Nora Verde, Moja dota, Zagreb, OceanMore, 2021.
Novi roman hrvatske spisateljice Nore Verde, Moja dota, morska je priča ispričana iz sasvim neočekivanog i često skrajnutog ugla posmatranja. Prikazujući težački život ljudi sa otoka, autorica prosječne čitatelje gura preko ivice udobne zamisli dalmatinske idile. Buntovni, kritički i iskreni glas glavne junakinje dopire duboko, a potom na površinu izvlači riječi koje su nekada, tokom godišnjeg odmora, usputno izgovorene – život na otoku je nemilosrdan, a osunčane plaže, miris ribe i duge šetnje obalom samo su šarada za potrošačke oči.
Početak romana Moja dota podsjeća na priču iz prethodne zbirke Nore Verde, O čemu sam oduvijek htjela pisati; nakon batinanja, sedmogodišnja Nela obećava sebi da će pisanje biti njena osveta: Čučala sam uplakana ispod stola u tinelu i, držeći se za koljena, kovala strašan plan: pisat ću i pokazat ću im! (7) Metafikcionalno obećanje biva ispunjeno i ispisujući roman, implicitna autorica dovršava svoju pravedničku misiju koju je započela još u zbirci priča O ljubavi, batinama i revoluciji (2016). Prepoznavanje motiva iz ove priče prestaje biti u fokusu nakon prve stranice romana, a kratkotrajno potvrđivanje već viđene radnje nepotpuno nagovještava njegov daljnji tok. Pripovjedačica će na još nekoliko mjesta opisati barbine batine, ali šta nam je, osim toga, pokazala?
S obzirom da je riječ o formi koja je najbliža buildungsromanu, isprva od Moje dote očekujemo, barem povremeno, pripovijedanje o (ne)zgodama dječijih družina i živopisne opise morskih plaža. Glavna junakinja nedvosmisleno bira upravo suprotan fokus: Između igre graničara i kukala, razmjene sličica i druženja sa babom, skoro uvijek biram babu(19). Biranje babe određuje cjelokupnu strukturu romana; mjesto radnje, odnose među likovima i tempo pripovijedanja. U ovoj morskoj avanturi, baba je Nelina najbolja prijateljica, jedina saputnica i najdraže društvo. Zajedno provode dane u bašti i kuhinji, a navečer baba prepričava doživljaje iz mladosti. Opisana mjesta radnje svedena su na kuhinju, baštu i dnevni boravak. Unutar zidova kuće, odvija se tihi i spori mikrokosmos bakinih priča, a njena pripovijedanja odnose se kao retardacije spram glavnog toka radnje.
Glavna junakinja odabrala je baku, ali nije birala uvjete zbog kojih ljetni raspust provodi na Korčuli umjesto u rodnom Splitu; rastavljene roditelje, majčin prekarni rad i glavobolje. Cjelodnevnim druženjima sa bakom nadomještava prazninu neostvarenog odnosa sa vječito umornom majkom i liječi batine barbe, babinog sina. Iako uvedeni sa distance, hladno i skrajnuto, kratki dijalozi majke i kćerke ne samo da upečatljivo prikazuju međusobno nerazumijevanje, već izravno uvode temu klasne pozicije porodice glavne junakinje koja je uslovila manjak komunikacije između njih.
Tema društvenog položaja razgranava se kako radnja odmiče i Nela postavlja pitanja zašto nemaju novca kao druga dica u razredu. Viđenje vlastitog društvenog statusa ne završava se na dječijoj perspektivi, jer je struktura romana izgrađena na balansu između različitih vremenskih tački gledišta. Prvu od njih karakteriše narativ o djetinjstvu iz perspektive djeteta, jer je tačka gledišta pomjerena nazad u prošlost izražena posebno u prvoj polovini romana: Kad je lito, nema škole i onda imam vrimena puno mislit (78). S njom su povezana i naivna dječija pitanja o manjku novca, neposjedovanju velike biblioteke i vremena za odmor. Druga tačka gledišta udaljena je vremenski od trenutka odrastanja, pojavljuje je s vremena na vrijeme, paralelno, pokatkad neočekivano i često usred dječije perspektive: Bodulima težacima iz moje obitelji uniforme austro-ugarske vojske stoje uvijek nekako nahero, kao da su ih skupili na prepad, dok su obrezivali lozu ili brali masline (50). S obzirom da je komično dječije pripovijedanje prožeto dojmovima odrasle osobe nazivajući stvari pravim riječima ili prosto kritički konstatirajući, teško je jasno odrediti samo jednu vremensku tačku. Ipak, postoje dijelovi priče koji jasno ukazuju da pripovjedačica govori iz pozicije sadašnjeg trenutka. Takvih pasusa u romanu nema mnogo, postaju učestaliji kako se radnja primiče kraju i uvijek su prethodno jasno najavljeni riječima poput godinama kasnije, dvadeset godina kasnije, dvadeset i pet godina kasnije... Nekoliko osvrta na prošlost dolazi decenijama kasnije, a potaknuti su uglavnom asocijativnim nizom sjećanja; kada Nela priča sa majkom o barbinom krompiru ili igra flaše u studentskoj sobi.
