Rumena Bužarovska, Nikuda ne idem, s makedonskog prevela: Irena Šentevska, Buybook, 2019.
Dugo su žene u književnosti bile samo objekt muške analize. Konačno, na našoj savremenoj književnoj sceni, sve je više autorica različitih generacija koje daju glas ženama. Žene pišu svoje priče. Ispisuju iz sebe, iz svog tijela, cijelu sebe. Kao što Helene Cixous navodi, one rade i više od toga: žena piše ženu, uvodi druge žene u književnost, otvara im mogućnost stvarne identifikacije i, što je još važnije, prostor slobode, tačnije, oslobođenosti od stereotipnih patrijarhalnih predrasuda. Proza Rumene Bužarovske, nagrađivane i prevođene makedonske spisateljice, između ostalog, značajna je zbog toga što daje glas ženama. To se najbolje vidi iz dominantne autoričine pripovijedne tehnike: žene stavlja u poziciju naratorki; one su također subjekt fokalizacije, svijet unutar priče otkriva se iz ženske perspektive, a posebna atmosfera u pričama uveliko se zasniva na ženskom toku svijesti.
Nikuda ne idem četvrta je po redu zbirka kratkih priča ove autorice. Ono što je karakteristično za ovu zbirku jeste stilska i tematska repetitivnost u odnosu na prethodne zbirke, a posebice zbirku Moj muž. Naime, autorica se ponovo smješta u prohodnu tradicionalnu formu kratke priče, bez inovativnih stilskih maštovitosti. Bužarovska se koristi jednostavnim izričajem, a okosnica njenih priča su zagledanje u detalje iz svakodnevnice, vješto izdvajanje intimnih životnih priča, dinamična i motivirana radnja. Karakterizacija likova je precizna i dobro osmišljena, kao što je to i realistični kontekst u koji su smješteni likovi i situacije. Tematski okvir zbirke Moj muž, djelimično se prenio i na zbirku Nikuda ne idem, pa tako dominira portretiranje heteroseksualnih bračnih odnosa, te žena u patrijarhalnom okruženju.
Međutim, u zbirci Nikuda ne idem jasno je da Bužarovska uzima muško-ženske odnose kao polazište za mnogo slojevitiju sliku društvenih anomalija. Autorica u njima prepoznaje patrijarhalnu matricu i razračunava se sa idealiziranom predstavom braka kao mjesta sigurnosti, utočišta, mirne luke. Zasićenost bračnih partnera i neuspješni seksualni odnosi (Vaza), nerviranja, prevelika očekivanja (Vaza, Čeroki crvena), razočarenja, frustracije i svađe (Čeroki crvena), prevare (Osmi mart, Tu sam. Nikuda ne idem), usamljenost (Sika), razvodi brakova (Osmi mart) – sve su to motivi koji se provlače kroz svih sedam priča zbirke. Vaza, prva priča u zbirci, u potpunosti je posvećena demistifikaciji bračnih odnosa, a pokazuje i koliko je bračni odnos ovisan od socijalnih elemenata, pa je tako jedan od motiva priče iščekivanje da supružniku umre majka kako bi se uselili u veći stan: (…) sad ide da legne u dvosjed na rasklapanje i da čeka da mu majka umre da bismo mi bili srećni (str. 28). Porodicom i bračnim krizama autorica se bavi kroz cijelu zbirku. U priči Kupine pratimo intimnu ispovijest pripovjedačice/junakinje koja bježi pred traumama iz braka u nenaseljeno selo, oronulu kuću svoje bake. Postepeno nam pripovjedačica otkriva da je bila žrtva fizičkog, psihičkog i seksualnog zlostavljanja u braku, te da je suprug prisilio na trudnoću: Povratila sam pilulu za sprječavanje trudnoće. I onda sam pomislila da je možda došlo do toga, ali nisam imala snage da opet prolazim kroz proces ubijanja koncepta o našoj bebi, budući da je on htio da ostanem trudna. Namjerno je svršavao u mene kad zna da ne treba, da neću. Znao je da prikupljam dokumente da se prijavim za stipendiju za postdiplomske studije u Engleskoj. Tada bih možda postala nešto (str. 38-39). Slična se tema razvija i u priči Tu sam. Nikuda ne idem, gdje se muškarac blizu pedesetih vraća iz Amerike nakon razvoda i dolazi živjeti sa majkom. Bužarovska smjelo predstavlja profil tipičan za balkanski mentalitet: odraslog muškarca kojem ugađa, kuha i pere njegova majka. Osjećaj promašenosti kod lika isti je kao i kod junakinje iz Kupina, s tom razlikom da je on prikazan kao izuzetno iskompleksiran, tačnije frustriran zbog toga što je njegova bivša žena našla drugog i ostavila ga, a on se morao vratiti na početak – za stol gdje su izlijepljene sličice superheroja iz djetinjstva, što prerasta u kompleks niže vrijednosti.
