(Mariana Enriquez: Šta smo izgubili u vatri. Zagreb: Hena Com, 2021.)
Kakav je to zvuk tamo?
Oh, to je zvuk čovjeka koji proždire čovjeka, dragi moj.
Thomas Ligotti
Zbirka od dvanaest priča uokvirenih naslovom Šta smo izgubili u vatri argentinske novinarke i spisateljice Mariane Enriquez podsjetit će nas (u slučaju da smo, u nedostatku takve literature, zaboravili) kako djeluje atmosfera pravog horora te će zaigurno biti primijećena među ljubiteljima žanra. S besavjesnostima, turpitudama i ultimativnom dehumanizacijom koju podastire pred čitalačku publiku, ova zbirka je vrstan primjer jezovitog/gotičkog realizma, dok se već s prvom pričom, Prljavi dječak, Enriquez predstavlja i kao darovita spisateljica psihološke fikcije. Protagonistica ove priče želi spasiti prljavog dječaka (djeca, prisjetimo se, oduvijek imaju krucijalnu ulogu u hororu), koji s majkom, maloljetnom ovisnicom, živi u najopasnijoj četvrti Buenos Airesa, Constitucion. On je dječak-utvara, pojavljuje se i iščezava, a kad joj jedne večeri ipak pozvoni na vrata, njena empatija biva poljuljana: Željela sam da bude ljubazan i drag dječak, ne ovaj grubi i prljavi dječak koji je jeo rižu i piletinu podrigujući (15). Jer, prljavi dječak je metafora za Constitucion, a Constitucion čine nepredvidive okrutnosti poput iščeznuća prljavog dječaka. U međuvremenu, drugi dječak je pronađen mrtav, silovan i gotovo raskomadan. Ili je to ovaj prljavi dječak? Naposljetku, horor se potvrđuje u jezivom majčinom cerenju: Ja sam im ga dala! (21)
Autorica naglašava[1] da se svjesno bavi psihogeografijom Argentine, njenih siromašnih četvrti i slamova, za koje je uobičajena svakodnevna pojava nestanak djece i odraslih koji ostaju nepronađeni ili završavaju neidentifikovani u masovnim grobnicama. U tim habitatima rađaju se čudovišne bebe, sekte i narko-karteli seksualno zlostavljaju i čereče djecu, žene se samospaljuju… Dok dolari ispunjavaju srećom odrasle, djeca pribjegavaju opijatima, promiskuitetu, nasilju. Ljudska čudovišnost bubri iz nebrige, nesuosjećanja, nesluhovitosti koje su nusprodukt nezajažljivog kapitalizma, ali i beznadnog cinizma kakav proglašava naratorsko „mi“ djevojčica iz priče Opijene godine: Mi smo mrzile nevine ljude (61).
Enriquezina proza baštini samu kvintesenciju magijskog realizma: horor i teror nisu ni u ormarima, ni ispod kreveta ni „s onu stranu“; oni su u svakodnevnim prizorima, načinima i gestama. Našim gestama. Jer nama je stalo do siromašnih, ovisnika, beskućnika, ali načelno. Mi smo ti od kojih je satkan svijet – ovakav svijet koji ne mari ni za koga. A iz takvog svijeta prestaje biti nezamislivo iščeznuti.
Korisno je i prisjećanje da etimologiji riječi Monster (lat. monstrum), pored „poremećaja“ i „neprirodnosti“ odgovara i „ono što upozorava“ – a ove priče upozoravaju na naše morbidno beznađe i licemjerje (koje je, riječima Von Trierove junakinje Joe iz Antichrista, jedini kvalitet ljudske vrste); iz njih će nas zaskočiti zvjerče što se ceri. (Jer smo tako tražili).
Enriquez, također, poput Marqueza i Llose svoju prozu prošiva strahotama južnoameričkih diktatura, primjerice, 35-godišnje tiranije Alfreda Stroessnera Matiauda, insistirajući na tome da su horor i politika nerazdvojni[2], za šta je dobar primjer situacija iz priče Opijene godine: Pobačaji su bili ilegalni, pa bi žene koji su ih izvodile odmah nakon postupka izbacivale cure koje su pobacile na ulicu; u ambulantama su bili psi, govorilo se da životinje jedu fetuse da ne bi ostalo dokaza (59).
