(Radmila Petrović, Moja mama zna šta se dešava u gradovima, Enklava, Beograd, 2020.)
Nakon dvije zbirke pjesama Miris zemlje (2014.) i Celulozni rokenrol (2015.) mlada autorica Radmila Petrović objavila je treću zbirku pod nazivom Moja mama zna šta se dešava u gradovima. Upravo joj je ova knjiga donijela ogromnu popularnost kako među čitateljima, naročito na društvenim mrežama, tako i među književnom kritikom. Poezija Radmile Petrović osvaja svojim autentičnim pjesničkim stilskim izrazom: upotreba sirovog životnog materijala i minimalna stilska obrada tog materijala, glavna je karakteristika ove zbirke. Upravo se nestiliziranim jezikom i kratkim, otvorenim i jednostavnim izrazom, postiže efekat zavođenja čitatelja. U tom zavođenju i osvajanju uveliko učestvuje i poseban seoski ambijent i precizno portretisanje seoske svakodnevnice.
Selo je u ovoj zbirci jako bitno i predstavljeno je kao mjesto patrijarhata i zatvorenosti. Ali ipak, autorica opisuje selo tako što ga neprestano dovodi u vezu sa njegovom suprotnosti, a to je – grad. Kontrast sela i grada u poeziji Radmile Petrović jedan je od najvažnijih pjesničkih postupaka. Zanimljivo je da Petrović istovremeno ukazuje na stereotipne predodžbe grada prema selu, i obrnuto, sela prema gradu. S tim u vezi je i sam naslov zbike Moja mama zna šta se dešava u gradovima, koji jasno sugeriše da je iz pozicije sela, grad mjesto u kojem živi – kako autorica na nekoliko mjesta tačno artikuliše – zapadnjačka, odnosno američka atmosfera. Ova je zbirka ispisana iz perspektive grada, iz jedne takve urbane sredine, ali sa neprekidnim oslanjanjem, zagledanjem, sjećanjem i vraćanjem na ožiljke i uspomene sa sela. Ono što ovu zbirku i kontrastriranje grada i sela čini autentičnim jeste rascijepljen identitet lirskog pjesničkog glasa. Naime, time što na selu mašta o gradu, a u gradu se pak neprestano mislima vraća selu, autorica u zbirku unosi jedno univerzalno iskustvo sa kojima se čitatelji vrlo lako mogu saživjeti.
Sa druge strane, autorica mnogo insistira i na tome da dočara koliko je život na selu težak i iscrpljujući u fizičkom smislu. Upravo o tom napornom, cjelodnevnom radu Petrović piše u pjesmi Moja mama zna šta se dešava u gradovima: surutka joj teče pod prstima / samoća se razlistava u stabiljke kupusa / i samo je motika ostavlja bez daha. Kada piše o iskustvima žena, autorica se najviše oslanja na iskustva svojih baka, majke i sestara. Uopšte, jedan od najupečatljivijih pjesničkih manira Radmile Petrović jeste da na mikro primjerima (porodica) progovara o široj slici svijeta i društva. Isto tako, kada govori o svojim bakama i ženama iz svog okruženja, Petrović obuhvaća pitanje položaja žena uopće. Ovim pjesničkim postupkom autorica ne želi samo ukazati na tešku seosku stvarnost, nego istaknuti univerzalne probleme sa kojima se susreću žene kako u urbanim tako i u ruralnim dijelovima svijeta: od svega što sam na svijetu mogla biti / bila sam žensko, priča Radovanka / pse na selu nikad nismo cenili / a biti žena bilo je gore od psa (Šuma, plug, jagorčevina).
Na tragu toga, pitanje ženskosti i onoga što, uslovno govoreći, ženu čini ženom ironizirano je i preispitivano u više navrata u zbirci. U nekoliko pjesama autorica duhovito ironizira pitanje da li se ženom rađa ili se ženom postaje: a ja sam ipak devojka / kakva-takva / rođena devojka! / ne preterano ženstvena. Petrović odlazi i korak dalje kada u pjesmi Zašto sestra plače? tematizira univerzalno važan motiv prvih suočavanja sa vlastitim tijelom i odrastanjem. Radmila Petrović je tačno ukazala na to koliko je to iskustvo kompleksno i da trenutak prve menstruacije, djevojčice obično doživljavaju traumatično: jednog sam te leta pitala / zašto sestra plače i što su joj / krvave pantalone / rekla si / pa znaš, ona je devojčica. Međutim, ono što je važno jeste da Petrović sebe doživljava samo kao svjedokinju tog traumatsko pomirenja sa procesom postajanja ženom. Ona se opire tome i svoje odbijanje da se ukalupi u patrijarhalne norme ženskosti jasno artikuliše na nekoliko mjesta u zbirci: posle kad sam shvatila / kako uvek plačeš / zato što si devojčica / rešila sam da ostanem ona / što u crvenim klompama / skuplja puževe posle kiše.
