Ana Šnabl, Odvezani, prevela: Jelena Dedeić, Partizanska knjiga, 2018.
Ana Šnabl je slovenačka autorica koja je 2018. godine debitovala u Kikindi sa svojom prvom zbirkom priča zanimljivog naslova Odvezani, u izdanju Partizanske knjige. U samoj najavi ove knjige, Srđan Srdić je naglasio da autorka ne tematizuje Jugoslaviju, tranziciju i posttranziciju, već se bavi posledicama. I ženama. Ona piše novim ženskim pismom.Posebnost djela zasigurno nije samo u tome što ga je žena napisala, već i u odabiru i načinu obrađivanja tema koje nisu toliko nove, ali jesu značajne. Malim ljudima „s flasterima“ je omogućeno da govore o svojim intimnim razaranjima i da izvire kroz prozore literature iz tabuiziranih ćoškova svog ludila. Sve opisane situacije u knjizi dodatno zaoštravaju teret ženskih junakinja koje se, usljed prevelike odgovornosti, sapliću o svoje stvari.
Odvezani su svi oni, riječima Dostojevskog „bijedni ljudi“ koji odstupaju od većinskih i očekivanih kalupa i normi. Svima im je zajednička osobina da nose breme mana i bolesti na svoj način, a kroz njihove sudbine primjećujemo suočavanje sa tabuima. I koliko god se na prvu činili nerazumnima, spajaju u sebi mudrost i ludost iskustva, potpuno „odvezani/e“ od svih ljudskih očekivanja, odbijajući da budu prototipovi savršenih kćerki, majki, sinova, muževa, sestara, djece itd. Aspekat psihičkog poremećaja pažljivo je seciran na mnoge načine i provlači se kroz cijelu zbirku. Jedan je od njenih vodećih i nosećih motiva, ali povremeno sklizne u stereotipizaciju.
Obespravljenost usljed marginalizovanosti izvire kroz ispovijesti glavnih junaka i junakinja, bilo da su pripovijedane u prvom ili trećem licu. Već u uvodnoj priči Trittico autorica prikazuje unutrašnji svijet jedne prosječne, depresivne žene koja s nelagodom dolazi da kupi lijek i proživljava čitav pakao u svojoj glavi. Njena netrpeljivost prema tuđim očekivanjima, prema normalnim životnim funkcijama, prema stajanju u redu sa drugim ljudima manifestuju se i kroz fizičko gađenje. Skrajnuti lijekovi stoje na skrajnutim policama za skrajnute ljude, zaključak je glavne junakinje priče i njene ispovijesti, čime se jasno ukazuje na društvenu poziciju „odvezanih“ koja će se provlačiti kroz čitavu zbirku. Sličnim motivom bavi se i finalna, ujedno i jedna od najvažnijih priča zbirke, Ana, gdje se tematiziranje ženske seksulanosti i anoreksije prožima nasiljem, mržnjom i podvojenom ličnošću.
Cilj svih „odvezanih“ je apsolutna sloboda i skidanje bremena, ali ih sputavaju lanci kapitalističko-patrijarhalno-posttranzicijskog poretka. Svaka priča prikaz je većeg sunovrata i stepena „odvezanosti“, ali i zaseban način prevazilaženja rodnih uloga. Ženski likovi prilaze svemu što im se dešava s više odgovornosti, empatije, komplesksnosti, jer su tako naučene i opterećenije su svim izazovima. U priči Kad prođe oluja žena je ta koja je odgovorna za kuhinju u kojoj proživljava partnersko nasilje i nastavlja po naučenom obrascu, a u priči Zeleno, volim te zeleno žena mnogo više pazi na svoje ponašanje za razliku od ljubavnika:
Oduvek sam verovala da nas svaki par ruku preoblikuje. Kući sam se vraćala oblikovana pod tuđim kalupom (…) Za vreme koje sam provela u vožnji trebalo je da pokopam Evu koja je izgarala u mogućnostima i prkosila redu, neizdrživoj ljudskoj izmišljotini (str. 31).