U priči Adelina kuća Enriquez se pograva i tipičnim gotičkim motivom uklete kuće (koja zuji, na policama su joj maleni ukrasi od noktiju, svjetla naglo nestaje), a glavna junakinja Adela je djevojka bez lijeve ruke, tačnije, u svom sociokulturnom kontekstu „spodoba“, te potpuno prirodno djeluje to što ona za svoje pribježište naposljetku bira stapanje sa sablasnom kućom. I tu nije kraj iščeznućima. Žena iz priče Paukova mrežanaprosto izgubi svog muža (u kojeg odavno nije zaljubljena, štaviše, ne zna kako da ga se riješi) na putovanju u Paragvaj. Je li njegov nestanak posljedica manifestacije njene podsvjesne mračne želje ili klopka paragvajskih vojnika koji su imali odriješene ruke činiti šta hoće? Depresivni Marco (iz priče Zelena crvena narančasta) zauvijek se zaključao u svojoj sobi – jer tužni ljudi nemaju milosti (180) – i naposljetku postao duh u bespućima weba. (Baš kao što je i Adela ušla u jednu sobu uklete kuće, zatvorila za sobom vrata i tamo zauvijek ostala.)
Sve priče obilježene su nepripitomljenom i nepatvorenom ženskošću. Žene su izvjestiteljice, svjedokinje, mučiteljice, žrtve. A čini se opravdanom i pretpostavka da naslov priče o ženskoj subverziji (Šta smo izgubili u vatri) nije slučajno odabran za nalov zbirke. Enriquez detabuizira poremećaje prehrane, pobačaje, self-cutting, psihoze… U priči Kao kostur protagonistica na cesti pronalazi Anju (Lubanju), postaje opsjednuta njome i smješta je u spavaću sobu odakle izbacuje svog dečka. Evidentan je njen anoreksični poriv: prestaje jesti da bi sve više ličila na Anju. Međutim, ova priča je i hommage neznanim ljudskim ostacima. Autorica i u fikciji i u intervjuima neprestano ukazuje na masovne grobnice[3]: Svi hodamo po kostima, treba samo napraviti duboke rupe i doći do skrivenih mrtvaca (132).
Marcela, djevojka koju niko ne primjećuje (iz priče Kraj školske godine), nasred časa je iščupala sebi zubima nokte lijeve ruke. Nakon toga hladnokrvno je počela čupati sebi kosu iznad čela. Bez imalo srama se raspadala u javnosti (122). Ispostavit će se, pritom, da je njena autodestruktivnost zarazna (kao, uostalom, i raznorazna ponašanja u srednjoškolskoj dobi). Neka muška utvara kaže da neće otići. Da je stvaran. Da će me i dalje tjerati da radim stvari i da mu ne mogu reći ne (124).
Nastrana raspoloženja koja neprestano proklijavaju u ovim pričama potvrđuju Poeovo uvjerenje da je potreba da se čini zlo radi zla elementarni ljudski poriv. U tom smislu, priča Susjedovo dvorište je ponajviše poovski horor, ali i priča o stigmi. Glavnu junakinju Paulu probudi misteriozno zvjersko lupanje po vratima usred noći – ali njen muž Miguel je smatra ludom, tačnije, smatra da se, osim kad se radi o ozbiljnim bolestima, svi emocionalni problemi mogu riješiti „snagom volje“ (138). Usljed Pauline nečiste savjesti i muževog „gaslightinga“, scenarij se pogoršava: u noći ona vidi da nešto sjedi u podnožju kreveta – možebitni dječak što zatim potrči kao mačka… Zatim će ga ponovo vidjeti u susjedovom dvorištu i shvatiti da mu je za gležanj privezan lanac i da je sav prljav… Paula dobro poznaje životne priče sedmogodišnje djece ovisnika iz slamova koja kradu polupojedene hamburgere i prostituiraju se u zahodima (a upravo u njima bismo trebali vidjeti Isusa, rekla bi Marcela Althaus Reid, argentinska teologinja): Mislila je o gomili priča o djeci zavezanoj za krevet, u lancima, zarobljenima, koje je čula u vrijeme kada je radila kao socijalna radnica (143). Na koncu potrage/halucinacije, dječak-zvjerče pred njenim očima raspori trbuh mački i nastavi podrigivati mašući ključevima od Pauline kuće (i Paulinog razuma).