Osjećaj promašenosti i iskompleksiranosti čini likove uvjerljivijim posebno u kontekstu dominantne teme migracija i života u egzilu. Iako se cijela zbirka gradi na tematiziranju opozicije tamo (Amerika/Engleska/Australija) – ovamo(Makedonija), ukoliko bi se trebala naći jedna zajednička poveznica za sve likove u zbirci, to bi ipak bila – Makedonija. U zbirci, stoga, svako malo neko od likova izvadi harmoniku i zasvira (Osmi mart) ili, kao što to radi pijani Nino u Engleskoj, kroz suze zapjeva neku tradicionalnu makedonsku pjesmu (Vaza), a posebno su upečatljiva druženja makedonskih egzilanata u velikim državama, koja uglavnom provode uz ćufte (Meduza), rakiju i roštilj (Čeroki crvena): Nosio je bijelu kecelju sa slikom crvene paprike. Iznad paprike pisalo je Macedonia (str. 136). Na mahove, priča o ekonomskom, klasnom i socijanom identitetu u egzilu prerasta u crnohumornu komediju, što se vidi kroz modifikaciju imena, pa tako Joco postaje Jordan, Vlado postaje Vlad, a djeca nose prava američka imena – George i Mark.
Rumena Bužarovska se u zbirci ne bavi samo demistifikacijom bračnih odnosa, nego grebe i mnogo dublje, sve do demaskiranja prijateljstva, položaja egzilanata, ali i odnosa majki i djece. Demistificiranje majčinstva u knjizi počinje od mladih majki koje neprestano na sisi drže bebu koja neprekidno doji i nepodnošljivo plače (Sika), pa sve do starih majki koje na grbači nose pedesetogodišnje dijete (Tu sam. Nikuda ne idem). Još je pažljivije opisala ono što je između toga: tinejdžere i njihove srednjovječne majke, kao u priči o profesorici Vesni i njenom sinu Vojdanu. Naime, ma koliko se Vesna trudi da privuče njegovu pažnju (povremeno i patetičnim prenemaganjem ili javnim govorom na studentskom protestu), on ostaje hladan, grub i bez prestanka je krivi za sve, a ponajviše za to što je otac otišao od njih: „Lupetala si gluposti“, rekao joj je Vojdan kad se vratio kući, dva dana kasnije. (…) „Imam groznicu“, odgovorila mu je ona, s namjerom da izazove sažaljenje. (…) „Ti si groznica“, rekao je Vojdan. Vesna se rasplakala. Više nije znala šta da uradi da je Vojdan ne mrzi toliko. „Ajde, ne cmizdri. Donijet ću ti rum da staviš u čaj“, rekao joj je i izašao iz sobe, iz kuće i nije se vraćao dva dana (str. 158). Obimnu temu roditeljstva Bužarovska zaokružuje tako što u priči Čeroki crvenapokazuje kako djeca nasljeđuju roditeljeske predrasude i kako se one na kraju oblikuju u frustraciju i bijes. Ujednom, autorica vješto tematizira tinejdžersko samopropitivanje vlastitog tijela i osvještenje seksualnog identiteta: Matej, kojeg otac dovodi u Arizonu i jedne prilike pogrdno obaviještava da u njihovom komšiluku žive dvojica pedera, počinje osjećati zbunjenost koja se manifestuje i kroz fiziološke reakcije, poput neobuzdanog nagona za mokrenjem kada sretne gej par ili kada se povede priča o njima.
Feministička potka u zbirci Nikuda ne idem jeste osjetna, ali ovaj put dosta intimnije i blaže. U zbirci ima ženske solidarnosti, ali nema žena koje se bore i bune. Naprotiv, one su ili alkoholičarke i osrednje profesorice ili stare majke koje nijemo trpe (Tu sam. Nikuda ne idem) ili moderne mame koje od djece prave amebe. Bužarovska je nebrojeno mnogo važnih tema u ovoj zbirci detabuizirala i aktualizirala – sliku majčinstva, braka, porodice, žene kao domaćice, zapadnjačkog života – a posebno treba pohvaliti njen izoštren senzibilitet prema najvećim problemima današnjice, poput onoga da u ovom tranzicijskom trenutku, mnogo ljudi traga za životom različitim od ovog ovdje. I vrlo je uspješno tu razliku relativizirala. Jer ako je uloga žene da bude domaćica, onda je isto biti domaćica ovdje i u Americi; ako se roditelji i djeca ne razumiju, onda je to isto ovdje i tamo. Naposljetku, ako je razlika u Arizoni i Balkanu, samo u tome što Arizona ima urednije kontejnere i ljepši zalazak Sunca, onda je jasno da pravu razliku ne treba praviti između ovdje i tamo, nego u samoj ideji razlike. Simbolična je epizoda u kojoj makedonski egzilanti nikako ne mogu da podnesu vrućinu Arizone – Sunce tuđeg neba njih doslovno prži.
Preuzeto s: PEN BiH
