Lana Bastašić, Uhvati zeca, Buybook, Sarajevo/Zagreb, 2019.
Pričati, čitati i pisati, govoriti o tekstu kao utočištu, sigurnoj kući sjećanja i uspomena, imperativi su koje Lana Bastašić stavlja pred svoj roman prvijenac Uhvati zeca, za koji je dobila i nagradu Evropske unije za književnost. Roman počinje epigramom, kratkim citatom iz djela Alisa u zemlji čudesa Lewisa Carrolla, što nagovještava književni postupak koji u njemu preovladava: Prvo ispričaj doživljaje!“ (…) Objašnjenja se uvek strašno otegnu (str. 6). Alisa u Zemlji čudesa priča je o djevojčici koja se suočava sa svijetom izvrnutim naopačke, gdje nema logičkih obrazaca razmišljanja i razumijevanja svakodnevnice, gdje je život prožet elementima fantastičnog koje se nameće kao potpuno prirodno. Carroll kroz lik djevojčice ilustruje način na koji se čovjek prilagođava neobičnim situacijama, bićima koja se razlikuju od njega, tako što uči njihove običaje, navikava se na njihove društvene norme, pa čak uči i njihov jezik. Alisu će u Zemlju čudesa povesti veliki bijeli zec, kao što će Lejla povesti Saru, pripovjedačicu romana Uhvati zeca, u svijet odraslih gdje vlada zakon slučajnosti, užas rata koji nije ništa razumljiviji i jasniji od Zemlje čudesa.
Lejla će, nakon što ona i Sara izgube nevinost sa nasumično odabranim muškarcima, nakon seksa koji je lišen emotivne bliskosti i funkcioniše poput transakcije poslije koje je potrebno popiti aspirin, natjerati Saru da odu na pijacu i kupe bijelog zeca. Dvije djevojčice se suočavaju sa nasilnim patrijarhalnim društvom koje nastoji zatomiti seksualnu energiju i kreativnost, pa žele nabaviti bijelog zeca koji bi trebao biti simbol nevinosti i razigranosti, a zapravo djeluje suprotno, čitateljima daje do znanja da tu više nema dječije igre. Zec kojeg Sara i Lejla na pijaci odluče kupiti, ustvari je zečica koja će pobjeći u trenutku potresa, dok će u gajbi ostati jedan preplašeni bijeli zec-dječak, kojeg će djevojčice ukrasti i strpati u torbu. To je bezimeno biće koje ne pripada nikome.
Radnja romana Uhvati zeca ispripovijedana je u prvom licu, glavna junakinja Sara je pripovjedačica koja je svjesna teksta i čitatelja, ne trudi se objašnjavati, opravdavati, niti kuditi, već nastoji detaljno ispričati priču koju odmah u prvim redovima opisuje u jednoj rečenici: Imaš nekoga i onda ga nemaš (str. 8). Roman ima otvoren početak: prva rečenica počinje malim slovom, stoga i nije rečenica u punom smislu te riječi, čime nam pripovjedačica nagovještava da postoji cijeli jedan neispričani svijet koji prethodi sadašnjem trenutku. U skladu sa time roman je ispripovijedan iz dvije vremenske dimenzije, svako poglavlje počinje u sadašnjosti koja se pretoči u opis prošlosti. Pripovjedačica naglašava važnost pričanja priče ispočetka, iako ni sama ne zna kako početi, kako pisati o svojoj prijateljici Lejli koja je nezaustavljiva i neuhvatljiva, za nju čak i neshvatljiva. Pita se kako opisati ženu koju je uvijek pokušavala uhvatiti, prestići, nadmudriti i na neki način odgojiti po svojim kriterijima. Zbog toga će je, na samom početku romana, jednostavno nazvati ona, a ona je druga, drugačija dvojnica koja želi obući svjetlucavu haljinu i povećati grudi, ona je duh koji prijeti, proganja priču, želi je uništiti iznutra, uvući se između dvije rečenice kao moljac među dva rebra na venecijaneru (str. 7). Pripovjedačica kao da se bori sa svojom dvojnicom, daje nam do znanja „da je ona ovdje glavna“, vlasnica je svog teksta, ona priča priču, što predstavlja krik kreativnosti. Pri tome naglašava da dobre priče nikada nisu u onome što se dešava (str. 8). Zbog tako specifičnog odnosa pripovjedačice prema liku Lejle, koja je poput prijetnje, egzotične žene koju treba kuditi zbog njene osobnosti, u romanu vlada atmosfera stalne napetosti. S jedne strane stoji pripovjedačica koja mora naglašavati svoju važnost, a čija perspektiva je nepouzdana, obojena ličnim pogledom na svijet. Sa druge strane stoji Lejla, žena koja pokušava „oteti pravo glasa“ i progovoriti iz svojevrsnih procjepa u tekstu, ali joj to nije dozvoljeno. Dakle, u romanu nedostaje i Lejlina perspektiva, koja bi čitateljima omogućila bolje razumijevanje njenog lika, stoga ona ostaje poput mitskog neuhvatljivog bića.
