Sofija Andruhovič, “Amadoca”, s ukrajinskog prevele Ana Dugandžić i Dariya Pavlešen, Edicije Božičević, 2021.
Roman Amadoca Sofije Andruhovič dokument je vremena, katarzičan vrtlog ljudskih nadanja i kajanja, ali i intrigantan pronicljiv tekst koji se hvata u koštac sa pitanjem kako se utjelovljena memorija pojedinca odnosi prema kolektivnoj memoriji zajednice.
Odrastanje sa silnim naslijeđenim sjećanjima za Sofiju Andruhovič znači biti pod stalnom dominacijom narativa. Živote njenih likova, u tom slučaju, oblikuju, izravno ili neizravno, traumatični fragmenti događaja koji prkose uzročno-posljedičnoj rekonstrukciji svijeta. Koliko li se samo pisaca služi igrom historije/sjećanja ili metodom „šta bi bilo kad bi bilo“, da bi kreirali svoje posebne vremensko-prostorne čvorišne mehanizme? Prožetost neizrečenom, sveprisutnom čežnjom da se živi u zaklonjenom privatnom svijetu, izvan dosega neumornog malja naše dozlaboga komplikovane srednjo-istočno-evropske povijesti, koja ljude razbacuje okolo kao rasklimani ringišpil, za čin pisanja to znači preraspodjeljivanje karata unazad. Novo miješanje karata, u pravilima ove igre, nije odavno prijatno čak ni onima koji bi mogli bolje da prođu, a pogotovo onim drugima, onima koji se diče da su vlasnici svoje priče, historije i naposlijetku života.
Sofija Andruhovič, koja neminovno važi za jednu od važnijih savremenih ukrajinskih književnica, svojim epskim romanom Amadoca ilustruje da je kultura rezervoar priča, ideja i vjerovanja. Na ruševinama, ili pak na presušenom jezeru civilizacije, prenapučenom zaboravljenim identitetima i gorko-slatkom talogu nekadašnjih ljudskih iskustava, podiže se spomenik jednom narodu čiji su gigantski paradoksi uveliko podsticajni za razmišljenje. Amadoca svojom romanesknom strukturom stvara gotovo enciklopedijiski umjetnički eksperiment nad pitanjem sjećanja i pamćenja u čijem središtu stoje Holokaust, Drugi svjetski rat i i totalitarna represija sovjetskog doba. Podijeljena na tri dijela, radnja romana se okvirno može pratiti na tri razine. Prva je savremena i sveprožimajuća priča Romane koja svom voljenom mužu Bogdanu, osakaćenom tokom rata u Donbasu do neprepoznatljivosti, slomljenom iznutra i izvana, pokušava pripovijedanjem, fotografijama, arhivskim spisima, vratiti izgubljeno sjećanje. Njih dvoje, (nimalo slučajno) arheolog i arhivistkinja okosnica su oko koje se obrće, prevrće i raspliće problem generacijskog pamćenja kao i prijenosa traumatskih iskustava. Drugi dio fotografskim pamćenjem prati (možda najvredniju) priču židovskog dječaka Pinhasa Birnbauma i Uljane (Bogdanove bake) tokom Drugog svjetkog rata, kao i porodica oko njih, dok treći, posljednji dio, gotovo detektivski analitično komentariše ukrajinsku umjetničku reprodukciju (naročito život Viktora Petrova, dvostrukog agenta sovjetskih i nacističkih tajnih službi). Likovi dijele tu „bačenost u svijet“, i to baš u onaj njegov akutno blesavi dio gdje pokušavaju da se odupru predestiniranom trpnom stanju, kako bi (ako ikada) sastavili krhotine svog života ili iscrtali kakvu-takvu projekciju sopstvenih mogućnosti. Oni ploveći i tonući, tu i tamo, između ljubavno-emocionalnih pokušaja i brodoloma, prijateljskih nesporazuma i prigušenih tinjajućih prorodičnih nesreća, u sveprisutnom društvenom raspadanju, u okruženju usamljenosti, rata, bijede, diktature kreiraju zagrljaj historije i fikcije. Pažljiv će čitalac, ako mu je već do toga stalo, postepeno sklopiti jednu nostalgičnu, vrlo pametno skrojenu priču o preostalim tragovima, fosilima jednog iščezlog vremena i mikrosvijetu ljudi kojih više nema, podstičući na razmišljanje o pregovorima između zajedničkog i individualnog iskustva, o prošlim i sadašnjim mitovima, te o tome kako održati relevantnost povijesti u svjetlu hitnih savremenih raspleta. Ovdje se osebujnost individualnih pamćenja ne tiče društvenih ili etičkih već generacijskih principa u odnosima između žrtve i počinitelja. Riječ je o kompleksnoj zamjeni jednog obiteljskog i ličnog sjećanja tuđim.
