Olja Knežević, Katarina, Velika i Mala, V.B.Z., 2019.
„Nisam se samo ja raspadala. Izvan mojih mračnih zidova raspadao se svijet.“
Riječi iznad izgovara protagonistica knjige Katarina, Velika i Mala te one ponajbolje zahvaćaju atmosferu romana koji je nedugo po svome objavljivanju naišao na pozitivnu recepciju izvan naše jezičke sredine, prije svega zahvaljujući prijevodu na engleski jezik iz 2020. godine. Godinu dana ranije je ovaj roman, tada još u rukopisu, autorici Olji Knežević donio pažnju književne scene i V.B.Z.-ovu nagradu za najbolji neobjavljeni roman. Na poleđini korica stoji da je riječ o spisateljici „čija proza ne uljuljkava u optimizam niti bježi u pomodni aktivizam“, a u obrazloženju žirija piše da je Katarina, Velika i Mala Olje Knežević pobjednički roman zbog toga što je primjer uvjerljivog, nestereotipnog i zanimljivog pisanja stvarnosne proze. Stoga i ne čudi da mnogi nakon navedene hvale i prosudbe ne bi poželjeli pročitati roman i otkriti nešto više o glavnoj junakinji te svijetu kojim vlada Katarina. Istina, i o svijetu koji ponekad više vlada Katarinom.
Ispripovijedan kroz fokalizatorsku tačku glavne junakinje, roman prati životni put Katarine i njezinu metamorfozu iz Male u Veliku pa je tako i tekst formalno podijeljen na dva dijela. Djevojčica iz tadašnjeg Titograda postaje djevojka u Beogradu, u „tamnom vilajetu“ ex-yu prostora na prelazu iz osamdesetih u devedesete da bi konačno došla do žene zrelog doba u prezrelom vremenu kapitalizma i posttranzicije u Londonu. Time se ovaj roman svrstava kategoriju Bildungsromana i stvarnosne proze, one vrste pisanja koju kod nas prije svega određuje socijalni kontekst napuknuća Jugoslavije i historije koju likovi trpe na svojoj koži. Jedna od ponajboljih strana ovog djela Olje Knežević jeste upravo uvjerljivo prikazivanje uspona vrijednosti miloševićevskog vremena: trijumf kriminala, podzemlje droga i vrhunac muškog nasilja, čije relikte osjetimo i svakodnevno viđamo na ulicama.
Autoričin kritički stav prema muškoj hegemoniji i nasilništvu koje producira, kao i prenošenje takve društvene atmosfere kroz detaljisanje likova, zasigurno su jaka mjesta ovog romana, nebitno da li se radi o propagandom Beogradu iz devedesetih ili u crnogorskom kršu gdje momci govore da su djevojke najljepše pred rat. I centar i periferija u tome vrtlogu postaju jednako toksični. U jednom trenutku Katarinina baba, naočita i snažna Crnogorka, jedan od najupečatljivijih likova, kaže malenoj Katarini i njezinoj prijateljici: „Ali pazi: ko brzo zrene, brzo i uvene“ (37), što se ispostavlja sasvim tačnim i zakonitošću pred kojom podliježu svi koji se nađu među koricama, naročito Katarina, njezina prijateljica Milica i Miličin brat Radoš. Svi oni su zreli i prezreli u pogrešnom vremenu i pogrešnom mjestu.
Čini se da ne postoji lik iz ovoga romana koji ne trpi pod pritiscima historijskih djelovanja, a kolektivne traume divljajućeg društva nadovezuju se na one lične:
„Naša se zemlja raspada od boleštine kojoj ne razumijem uzrok i kao da ponovo prolazim kroz veliki gubitak majke. Pa onda propadajmo, govorim svima. Propadajmo zajedno u ovoj rupi, uz turbofolk tekstove o patnji žena za nevjernim muškarcima.“ (153)
Katarinina inicijalna i dječja trauma je gubitak majke, dok se poslije suočava s terorom ovisnosti, a potom i sa suprugovim verbalnim i psihološkim nasiljem tokom života u Londonu, o kojem će progovoriti iz migrantske pozicije. Čitatelj/ica će zasigurno u jednom trenutku postaviti pitanje kakva je motivacija iza silnog nasilja, i nad Katarinom i nad drugim likovima, osim reflektiranja društvene zbilje, jer od seksualnog, uličnog do ličnog, autodestruktivnog – svako je prisutno. Time se potvrđuje teza iz blurba da proza Olje Knežević ne uljuljkava u optimizam, ona je jasna opomena da generacije koje u odrastale u nasilju mogu samo nastaviti njegovo generisanje, ali jednako tako u svome većinskom dijelu ne nudi nikakvu drugu optiku na temu nasilja osim one ustaljene: šuti i trpi. Veoma jasno se prepoznaju obrasci ogrezlog toksičnog maskuliniteta, ali ponekad detaljne scene nasilja mogu djelovati šokantnima, iako su krajnje realistično prikazane.