Zanimljivo je da autorica piše iz pozicije opet žensko: bila sam opet žensko / mama je plakala u porodilištu / deda opsovao kad je čuo / samo je baba umrla na vreme (Pre polaska u školu znala sam šta je oduzimanje). Ovim stihovima autorica opisuje ruralni mentalitet u kojem je porodica sa tri kćeke – obilježena. Nemati sina na selu, nemati nasljednika, muškarca u kući – oduvijek se doživljavalo kao veliki gubitak, propust i prokletstvo. Šteta što nije muško – tako se na našim prostorima gleda na uspješne i pametne djevojčice i žene: uvek sam uspevala / da sve uradim kako treba / a oni mi nikad nisu oprostili /što sam Radmila. Odrastanje i sazrijevanje djevojčica u ovakvom mentalitetu važna je tema u zbirci.
U svijetu u kojem se djevojčicama svakodnevno govori: šta će ti to? ti si žensko / žensko si!, važno je iznova ukazivati na žensku snagu i izdržljivot. Upravo to čini poezija Radmile Petrović. Ipak, ono po čemu se autorica najbolje suprotstavlja krutom, zatvorenom svijetu patrijarhata su nježnost i ironija koje su ovoj zbirci izuzetno važne. Jer, između ostalog, ovo je i zbirka o nježnosti, prskosu, borbi i ljubavi. Ne umem toplije duhovita je i ironična pjesma u kojoj se ljubav i romantika ukrštavaju sa surovim seoskim ambijentom: dođi, imam imanje / žicu kroz koju protiče struja / da čuva krave i komšinicu (…) moj će te tata voleti / jer ličiš na bistri planiski potok / s kog navodnjavamo sve plantaže / što i kad nema kiša ne prestaje da huči.
Također, važno mjesto otpora u ovoj zbirci jeste demistifikacija patrijarhalnih narativa. Autorica se nacionalizmu, patriotiziranim parolama, patrijarhalnim normama, sakralizaciji, i muškim autoritetima suprotstavlja tako što se ne ustručava da stavi ljubav i nježnost iznad svih njih. Možda najsnažnija mjesta u ovoj zbirci jesu ona u kojima pjesnikinja propituje seksualni identitet, lezbejsku ljubav, erotske motive i žensko tijelo. U pjesmi Sanjam oca i noževe, noževe, noževe pjesnikinja jako lijepo uvodi zvanični i formalni medijski sadržaj (sećam se, zajedno smo slušali vesti: / u Crnoj Gori donet predlog zakona / o istopolnim brakovima), a potom i negativan komentar oca na taj sadržaj (kako si ustao, prekrstio se i rekao / Crna Goro, postala si još crnja) da bi se na kraju došlo do ličnog doživljaja koji je ujedno i tužan i prkosan (hej, tata, imaćeš divnu snaju / ta delija devojka zna da puca iz puške / možeš u nebesa da vineš jabuku / da, tata, imaćeš snaju iako nemaš sina / vidiš koliko je domišljat Bog). Petrović stvara svijet u kojem pokazuje da se za slobodu mora i treba svakodnevno boriti, tako što će se razbijati predrasude i ironizirati nametnute vrijednosti kao što to uostalom autorica čini kada se u pjesmi Srpkinja sam, al’ mi Kosovo nije u srcu, nego ti obraća generalima: u vezi s kosovskim pitanjem / generale / božuri cvetaju / u mojim gaćicama.
Zbirka Moja mama zna šta se dešava u gradovima jedinstvena je po tome što na jedno mjesto okuplja glasove zaboravljenih ruralnih žena i njihovih teških života, kao i buntovne glasove mladih ženskih generacija. Važnost ove zbirke ogleda se, između ostalog, i u tome što autorica ne samo da ironizira kruti patrijarhalni svijet, nego se takvom svijetu suprotstavlja jednim autentičnim i novim modelom ženskosti. Radmila Petrović, naime, afirmiše glas buntovne, srčane,hrabre i neustrašive djevojke koje odbija da se smjesti, patrijarhalnim rječnikom govoreći, tamo gdje joj je mjesto, jednom riječju – glas žene koja iznevjerava očekivanja patrijarhalnog društva.
