(Slavenka Drakulić, Nevidljiva žena i druge priče, Laguna, Beograd, 2020.)
Nevidljiva žena i druge priče najnovije je djelo Slavenke Drakulić, novinarke i autorice čije djelo ima odjek i na svjetskoj književnoj sceni. Objavljena 2018. godine u izdanju Frakture, potom i 2020. godine u Laguni, ova knjiga na odličan način kombinira elemente fikcije i fakcije (realnosti), univerzalnog i pojedinačnog (intimnog), što čitatelja asimilira u jednu novu stvarnost – tekstualnu, paralelnu stvarnost. Sam naslov ukazuje na izmjenu ovih svjetova: Nevidljiva žena kao pojedinačno iskustvo i reprezentant zbirke – ali i nevidljiva žena kao univerzalni simptom starenja (dijela realnosti). Isti naslov nosi i priča koja služi kao izvjestan „prolog“ drugim pričama. Uz indikativan incipit francuske autorice Annie Ernaux („Moja je majka postala bezbojna. Starjeti, to znači izblijedjeti, postati proziran.“), ova priča otkriva centralni tematski interes spisateljice: starenje i propadanje tijela.
To tijelo se ne identifikuje nekim imenom, što ga čini univerzalnim, te postiže veći nivo empatije u čitateljskom iskustvu. Ali, ipak, bitno je naglasiti da je riječ o ženskom tijelu koje je nekada bilo privlačno i dostupno (vidljivo) pogledu drugih, a koje sada propada i lomi se poput stakla. Drakulić u priči Nevidljiva žena ocrtava upravo junakinju, zatvorenu u takvo jedno tijelo, a njen profil zaokružuje sa „drugim pričama“, njih ukupno šesnaest. One zahvaljujući koherentnosti narativnog izlaganja oblikuju jednu homogenu cjelinu, lakoćom stila i nizanjem priča koje se međusobno dopunjavaju postavljaju pred čitaoca izazov da svakom novom pričom dodaje jedan element slagalice.
Nije neobično što se Drakulić bavi ovom temom, jer njen opus je prožet tematiziranjem ženskog tijela i iskustva bolesti i traume. Tijelo njenog tijela, Optužena, Mramorna koža, Kao da me nema – neki su od njenih naslova koji naslućuju ovu tematiku. Nevidljiva žena i druge priče je pitoreskna tematizacija ovih problema – starost kao period nevidljivosti tjelesnosti, period tanatosa koji nadvladava nad erosom. Uz temu starosti, zbirka priča propituje i međuljudske odnose – (ne)razumijevanje ljudi koji polako nestaju. Disfunkcija ćelija u organizmu širi se i na disfunkciju međuljudskih odnosa. Postala sam prepreka, samo to. A to je tek početak (…) Osjećam se sve više nevidljivom, kao da nestajem. Da, naravno da postojim, ali što to znači kad od drugih ne dobivam potvrdu svojeg postojanja? Kad se ponašaju kao da me ne vide. (str. 12) Dobiti potvrdu od drugih da postojiš znači pretvoriti druge u svoje ogledalo. Drugi su ovdje razbijena ogledala, samo fragmenti u kojima lik ove starice čita svoju prošlost.
U ovim pričama vrijeme je poput hematoma. To vrijeme se širi ujednačeno stvarajući hematome: što vrijeme više prolazi, hematomi postaju sve manje vidljivi – tek bi se neko mogao začuditi kada ugleda prvu modricu koju je ono ostavilo na koži. Vrijeme pripovijedanja je prošlost, ali, paradoksalno, sjećanje na gubitak pamćenja pripovjedačicin je autorski credo. Ovu promjenu naročito uočavamo na stilističkom planu analize – prvo lice iz priče “Nevidljiva žena” već u narednoj priči (Nije to ništa) prelazi u treće lice, koje u narednim pričama identificiramo kao njenu kćerku. Staričino tijelo se sjeća, ali nije ništa više od jedne cjediljke koja propušta sjećanja u jedan odvod, u nepovrat: To curenje, kapanje, pražnjenje, nije više bilo odvojeno od nje, baš kao što ni rupica ne postoji bez posude. Bit će mi lakše kad se više ne budem mogla sjetiti da se ne sjećam, rekla je sebi dok je zdjelu s tjesteninom i umakom stavljala na stol postavljen za večeru. (str. 25).
