. Jezik romana je na mnogo mjesta poetičan i slikovit, gotovo filmski. Te dobre meleke koji služe da duša sklizne iz tijela kao kap s lista zamišljala sam plavičastim i laganim. (…) kao razlivenu vodenu bojicu kojom smo bojili snježne pahulje na časovima likovnog, kao mlijeko prosuto po plavom stolnjaku (str. 71). Pored toga, često je prisutno nabrajanje, gomilanje riječi, kratkih i ispresijecanih rečenica. Ponekad je to nabrajanje svega onoga što je određeno dijete moglo postati, ponekad nabrajanje stvari iz stana umrlog, a ponekad onoga što je umrli radio. Ovaj se postupak ističe kao jedini način iskazivanja neiskazivog u životima djece, nemogućnosti da se prežale mrtvi i kao jedini pokušaj da se bujicom riječi preživi trenutak saznanja da ih više nema. U ovakvim dijelovima romana ovaj postupak je veoma efektan. Međutim, na određenim mjestima gdje sličan postupak teži informativnosti (navođenje svih pitanja iz spomenara tog doba, pojašnjavanje predmeta poput „antene“ na zgradi, ili igre „flaša“) postaje suvišan, zamarajući i pomalo potcjenjujući čitatelja/icu.
Prostor u kojem borave junaci ovog romana ne premašuje jasno postavljene granice naselja, opisanog detaljno i precizno. Time je naglašava atmosfera zbijenog, u sebe zatvorenog i otuđenog prostora koji likovi uspijevaju rastočiti samo pod djelovanjem „tabletica“. Takav prostor kao i likovi ne trpi bilo kakvu promjenu sudbine a po kojoj se i tek rođenom djetetu u naselju prvo zamišlja njegov grob. Sve je podređeno tome da se istaknu strahovite posljedice rata. Nade i budućnosti skoro da i nema, a kada već pri kraju romana naselje počinje poprimati novi i ljepši izgled, svi radovi podsjećaju na stvaranje groblja. Ispod preuređenih parkova sahranjeni će biti nedosanjani snovi, neproživljena, nesretna i bespovratno uništena djetinjstva. Kopanje rake u koju će biti položen dječiji tobogan se nastavilo. Na obodima zgrada sjedile su ptice i posmatrale to stravično iskopavanje. Onda su nekamo poletjele, kao bez lepeta krila (str. 160). Trideset i tri poglavlja, ispisana tako da je završno poglavlje početak prologa, formiraju jednu cikličnu strukturu romana. Ipak, nezavršena tačkom, rečenica na kraju romana ostavlja otvoren kraj. Takav kraj, čini se, daje bar mogućnost izlaza preživjelim likovima (a i nama) kroz procese suočavanja i ispisivanja traume onoliko puta koliko će biti dovoljno da ona prestane oblikovati sadašnjost, uz svjesnost da ipak ništa ne može nadomjestiti živote ostale pod zemljom.