Uz sve mogućnosti i mutacije okrutnosti, tu je i čitava lepeza uzmenirujućih i zazornih svetaca i afrobrazilskih kultova: Pomba Gira, Gauchito Gil, San La Muerte, Mali Svetac Kostur, sveti Ekspedito, Velikouhi Malac… Nerijetko se desi da užasavajući događaj preraste u narodnu predaju i svakonevnu sablasnu svetkovinu, kao u priči Pod crnom vodom, pripovijesti o državnoj odvjetnici Marini Pinat koja se hvata u koštac sa zvijeri – sistemom koji ruje po ljudskim utrobama kao dječak iz Susjedovog dvorišta po utrobi mačke. Ona pokušava uhapsiti policajce iz južnih siromašnih gradskih četvrti koji su ubili dvojicu tinejždera i bacili njihove leševe u kužnu rijeku Riachuelo. Ali, onda je probuđeno nešto što je spavalo pod vodom (173). Ubijeni tinejdžer Emanuel postaje idol novog kulta mrtvaca. Njegovo truplo što je uskrslo iz vode zagađene ostacima krava iz mesne industrije transponira se preko noći u zazorni mit o dječaku koji je izronio iz rijeke u kojoj spava nešto neimenovano, ali od čega svi stanovnici slama Puente Moreno prelaze na mračnu stranu… Marini je nešto u toj priči o Emanuelu zazvučalo neobično stvarno, kao vrlo uvjerljiva noćna mora (165) – a upravo takve su i priče M. Enriquez, čudovišnost utemeljena na tome kako svijet zaista funkcionira (naročito u onom, ligottijevskom smislu[4]). Jer, iako želi promijeniti stvari, Marina je naposljetku ipak nemoćna: svakodnevni horor slama je prevazilazi, kao i nevjerovatna kombinacija brutalnosti i gluposti zlostavljača – šta je to što njima vlada? Paula iz priče Susjedovo dvorište unezvijerena pita čudovišnog dječaka: Šta si ti? (156)
Kada će stići savršeni svijet muškaraca i čudovišta?
Djevojka iz podzemne
Dva su modusa iščezavanja u pričama M. Enriquez: ljudi bivaju izbrisani iz sistema, usisani iz postojanja; (najčešće siromašni, naravno) ostaju bez biti i bitka; ili se ljudi samobrišu iz sistema, popularnim žargonom, „otkazuju“ svijet – a jedan od načina da se to uradi je, naprimjer, samospaljivanje.
Kada krene priča Što smo izgubili u vatri, prvu ćemo upoznati Djevojku iz podzemne što putnike ljubi svojim reptilskim ustima. Njoj je lice spalio njen muž. Polio joj je lice alkoholom dok je spavala i primakao upaljač. Rekao je da se sama zapalila. I povjerovali su mu. Drugoj djevojci, Lucili, zaručnik je napravio opekline na više od 70% tijela i nakon 7 dana je preminula. Izjavio je da je ona sama sebi to napravila. Muškarci su spaljivali svoje djevojke, žene, ljubavnice, po cijeloj zemlji. Većina njih alkoholom, ali i kiselinom… (191). Onda su počele lomače. Samospaljivanja žena postala su njihove linije bjekstva. Goruće žene organiziraju rituale u kojima se zadrže u vatri tek toliko da budu unakažene, i da onda mogu mirno hodati ulicom, kupovati, voziti se podzemnom, uživati na terasama kafića… Rječnikom lacanovske psihoanalize, one sebe pretvaraju u čudovišni neumrli objekt želje koji je, kao takav, oslobođen od simboličkog poretka. Barem više nema trgovine ženama, jer više nitko ne želi spaljeno čudovište (198). Ništa im se više ne može. U vatri je izgubljena milost.
Sasvim je prispodobivo da nove, spasonosne sociosomatike poput Enriquezinog gotičkog realizma nadrastu fikcionalnu dimenziju jer ženama ugroženim širom svijeta još uvijek je nedostupna psihosocijalna podrška kao i bazična podrška u vidu sigurnih kuća, dok moćnici i dalje cinično za nemoć okrivljuju nemoćne i dok jaz između logike zakona i logike žrtava ostaje uporno razjapljen. O feminizmu se, kao i o svemu, može raspravljati, ali nepobitna i nepopravljiva činjenica ostaje to da za žene ne postoji sigurno mjesto. A iz takvih nepostojanja začinje se horor.
[1] Moje priče uglavnom vuku korijene iz realističnih urbanih i prigradskih setinga a horor naprosto emanira iz takvih mjesta, naročito nekih mjesta u latinoameričkim gradovima i predgrađima – to jest, u slamovima i siromašnim naseljima oko gradova. URL: https://lithub.com/mariana-enriquez-on-political-violence-and-writing-horror/
[2] U hororu je uvijek prisutna politika. URL: https://lithub.com/mariana-enriquez-on-political-violence-and-writing-horror/
[3] Za mene je za iskustvo istinskog straha i u žanru teror najprikladniji da iskaže realnost, ili bar iskustva realnosti. Nažalost, na našem kontinentu, nestajanje ljudskih tijela je uobičajena pojava; to je nešto što Meksikanac, Kolumbijac i Argentinac savršeno razumiju: masovne grobnice, moć da se odstrani neprijateljsko tijelo, trauma i posljedice koje to kasnije ostavlja na društvo… URL: https://today.in-24.com/entertainment/books/39575.html
[4] Vrhunski horor je nezaslužena patnja. Vrhunac horora nije utemeljen na fantaziji nego na tome kako svijet zaista funkcionira, a gdje su upravo nedužni, neokaljani i dobri oni prvi koji će stradati, dok će se ološ razmnožavati (Thomas Ligotti, The Conspiracy against the Human Race. 2007. str. 77).
Preuzeto s: PEN BiH