Ta nevidljiva starica, međutim, ipak nije samo personne (fr. niko), nego i persona (aluzija na dramsku masku): Mrzi da je itko vidi bez šminke. Bori se da ostane osoba, a ne samo tijelo (str. 31). Njeno staro, izborano, iznemoglo tijelo bori se da prekrije svoje nedostatke, da zamaskira svoju pojavu koja je poput maske Gorgone, namijenjene da plaši. Iako Drakulićeva izbjegava identifikaciju junakinje, ona ipak drži da lice u njenom “nestajanju” ostaje najduže vidljivo, što je zanimljivo primijetiti kada dovodimo u opoziciju riječi personne i persona. Njena starica je ipak nešto više od uobičajene slike koju nam književnost nudi – ova autorica traga za izgubljenim vremenom, vremenom kada je tijelo bilo vidljivo, supostavljajući ga sadašnjosti i tanatosu, koji predstavlja period starosti, period kuge.
Međutim, prošlost je sada nedostupna, zamotana u crni veo od tila, koji nevidljiva žena ostavlja iza sebe kao drugu kožu. Nevidljivost polazi od konstatacije: Ne, ne čitam kao prije. Sve slabije vidim (str. 19), preko gubitka muža i djeteta do gubitka pamćenja. Ugledati staračko tijelo znači biti neželjeni svjedok jednoj nevidljivosti i gađenju sa kojim se ono suočava u odnosima sa okolinom. Neželjeni svjedok je još jedan naziv iz ove zbirke priča, priča koja pokazuje da nevidljivost dolazi u paru, baš kao i starac i starica koji zajedno dolaze na vakcinisanje protiv gripa: Je li ga mučilo to što se pred sestrom oklijevao skinuti? Ili je možda opazio da ga i ne vidi pa ga je to pogodilo? (str. 91). Ravnodušnost koju staričino tijelo osjeća prema svojoj golotinji, kako bi se moglo zaključiti nakon čitanja ove zbirke priča, jednaka bi bila rečenici: “Car je go”. Ipak, sa jednom bitnom razlikom: na staričinu transparentnost skoro niko ne skreće pažnju, a ona je pak nje svjesna od samog početka. No, zaviriti u njenu garderobu, pospremiti je nakon njene smrti, značilo bi ubiti je. Smrt, kako je ovdje predstavlja Slavenka Drakulić, upravo se amplificira na figurativnom planu: pospremanje je destrukcija identiteta, i onog perioda života u kojem je tijelo te žene bilo vidljivo.
Slavenka Drakulić u ovoj knjizi daje duboko emotivan prikaz univerzalnog iskustva kroz koje staračko tijelo prolazi – nevidljivost i fragment su neke od riječi koje ga mogu opisati. Autorica ovom zbirkom upravo propituje zapostavljenost i beskorisnost koju osjećaju ljudi u njihovoj starosti, prikazujući ih gotovo slikarski ovim naslovom – nevidljivost i crni veo u koji nas vrijeme omotava su isti. Samo treba znati vidjeti i nevidljivo, čuti nečuveno. Osjetiti drugog dok se gubi u tami. U društvu u kojem se ljudi u trećoj životnoj dobi pomatraju kao paraziti, u vremenu pandemije koja razdvaja porodice, čini se naročito bitnim prepoznati značaj ove zbirke priča, jer njen cilj je upravo bio doseći nivo realizma koji prevladava nad fikcijom, izbrisati čiste granice između fikcije i realnosti. Prepoznati umjetnost u zbiljskome.