Pozicija muških likova u pričama je znatno drugačija. Oni bježe od preuzimanja odgovornosti i brane se iluzijama da će se problemi riješiti sami od sebe ako nastave kao da se ništa ne dešava. Ili ako jednostavno ispare. Takva njihova pozicija upućuje na pasivnu agresivnost i podređenost vlastitim slabostima. U priči Vezao je kravatu odstupanje od tradicionalnog patrijarhalnog obrasca alfa muškarca ilustruje rečenica djevojčice koja kaže: “Nisam znala da i ti umeš da plačeš, tata”, a nagomilani porodični problemi usljed manjka novca i tragedije rezultiraju očekivanim završetkom u vidu samoubistva alkoholičara. Veliki medved je najobimnija priča, sa suviše detalja koji zamaraju čitaoca, uz blago ironijski otklon pripovjedača koji naglašava da neurotičarima treba zabraniti da pišu. Junak ove priče je potpuno paradoksalna ličnost. Njegov porivi su svedeni na zavisnost od marihuane kroz veoma banalizovane i komične scene. Situacija se zaoštrava kada ga majka zatiče raskrečenog, neobučenog i drogiranog na kauču, dok on sanja erotske snove poput tinejdžera. To je prelomni momenat kada ženski autoritet preuzima potpunu kontrolu nad odraslim čovjekom određujući mu pravila ponašanja i džeparac, te privremeno zaustavljajući njegov neminovni sunovrat.
Preispitivanje tabua se odnosi i na teme koje su u vezi s majčinstvom, odgojem djece i njihovim odrastanjem. Priča Banana split zasnovana je na stereotipnom pitanju ostarjele žene o tome “da li sam bila dobra majka”, a načini vaspitanja u Ritalinu se tipski vezuju za bogatašku djecu sa zdravstvenim problemima koja se tretiraju jakim supstancama. U priči Jedinac uočava sa sličnost sa pričama iste tematike kod Rumene Bužarovske u kojima okolina ne primjećuje probleme tek porođene žene. Uloga majke se, u ovim pričama, doživljava kao nešto nametnuto što briše sve ostale uloge živog bića i vodi ka postporođajnoj depresiji praćenoj suicidnim nagonima:
Svojim očekivanjima su me odgurnuli od izvora spontanosti i odredili mi da ćutim i trpim. Ponovo sam zadržala suze (…) Bila sam fabrika kojom je upravljao neko drugi. Dete sam pritisla na bradavicu, u njega sam želela da ubrizgam sve mleko da ne bude nikada više gladno, da nikada više ne plače ( str. 114)
Posmatrana u cjelini, zbirka osvjetljava različita iskustva i ishode junaka i junakinja koji su se djelimično ili potpuno “odvezali” od svih svojih stega, nagona, ovisništva, stereotipa i očekivanja. Bunt protiv svega je najuspjelije izveden kroz lik hiperaktivne djevojčice koja se potpuno suprotstavlja nasilju na toboganu i odbija da ide kući (Ritalin), ali ipak, između redova, sve vrvi od pesimizma. Priče Ane Šnabl su uspjele u svojoj namjeri da daju neki doprinos kroz skidanje paučine s određenih društveno, psihološko i seksualno uslovljenih tema poput stida zbog depresije, skrivanja ovisništva, zatiranja seksualnosti, trpljenja nasilja, loših odnosa sa porodicom i uopšte gledanja drugih na sve to. Ukoliko na trenutak zanemarimo tipsko građenje junaka i junakinja, stereotipne zaplete, ova zbirka na vrlo konkretan način, pitkim jezikom, bez ikakvog ukrašavanja, efikasno preispituje tabue psihoza i njihove teške posljedice.
Preuzeto s: PEN BiH
