Milica Vučković, Smrtni ishod atletskih povreda, Booka, 2021.
U dobu ideologije političke korektnosti i posljedične joj opće etiketizacije bića i stvari – književni tekstovi svoje čitateljstvo nerijetko okupljaju u vidu internetom povezanih “baza obožavatelja”. U tom kontekstu, globalno su popularne platforme tipa Goodreads ili StoryGraph, koje raspoređuju knjige prema načelu pomenutih etiketa, stavljajući ih u određene “tabore”. Tako će se, na primjer, u istom “dark and slow-paced” kružoku naći Zločin i kazna F.M. Dostojevskog i The Obsession Nore Roberts, s tim da je Dostojevski 90% dark, a Roberts tek 79%[1]. Zloupotreba ovakvih etiketa pogotovo je očita kada se knjige označavaju etiketama tipa “lgbtiqa+ fantasy”, “women’s rights” i slično. Na djelu je dakle svođenje književnog teksta i jezika na jednoznačne odrednice, pri čemu se književno djelo posmatra isključivo iz tematske vizure, zanemarujući ostatak njegove estetike. Ova ideologija čini medvjeđu uslugu i samim marginalnim/ugroženim skupinama iz pomenutih etiketa, budući da postavlja imperativ prisutnosti u javnom prostoru, bez obzira na način tog obitavanja.
Kada je objavljeno djelo Smrtni ishod atletskih povreda Milice Vučković, oduševljenje čitateljstva moglo se uzeti sa zadrškom upravo radi navedenog trenda automatskog, bespogovornog pridavanja vrijednosti djelima koja se tematski dotiču feminizma, fizičkog i mentalnog zlostavljanja, poetike žrtve, patrijarhata u 21. vijeku, i tako dalje. Valjalo bi staviti imperativ na estetsku uspješnost djela upravo da bi se istinski vrjednovala tema kojom se bavi.
Smrtni ishod atletskih povreda djelomično je privukao medijsku pažnju jer je spadao u neku od ranije pomenutih etiketa, kojima su trebali “ispuniti normu” u deklarativno korektnom javnom prostoru. Iz promotivne najave romana, nazvanog kritikom “patrijarhaln[ih] obra[zaca] u kojima su žene naučene da ćute i trpe i veruju da ljubav treba i mora da boli”, već uočavamo kategorije: “prava žena”, “feminizam”, “rodno uvjetovano nasilje”, “borba protiv patrijarhata”… Time je roman djelomično pobudio interes čitatelja/ki – a složno i oduševljeno čitateljstvo iz kritičarske perspektive treba biti razlog za sumnju, pogotovo ako djelo odlikuje antihegemonijska narav. Iz ovog skeptičkog ugla ću prionuti na, kako vjerujem, pravičnu analizu ovog knjiženog djela baš zato što za njega zaista imam riječi hvale.
Naratorska i fokalizatorska funkcija romana u potpunosti pripadaju glavnoj junakinji Evi. Smrtni ishod atletskih povreda utoliko je ostvaren kao niska Evinih sjećanja o vlastitom životu, a radnja romana je uveliko zavisna o diskontinuiranoj naraciji, sačinjenoj od slijepih pjega u vremenu i prostoru. Vučković je ipak Evu izgradila kao lik vrlo željan da ispriča svoju priču, vrlo savjestan u namjeri da opiše bolne i ranjive trenutke svog života. Stoga, pomenuti diskontinuitet u naraciji nije očigledan prilikom čitanja – ostaje na individualnoj čitateljskoj senzibilnosti da primijeti alternative junakinjinim reakcijama na pojedinačne događaje, odnosno da primijeti ono što je u naraciji odsutno. Konkretno se radi o dijelovima radnje u kojima Eva nije sposobna pridati pažnju dugoročnim učincima nasilja/zlostavljanja koje trpi. Dakle, ona ne poduzima širokosežnu retrospektivnu perspektivu na svoj život, već opisuje njegove traume kao zasebne granule koje niže na pomenutu nisku. Utoliko protagonistkinja romana ne ostvaruje održivu kritičku svijest spram svog života, a ovaj je metod autorice Vučković djelotvoran iz više razloga.