Svijet me lovio, ali me nije ulovio
Ovaj nelinearni, fragmentirani narativ više je od prostog baratanja proizvoljno isječenih sekvenci iz arbitrarno odabranih perioda života tih isprepletenih generacija. Junaci Sofije Andruhovič jedan po jedan odustaju od iluzije da su „još mladi“ i da je život nešto što treba da počne „jednom davno, jednog lijepog dana“. Zapravo će se pokazati da je njihov život nešto što je već uglavnom prošlo i da ostaje samo rutinsko dugogodišnje čekanje nekog razrješenja. Baš na tim mjestima tranzicije i iščekivanja demonstrira se autoričino raskošno pripovijedačko umijeće i vještina karakterizacije likova – autentičnih, koloritnih individua. Ožiljci samih likova (psihološki i tjelesni) pa i neizbježni biljeg kontinuirano prisutne krivnje dovodi do toga da sama neizrecivost njihovih trauma poprima oblik zaborava. Na primjer, Uljanina sestra “zaboravlja” sudbine poznanika Židova tokom rata, a poznanici Židovi “ne sjećaju se” zločina nad njima. Šta bi bilo „na kraju“ – kada bismo se pretvarali da ovakve nelinearne kompleksne priče sa ovakvim likovima mogu imati istinski „kraj“? Priča se nema više kome ni ispričati. E, to je osjećanje koje preostaje nakon svega, kada više nema natrag, kada se ne može nizbrdo, ka spasonosnom zaštitničkom izvoru historije, a naprijed se nema kud, jer naprijed – pa naprijed nema više ničega. Samo kulise sjećanja koje se rasplinjuju u tom beskrajno sporom raspadanju. Pinhasova bilježnica, i ona otkinuta lavlja glava Pinselove skulpture koju je pregazilo vrijeme, fotografije, arhivski spisi, stanovi, ulice, gradovi ukazuju na istu neprobojnu prošlost. Njihovo kontradiktorno lebdenje između života i smrti oslonac je za shvatanje događaja i utisnutih tragova ljudskih života. To su mediji koji vaskrsavaju živote. U vezi s tim, u romanu poseban značaj ima fotografija. Andruhovič svoj roman iluminira/ilustrira fotografijom kako bi pripovijedni subjekt dobio neku vrstu reprezentacijskog utočišta. One ne funkcionišu kao metafore pamćenja, prije su proizvođači pamćenja u koje se može uglaviti neko idealno „ja“. Ukoliko se Amadoca čita kao nemogućnost da se pripovijeda lična historija, onda je ta nemogućnost pretvorena u sliku. A jezik slike jeste jezik subjekta koji, u sveopćoj rascjepljenosti svijeta, pokušava naći perspektivu, ponovljivost, ali i eventualno vječno trajanje.
Ono što nas tvori, ono od čega se sastojimo – to je također i sve ono što nam je nepoznato, što bismo voljeli zaboraviti, što možemo dosegnuti, što nikada nećemo moć dozvati. To je pogled usmjeren u leđa samom sebi, dok je vlastiti pogled usmjeren u nepronično. Ta nemogućnost za dlaku je od prosvjetljenja: samo se osvrni – i mahni.
