Roman Amile Kahrović-Posavljak Izvedeni iz kičmi prati ljubavnu priču dvoje mladih, Amine i Adnana, u poslijeratnom, devastiranom Sarajevu. Roman o jednoj zabranjenoj ljubavi među rođacima, roman o nemogućnosti iskazivanje jedne takve emocije u društvu obilježenom tradicionalnim podjelama uloga između muškaraca i žena – gdje, razumije se, glavnu riječ vode muškarci – u ovom slučaju očevi dvoje mladih, obilježeni povredama iz rata, ali i jednom općom letargijom. Roman koji već u naslovu, koji se čini pomalo hermetičnim bez poznavanja konteksta, ukazuje na podjelu na one koji su sretni i one koji su nesretni. Autorica jednom prilikom objašnjava da naslov uzima iz predaje prema kojoj su svi ljudi izvedeni iz kičme prvog čovjeka, Adama, te podijeljeni na one koji će biti sretni i one koji će biti nesretni – ovdje imamo posla sa ovim drugim. Autorica kreira likove koji su nesretni, okruženi jednim opštim sivilom, pokušavajući da dodaju svijetu malo boje ljubavlju, otvarajući se tako prema svijetu koji je zarobljen u egoističnim težnjama i okovima tradicije i religije. Roman je podijeljen u četiri dijela : “Apokrifne oči”, “Interludij – u sjenama sablji”, “Dine od kože” i “Oduzeti dani”, gdje interludij predstavlja jednu zasebnu cjelinu, odvojenu naizgled od ostalih dijelova, prateći priču o još jednoj zabranjenoj ljubavi između Sadete, muslimanke i Stojana, partizana. Geometrijskom preciznošću su ispisane stranice ovog romana – neparna poglavlja u kojima je pripovjedač Adnan i parna u kojima je pripovjedač Amina, sa izuzetkom pedeset i trećeg poglavlja (početka dijela “Oduzeti dani”), gdje se maskulina i feminina perspektiva mijenjaju iz paragrafa u paragraf, kako bi obilježila ekstazu kojom su opijeni ovo dvoje mladih ljudi u grešnom ljubavnom činu, dok je interludij, koji prati Sadetinu sudbinu ispripovijedan iz pozicije sveznajućeg pripovjedača. Na taj način, lakoćom stila, čitalac biva uronjen u naraciju, a da se pritom ne gubi u njenom toku. Očekivanja koja su postavljena u prva dva poglavlja – kontrapunkt muške (Adnanove) i ženske (Aminine) svijesti – ispunjavaju se dosljedno. Događaj koji ispripovijeda Adnan, preuzima Amina u parnom poglavlju i tako se stvara jedna rašomonska atmosfera – a sam roman dobija formu sličnu ispovijesti.
Adnan je predstavljen kao mladić koji studira, sklon porocima, odlascima na zabave, ekstroverntan i neposlušan roditeljima, dok je Amina njegov antipod: srednjoškolka koja je zbog teške finansijske situacije primorana da zarađuje šijući kako bi upisala četvrti razred, poslušna očevim naredbama, religiozna, introvertna djevojka. Takve suprotnosti, uz to još i rođake, su se u ovom romanu privukle i oni nalaze izgovore kako bi svoje sastanke opravdali roditeljima i sakrili tako pravi motiv – ljubav. Pitamo se čije su oči apokrifne – odnosno, čija je perspektiva gledanja na svijet i događaje apokrifna : Adnanova otvorenost ka svijetu i zabavi kako bi se pobjeglo od turobne realnosti, ili Aminina poslušnost i zatvorenost u sebe, i traženje izgovora kako bi pobjegla iz tog svijeta i okova patrijarhata? Njeno obuzdavanje i priklanjanje očevim naredbama pretvaraju je zapravo u nepomičnu, crno-bijelu sliku, izvedenu iz patrijarhata: “Amina je na skicama i crtežima ličila reprodukcijama pokojnikovih fotografija s crnih kršćanskih nadgrobnih ploča. Nedostajao je svijet što zrači iz nje.” (25) Tako je upravo vidi Adnan. Jedno snažno mjesto kontrapunktiranja ova dva svijeta je paragraf u kome se izmjenjuju rečenice koje počinju sa “rekao sam…” i “rekla je …” :
Rekla mi je da niko ne treba izlaziti s njom iz sažaljenja jer ona i ne voli izlaziti.
Rekao sam joj da nije iz sažaljenja i otkuda joj uopće to.
Rekla je da zna kako je ovdje svi gledaju, ali to nju ne zanima jer ona ima svoj put u životu.
(…)
Rekla je da ga ja ionako ne mogu shvatiti.
Rekao sam da želim shvatiti i da stvarno želim bolje upoznati nju.
Rekla mi je da je to nemoguće.
Rekao sam da nije ako zanemarimo kojekakve familijarne sukobe iz vremena dok smo još bili djeca ili se nismo čak ni rodili.
Rekla je da to nema veze sa sukobima i da se mi možemo, naravno, ponekada viđati ali da ne možemo nikako biti drugovi jer smo različiti. (35)
Na osnovu ovoga zaključujemo da je njihova ljubav bliska onoj između Romea i Julije, zabranjena, amplificirana okoštalim patrijarhatom čiji teret ovi mladi nose na plećima. Oni beru truhle plodove Edena. Oni žive u svijetu iz kojeg ne mogu pobjeći :
Pogledao sam joj opet profil i odjednom razumio ljude koji od života pobjegnu u maštarije – čak i vjerske kao Amina – jer se može biti sretan samo izvan stvarnog svijeta. (258)
Ovo je roman o nemogućnosti da se živi, barem da se živi san – jer, kad roditelji saznaju za njihovu vezu, Amina biva prisilno udata za očevog druga Adema, a Adnanu je zabranjeno da je viđa. Čak i momenti prividne sreće su to dali naslutiti: “Život, pomislila sam. A onda pobjegla od te misli, kao da nije moja i da u njoj ima nešto sramotno.” (281).
Iako je tema zabranjene ljubavi jedno od opštih mjesta u književnosti, možemo reći da je autorica uspjela da je adaptira i približi bosanskohercegovačkoj čitalačkoj publici upravo zato što je radnju locirala na ovo tlo i prilagodila tadašnjem posljeratnom socijalnom kontekstu. Na neki način, Adnan i Amina su Romeo i Julija izašli iz ruševina, ali Amina, za razliku od Shakespearove junakinje, ipak ispunjava očevu naredbu i udaje se za očevog druga Adema, bez obzira na razliku u godinama, samo kako bi očuvala ugled porodice, u društvu koje ne zna za pravu ljubav, nego za ono što je u pravilu (čitaj: vjeri i traciji) dozvoljeno.
Izvedeni iz kičmi je roman koji će emocijom dotaći čitaoca, jer je Kahrović-Posavljak iznosi u njenom čistom obliku, a roman je izvijesan odgovor i kritika društvu koje više ne prepoznaje emociju u čistom obliku, već samo okoštale forme tradicije. Roman koji ostavlja otvoren kraj: Nije gotovo, pomislio sam. Nije gotovo (309), ostavljajući mogućnost da se on promijeni, zašto ne baš književnošću?
Preuzeto s: PEN BiH
