(Luiza Buharova, Jesmo li to bili mi, Kontrast: Beograd, 2020.)
Prozni prvijenac Luize Buharove Jesmo li to bili mi najjednostavnije je opisati tematski – može se kazati s nepobitnom sigurnošću da je ovo knjiga o odrastanju, sazrijevanju i (ne)snalaženju u poratnom, tranzicijskom društvu. O njegovom žanrovskom određenju, pak, može se raspravljati, jer on funkcionira istovremeno i kao roman labave strukture, zbog čega se donekle približava i žanru Bildungsromana, ali i kao uokvirena zbirka kratkih priča od kojih se neke mogu čitati i promatrati izolirano.
Jedanaest fragmentiranih, tematski šarolikih priča povezuju tri pripovijedne instance koje se u nekim pričama hitro, naizmjenično smjenjuju ostavljajući čitatelja_icu da pomno prati tekst i uživa u rascjepima pripovjedačkih glasova. U ovoj knjizi, koja kao da na prstima ostavlja trag soli, Mediterana i juga i svega onoga što je južnije, a samim time ponekad i tužnije, pratimo te nam pričaju tri lika: Lucija, Dalibor (Dado) i Danijel. Iako je Lucijin glas, ako ćemo biti sitničavi, kvantitativno najzaustupljeniji, jednako su bitni Lucini prijatelji Dado te Danijel, prijatelj koji prerasta u partnera (ali ne i obrnuto, čemu svjedoči priča Binarni kod). Lucijin glas nam prvi otvara stranice i tjera nas da (se) propitujemo jesmo li to bili mi, dok prva priča Ulica mačaka jasno daje do znanja da autorica smiono obrađuje pitanja ljubavi, prijateljstva, seksualnosti i nasilja. Zanimljiva je tehnika koju autorica koristi u perspektivama pripovjedačice Lucije: naime Lucija u prvoj priči opisuje porodično nasilje iz ugla dvije različite vremenske perspektive: odrasle Luce i Luce djevojčice. Odrasla Luce paralelnim tokom opisuje puteno zavođenje na uglu ulice, a odmah potom, u blizini, nesretni prizor stradanja susjede Sare: Sara je skočila kroz prozor. Bit će da su se opet svadili. Prozor njihove kupaonice izdiže se samo metar iznad male uzbrdice što vodi van iz ulice. Mjerim Saru dok je podižu na nosila – dvaput je veća od prozora kroz koji se provukla. Mislila sam da se samo mačke mogu stisnuti u bijegu (str. 6). Nedugo nakon slijedi opis jedne novogodišnje noći iz vizure Luce kao uplašene djevojčice koja nije do kraja svjesna onoga što se dešava mami njezinog prijatelja Nina: Iz kuhinje se sad čuje samo šapat. Ninov djed zatvorio je vrata. Zadnje što sam vidjela bila je njegova naborana ruka koja je zgrabila šaku Ninovog tate kad je zamahnuo prema licu njegove mame. Nino se pretvara da se igra. Ja se pokušavam sjetiti (str. 8). Knjiga Luize Buharove značajna je upravo zbog majstorske upotrebe ovakvog fragmentarnog pripovjedanja, krnjeg izražavanja sjećanja koje primjenjuje na priču o generaciji odrasloj u posttraumatskom, poratnom društvu – generaciji koja vlastito djetinjstvo, ali i rat, može jedino i pamtiti kroz krhotine sjećanja.
Jesmo li to bili mi, pored svega već pomenutog, jeste knjiga znatno obilježena ljubavlju koja se pojavljuje kao dominantna tema, ali i kao sredstvo motivacije likova. Autorica nam kroz opise različitih situacija i priča (koje ne moraju nužno imati sretan kraj) ukazuje na to da je prizma ljubavi u ovoj knjizi zapravo ona zdrava, dekameronska ljubav, koja svoj vrhunac nalazi upravo u putenosti, tjelesnosti koju ne treba ograničavati. Posebna čar je što stilski gledano u tome nema neke pretencioznosti, jezik je jednostavan, ali ipak liričan, metaforičan, riješen bezličnih konvencija, od prve stranice jasno je da jebanje kao erotonim u potpunosti pronalazi svoj ekvivalent u sintagmi vođenje ljubavi. A kada je riječ o ljubavi, bitno je naglasiti da Luiza Buharova daje glas gej liku, Dadi, čije je tijelo proporcionalno ogromno njegovoj nježnoj duši. Kroz Dadinu naraciju vidimo da on nije tek neki puki gej lik umetnut zbog nekog inkluzijskog načela, naprotiv, on je veoma autentičan što možda najbolje pokazuje sekvenca iz priče Snijeg koja govori o svim zabranjenim i tajnim ljubavima, bile one strejt ili gej, nevažno je. Dadin slučajni coming out njegoj majci je prikaz nečega veoma intimnog, realnog i nažalost onoga što je u našem društvu prilikom ovog procesa čest slučaj: Poljupca za koji ne osjećaš da je kriv, ali znaš da mora biti jer si vidio užas koji je bljesnuo u njezinim zjenicama. I trebat će ti vremena da prihvatiš da joj je pogrešan iz istog razloga zbog kojeg je tebi pravi, jer ti ga je dao Stipe (str. 31).
Kroz iznimno malen broj stranica ova knjiga progovara o mnogim stvarima: o novim kanalima ljubavnih odnosa u pučini piksela i društvenih mreža, ljubavnim te cimersko-prijateljskim prevarama, gubitku voljenih osoba, traženje novih poslova, gradova i života (str. 93), te naposljetku o ratu iz devedesetih. Ključno mjesto o ratu u knjizi može se sumirati kroz Danijelovu pripovjedačku perspektivu u priči Dida i ja u kojoj govori općenito o svom odnosu s ocem koji u jednom trenutku kaže: Mater van jeben. Mater van jeben svima koji ste klali, silovali i pljačkali ma kojem se bogu molili i koje god nacionalnosti bili (str. 42). Taj rat je prošao, ostavio posljedice, no za njim dolaze mnoge druge bitke u kojima valja odbraniti ljudski dignitet – bitke koje su za junake i junakinje ove knjige, pripadnike i pripadnice prekarijata, bitno drugačije. To najbolje opisuje Lucija kada, sumirajući tek jedan svoj uobičajeni dan, progovara iz pozicije kuharice, pralje, veterinarke, djevojke i profesorice te nam kaže: Ja to ne mogu. Ne mogu jer mi kosti škripe pod teretom svih tih žena koje su se danas smijenile u meni. Ne mogu. Ne sad. Ne više (str. 54). Može nam se učiniti da su likovi ove knjige ponekad toliko umorni da ne mogu više ništa učiniti pod teretom odrastanja i bivanja odraslom osobom u nedoraslom im svijetu, no ipak, oni spadaju u onu kategoriju likova koji na neki način ulijevaju nadu. To su likovi s kojima i mi odrastamo dok čitamo knjigu te se pitamo jesmo li to bili mi ili ćemo tek to postati? Odgovor je najbolje potražiti među stranicama Luize Buharove čija knjiga, premda veoma fragmentirana i žanrovski teško odrediva, obiluje smislenim razmišljanjima i situacijama, te uvjerljivom perspektivom predočava likove iz naše svakodnevnice za koje nam se lako može učiniti da ih odnekud poznajemo.