(706)
Kralježnica oko koje se formira meso i tijelo ovog romana jeste nestalo jezero Amadoca – nekada najveće u samoj Evropi, smješteno na području današnje Ukrajine. U ovom romanu ono se razlilo, podlilo i kapilarno proželo zemlju kojom se hodi, uvuklo u livade, šume, gradove, zgrade i sjećanje stanovnika. Koliko ih je bilo – tih curenja, ustvari priča, i koliko je bilo svim tim likovima potpuno nepodnošljivo uhvatiti se za barem nešto konstantno, i kako je vrijeme halapljivo letjelo, a da se ništa nije moglo uraditi. Romana u arhivima, Bogdan sa svojim fotografijama, Pinhas u bilježnici svojih mitova, Uljana u porodičnim dešavanjima – svi oni traže branu za taj izljev jezera/sjećanja kojih ih deformiše i preoblikuje. Svaka nova generacija traži iscjeljenje ili neku vrstu bijega od grijeha njihovih predaka. Jedna polovica likova ima ožiljke bez rane, druga biljeg stalno prisutne krivnje. Romana na tijelu ima tajanstvene ožiljke, Bogdan biva sastavljen komad po komad, Zoja prolazi kroz brojne plastične operacije, Uljana na rukama ima tragove samoubistva. Što su tragovi manje uočljiviji, bolje se maskira trauma iz prošlosti. Međutim, svako sjećanje ih tjera da slijede isti put (doduše svaki put na nov način), da ponovo proživljavaju iskustva i bitke poznate od početka vremena. Da li je život likova onda vrijeme provedeno u društvu mrtvih? Neka ostane na tome da onaj „drugi“, ono „tuđe“ postaje dio njihovog vlasititog iskustva. Sjećanje uvijek misli na nešto drugo, uvijek stvara mrtve prirode i kolaže. Kad čovjek naleti na zid u slijepoj ulici – onda se, šta će, okrene nazad… Ali je iskustvo zida nesumnjivo prisutno. Odnosno, kad svaki lik naleti na zid depersonalizirane stvarnosti osakaćenih zemalja, unakaženih tijela, na traumu, strah, beznadežnost, onda se vraća pričama i tuđim tekstovima koji postaju stvarniji od bilo kakve opipljive realnosti. Da li onda tu postoji, pobogu, ikakav smislen kraj? Samo sugestivno ime Romane govori da je ovaj lik prvenstveno bio metaforičan pokušaj da se progovori u bolnim iskustvima u književnosti. Pokazat će se da ni labirinti arhiva, niti bilo kakav kovčeg s fotografijama i bilješkama ne mogu biti pravi izvor znanja. Za Romanu i Bogdana poenta leži u međusobnom prepoznavanju. Isto važi i za ostale likove. Gubeći se u tim golemim zaokretima vremena, vezama i simbolima, čovjek lahko padne u paniku. Ići naprijed, kako se pokazalo, može se jedino postepeno. Korak po korak, ne gledajući prečesto ni unazad, ni unaprijed, kako se ne bi ugušili pod jastukom „velikih priča“.
Vrijednost ovog romana ne treba isključivo tražiti na toj naljepnici „romana traume“ ili „maestralnog romana teorije postpamćenja“. Ona je prvenstveno u jeziku Sofije Andruhovič, savršenom kameleonu koji se vješto prilagođava junacima, čime autorica demonstrira visoko umijeće karakterizacije lika. Također, ona sa lahkoćom umeće brojne intertekstualne reference na ukrajinsko književno naslijeđe, međutim, ta faktografska-dokumentarna obimnost i esejiziranje mogu itekako da namuče čitatelja. Umjetnička ruka svoje djelo treba spretno da kleše, a ne da kiti. Iz tog razloga, svi dobri pisci bi morali da unaprijed „nanjuše“ potencijalni višak u romanu, i da ga odstrane prije nego što ga i napišu. Svakako, ono što bi dobar roman trebao da radi jeste jedan uspješni prijenos spisateljskog privatnog razumijevanja kulture u nešto što se i te kako tiče i mene, i tebe koji/koja ovo čitaš. Naposlijetku, to je najveći uspjeh ovog djela, jer vidjeti stvari onakvima kakve stvarno jesu znači vidjeti da nisu onakvim kakvim se čine. A djelo samo po sebi, kao neka camera obscura projecira zaista naglavačke obrnut svijet koji zahtijeva hitno ozdravljenje. Baš kao i naš.