Ovaj roman je odista knjiga velikog potencijala, spremna da izazove snažne emocije u onome ko ju uzme čitati i kritički osvjetljava upečatljive tamne trenutke skore prošlosti. Autorica knjigu posvećuje svojim prijateljicama i njihovim majkama, a u samom romanu među najdirljivijim i najduhovitijim stranicama su one koje govore o ženskom prijateljstvu, o razgovorima u frizerskom salonu, o snalažljivim i visprenim bakama, tetkama i majkama. Likovi koje autorica konstruiše nose subverzivan potencijal, posebice feministički, ali se nerijetko nalaze u takvim situacijama i govore na način da odaju dojam plošnosti što ponekad iznevjerava čitateljski horizont očekivanja. Jedan od tih najočitijih primjera za to je lik Siniše koji biva stereotipno predstavljen kao princ na bijelom konju (jer koji princ još kao dječak ne igra nogomet, a svi žude za njegovom ljepotom?!), ali kojem se (emotivne) manipulacije praštaju jer je zgodan. Sama Katarina njega uzima kao mjerilo ljepote pa za muža nasilnika kaže: „Bio je, ne tako davno, najljepši muškarac na svijetu – poslije Siniše, naravno. Uvijek sam birala lijepe“ (177). Zbog toga čak i odluke glavne junakinje djeluju nekad plošne i jednodimenzionalne.
Na dosta mjesta potencijal samog romana ne biva doveden do samog kraja pa se onda javi dojam da su neka rješenja instant zbog čega na trenutke nalikuje bestseleru Ljubav u doba kokaina, čemu proza Olje Knežević definitivno ne teži da se približi niti spada u taj žanr popularne književnosti koji teži isključivo da šokira scenama nasilja i droge. Najdojmljiviji primjer toga je oproštajno pismo koje ostaje nakon suicida – stvara se dojam da pismo služi za romantizaciju samog čina i služi za razrješenje ljubavnog odnosa protagonistice i njezine velike ljubavi iz djetinjstva. Suicid sam po sebi je dovoljno značajan fenomen o kome malo toga znamo pa njegovo simplificiranje i svođenje na oproštajno pismo vodi samo u nepotrebnu patetizaciju i mitologizaciju.
Katarina na kraju, unatoč svim nedaćama, postaje Velika i slavi svoje pobjede. Dobar primjer za to je način na koji junakinja woolfovski osvaja vlastiti prostor kada malu sobu u Londonu preuređuje u svoju radnu, sobu za pisanje, a ironijski ističe da Englezi za prostoriju te veličine kažu da je „ostava za metle“. Zadnje poglavlje pak upućuje na jedan važan zaključak – Katarina na sve opresije odgovara smijehom:
„Smijati se i plesati, smijati se i plesati, jer ples je prkos, a smijeh jedina zrela reakcija na ovaj blesavi svijet i vrijeme, sastavljeno od prošlosti i budućnosti, od majki koje će ostajanje na ulici izbjeći samo ako nauče strpljivo čekati ili, poput starih mečki, za pare plesati pred publikom, i žena robota koje automatski dobivaju sve, čak i počasna državljanstva.“ (279)
Katarina tako konačno zauzima tron i postaje gospodarica vlastitih odluka. Katarina, Velika i Mala je roman koji zaslužuje pažnju zbog širokog spektra društvenih i ličnih tema koje zahvaća, iako izvedbeno pokazuje manjkavosti. Protagonistica na kraju izlazi kao pobjednica, suverena vladarica svoga života unatoč bezbrojnim tragedijama i borbama u kojima nije dopustila da bude poražena, shvaća da njezino glavno oružje postaje smijeh. Katarina, bila ona Velika ili Mala, jeste autentičan glas koji govori o oslobađanju jednog bića, uz veliku lepezu drugih likova čiji je glavno oružje ironija i humor, istina ponekad gorak kao što je uostalom i sam njihov život, što ovome romanu daje posebnu draž.
Preuzeto s: PEN BiH