Prvi od njih svakako je činjenica da se protagonistkinja ne viktimizira romanom. Ona nije svjesna sebe kao žrtve, a tuđe perspektive na njen život javljaju se u tragovima i zatomljuju njenom naracijom/perspektivom. Sukladno tomu, Evin partner/zlostavljač Viktor se također ne demonizira, budući da ga promatramo iz njene perspektive. Zapravo možemo (kroz njenu ljubav) naslutiti porijeklo, sjeme Viktorovog “zla”, koje se na trenutke čini banalnim, pa ga zapravo sažalijevamo. Eva uopće nije finansijski zavisna o Viktoru, niti sa njim ima dijete, a začarani krug njihovog odnosa održava se radi Evinog izraženog kompleksa niže vrijednosti. Utoliko ona često Viktorove rečenice/stavove koje iščitavamo u upravnom govoru uvodi u neupravni govor svoje pripovijesti, kao posljedicu naizgled dobrovoljnog ispiranja vlastitog mozga.
Drugi razlog, odnosno posljedica lišenosti kritičkog glasa protagonistkinje romana Smrtni ishod atletskih povreda svakako je postignuto zrcaljenje one manipulacije koju Eva trpi od Viktora i one koju povratno vrši (nad sobom) u vlastitoj naraciji. Naime, samo individualno sjećanje može se posmatrati kao vrsta manipulacije individue nad samim/om sobom. Budući da sjećanje narativizuje iskustvo, i sama književnost je u tom smislu čin manipulacije čitateljske percepcije. Vučković opisanom Evinom naracijom/formom romana prati njegov sadržaj o manipulativnom međuljudskom odnosu.
Pomenuti Evini elan i savjesnost prilikom pripovijedanja o vlastitoj boli i traumi zapravo potiču iz želje da obremeni smislom svoje i Viktorove postupke, u tom je sadržana sva njena refleksija. Ključna odlika gradnje Evinog lika sastoji se u činjenici da ju ne sažalijevamo, budući da je u stalnom procesu borbe i, stoga, priklonjena svjetonazoru punom nade. Rajski vrt koji Viktor i ona uređuju ispred zgrade odraz je takvog svjetonazora, te njihovog zajedničkog života u Njemačkoj. Od društva odobren, ispravan životni koncept koji obećava smisao, a isti se na koncu pokazuje jalovim. Jedna značajka edenskog koncepta ostaje ista iz Viktorove perspektive, a to je Evina krivica, krivica njene nade.
Smrtni ishod atletskih povreda ono odsutno u naraciju uvodi i poetikom tijela. Motiv pomenute jalovosti je također na tragu Evine umišljene trudnoće – a zapravo hormonalnog poremećaja. Spontane reakcije tijela koje je nemoguće predvidjeti protagonistkinja ovog romana ponekad zanemaruje, a ponekad ih prepoznaje kao znamenja Viktorove srdžbe, kao moguće putokaze – ne ka slobodi, već novoj izgubljenoj borbi.
Roman Smrtni ishod atletskih povreda je, u smislu estetske izvedenosti, uistinu samosvjesno djelo, radi svog odnosa spram čitateljstva i inih mogućih reakcija na tekst, kao i odnosa književnih likova i traume kojoj su izloženi. Upravo radi te svijesti o svom utjecaju na vanknjiževni kontekst, ovo djelo nadmudrilo je sistem etiketa radi ulaska u javni prostor (drugim riječima, “učlanjenja” u šarolik feministički lobi). Međutim, spisateljsko umijeće Milice Vučković potvrđuje motivaciju za stvaranjem estetski vrijednog književnog djela kao uslova za njegovu društvenu vrijednost. Iz intervjua sa autorkom naslućuje se i mogućnost svojevrsnih didaktičkih namjera romana: Ćutanje, dakle, nije poželjno, ćutanje je nepružanje otpora, svesno nepružanje otpora. Ne prihvatam da zauzmem poziciju žrtve zato što ćutim i da za to okrivim nekoga drugoga. Na žrtvu se pristaje, ja ovim romanom sokolim na nepristanak.[2] Zbog ovakvog stava, roman Smrtni ishod atletskih povreda Milice Vučković proglas je o borbi, o otporu samosažaljenju, viktimizaciji, odnosno ranije opisanoj ideologiji etiketizacije. Evina je “krivica”, na koncu, u dičnoj anarhiji.
[1] Statistike za pomenute naslove mogu se naći u aplikaciji StoryGraph.
[2] https://pulse.rs/smrtni-ishod-atletskih-povreda/
Preuzeto s: PEN BiH