Kao što se dječija i odrasla perspektive miješaju kada pokušava pričati o prošlosti, one su isprepletene i danas, dok pripovjedačica promišlja o razlici između sebe i ostale djece: Dvadeset godina kasnije – i dalje je jednako. Ja sam iza njihovih leđa, trčim da ih dostignem, ali znam da neću nikada uspjeti. Znam sve to, ali još se nisam navikla… Još sam mala, i dalje imam deset godina. Trčim i nadmećem se, gubim dah (124). Živeći posljedice vlastitog porijekla i klasnog pripadanja, neprevaziđeni dječiji strahovi svoju punu veličinu dosežu u odrasloj dobi. Osim što dolazi iz radničke klase, identitet glavne junakinje određen je i njenim ponašanjem koje odudara od ustaljene predstave ženstvenosti: igra fudbal, ne voli nositi suknjice i kada je sama, obraća se sebi u muškom rodu.
Sram i nelagoda pripadanja intenziviraju se u pubertetu – njena majka ne može riješiti križaljku, baba ne izgovara pravilno riječi, a barba stalno smrdi na znoj. Obećanje da mora pobjeći od ovih ljudi ispunjava postepeno, a potom se ideološka tačka gledišta urušava u samu sebe. Uviđajući kako je utješnost čitanja ograničena, a batine ugravirane u sjećanje, implicitna junakinja mijenja viđenje svijeta – bijeg zapravo nije moguć, a zaboravljanje babine dote, sjećanja o njoj i pričama što ostavlja kao svoj miraz, neminovan je proces odrastanja.
Frazeološka tačka gledišta ostaje konstantna i vjerno slijedi vremensko-prostornu. Baba, barba i svi drugi stanovnici otoka pričaju izraženim ikavskim otočnim dijalektom zbog kojeg često posežemo za rječnikom na kraju knjige. S druge strane, Nela kao predstavnica mlađe generacije, nalazi se u međuprostoru tradicionalnih vrijednosti i savremenih tokova, kombinuje standardizirani jezik sa dalmatinskim dijalektom što upućuje na njenu graničnu poziciju. Na koncu, ne pripada nigdje u potpunosti, u Splitu krije velolučansko porijeklo, a na Korčuli ne može zaboraviti Split kojem se krajem svakog ljeta vraća. Dok Nela pokušava pokidati krvne veze i sve manje dolazi na otok, djelatna energija bake opada; prestaje okopavati baštu i kupuje namirnice u prodavnici. Tempo pripovijedanja uskoro se ubrzava i roman završava odrastanjem. Iako se može činiti da je kraj došao naglo, efekat koji ostavlja traje mnogo duže. Zbog toga, prosijavajući sentimentalna sjećanja, Moja dota jeste prevashodno strukturalno jedinstven roman sa čvrstom i promišljenom pripovijednom tehnikom, slikovitim dijalozima i uvjerljivom dječijom tačkom gledišta koja postiže balans između individualizacije likova i univerzalnosti odnosa među njima. Dok miriše na pržene srdele, Babin i Nelin topli kosmos pomalo sliči svakom odnosu unuke i bake, sa njim se poistovjećujemo i emotivno involviramo, ali je istovremeno dovoljno samostojan zbog specifičnosti priobalnog ambijenta i opisanih životnih uslova da idalje nastavlja postojati kao poseban omaž svim težačkim, dalmatinskim ženama.
Preuzeto s: PEN BiH