U prvom poglavlju saznajemo da je Lejla iznova ušla u Sarin život naglo i neočekivano. Uzrokovala je svojevrsni rez u njenom životu koji se umnogočemu razlikuje od „prošlog života“, prije deset godina u Banjaluci, kada joj je Lejla bila najbolja prijateljica. Lejla, koja zove iz Mostara, moli Saru, koja živi u Dublinu, da dođe po nju i odvede je u Beč, gdje se nalazi njen brat Armin. Ona na mjestu reza kreira šav i djeluje poput zeca iz Alise u zemlji čuda, vodi Saru u svijet snova, sjećanja i uspomena. Kao što se zec pojavi pred Alisom u trenutku u kojem ona proklinje dosadu svakodnevnice i knjige koje čita njena sestra, tako i Lejla ironično komentariše Sarinu svakodnevnicu, dosadne knjižurine i odlaske na branč sa pametnim prijateljima (str. 9). Ova poveznica je posebno naglašena u posljednjem poglavlju romana, kada se Sara zagleda u Durerovu sliku na kojoj je naslikan zec kojeg ništa ne okružuje, pa čak ni šuma. Tada Sara shvata da odraz prozorskog okvira u zečijem oku predstavlja cijeli svijet kojeg ona ne može vidjeti, to je prozor u jedan drugi svijet, gdje je smještena priča i gdje se nalazi Lejla. Na početku romana Sara opisuje Lejlu kao ženu koja se može posjedovati jedino ako se urami i postavi na zid kao slika, dok na kraju romana, na kraju puta, kada se susretne sa slikom zeca, shvata da je to Žena koja sa sobom nosi vječnosti, kojoj se mora obratiti sa ti, i čiju priču ne smije završiti tačkom, pa je kraj romana otvoren kao i njegov početak.
U svojoj osnovi Uhvati zeca je „roman ceste“, kretanje radnje pokreće potraga za osobom koja je nestala u ratu devedesetih godina XX stoljeća. Na toj osnovi raste feministički roman o ratu i odnosu dvaju žena, roman koji naglašava važnost slobode žena, njihove međusobne solidarnosti. Podcrtava važnost pisanja kao kreativnog čina kojim se žena suprotstavlja patrijarhalnom poretku, na tragu eseja Vlastita soba Virginie Woolf, što je tema kojoj Lana Bastašić pristupa i u svojoj priči Supruga Hasana Avdića. Iako autorica piše o ratu, što je tema koja dominira na bosanskohercegovačkoj i regionalnoj kulturno-umjetničkoj sceni već duže od dvije decenije, piše tako da prava priča ostaje u onome što nije rečeno, a čitateljima je dobro poznato. To je roman koji suptilno, ali izrazito snažno, kritikuje patrijarhalni poredak iz kojeg se rađaju ratovi, razaranja i ugnjetavanja, nasilje koje guši kreativnost.
Preuzeto s: PEN BiH
