Provincijski grad obavijen mrtvilom, zagušljivom atmosferom koja prijeti da će uništiti sve tragove života, specifičan je topos koji pojačava usamljenost i izgubljenost ljudi koji se u njemu nalaze. Roman Cirkus Columbia, autora Ivice Đikića, govori o malom hercegovačkom gradu, gdje samo vjetrovi, ako su dovoljno snažni i pogubni, mogu odnijeti mrtvilo sa gradskih ulica. Tu se život pretvara u jednolično čekanje, iščekivanje događaja, izmišljanje priča i stvaranje tračeva, sakupljanje otrova koji u jednom momentu moraju izaći na vidjelo. Život u ovako predstavljenom gradu funkcioniše poput uzavrele, ključale mase koja prijeti da će eksplodirati svakog trena.
Roman Cirkus Columbia podijeljen je na četiri poglavlja, a svako od njih predstavlja jedan ugao promatranja ovog neimenovanog hercegovačkog grada. Pri tome je posebno naglašen način na koji su likovi međusobno povezani upravo preko mjesta u kojem žive, a koje ih bitno određuje čak i onda kada se udalje od njega. Nije slučajno to što je prvi dio romana ispripovijedan iz perspektive sveznajućeg pripovjedača koji u prvi plan stavlja atmosferu čaršije, a neke od njenih stanovnika opisuje kao da joj potpuno odgovaraju, pa je tako Leon Dilber predstavljen kao čovjek sastavljen od rituala. Pripovjedač prepričava ono što je načuo od drugih, prenosi tračeve i ukalupljene priče, pa tako opisuje kako je Divko Buntić istjerao svoju ženu iz kuće udarajući je nogama kao da je robot u naučno-fantastičnom filmu. Dakle, pripovjedač nam pruža mogućnost da čujemo šta to čaršija misli o pojedinim likovima, pri čemu do izražaja dolazi njihova usamljenost i činjenica da im život postaje utoliko javniji ukoliko se trude da ga učine tajnim.
Jedan od osnovnih dinamičkih motiva u prvom dijelu romana jeste akcelerator, koji će nagovijestiti promjenu i narušavanje jednoličnosti, u grad unoseći karnevalsku atmosferu obilježenu izvrtanjem vrijednosti, poigravanjem sa odnosima moći i nasilja. Tu nam pripovjedač pokazuje kako svi pričaju o akceleratoru, gradom kruže glasine, a niko ne zna šta je to, rijetko ko može izgovoriti samu riječ akcelerator. Na taj način roman Cirkus Columbia osvjetljava psihologiju mase, mehanizam funkcioniranja jedne grupe, i postavlja pitanje šta se desi kada u nju uđe strani element, nešto nepoznato, predmet koji može biti bilo koji drugi i u njenim očima poprimiti monstruozne oblike. Akcelerator će biti samo povod za predstavljanje netrepeljivosti, napetosti i na silu stvorenih razlika između stanovnika jedne čaršije koja bi trebala biti sinonim za cjelovitu zajednicu i jedinstvo. Roman nam pokazuje način na koji se umjetnost suočava sa ideološkim koncepcijama, a rat je predstavljen tako da ga možemo osjetiti, težak je i boli, krv i smrt su sveprisutne, a ljubavna priča između Martina i Azre samo pojačava, užasnijom i življom čini sliku rata.
Možeš napraviti što god hoćeš, možeš postići ne znam što, ali sve ti je džabe ako to grad ne vidi. Ima ljudi što su nekad davno otišli u Njemačku recimo, pa tamo mukotrpno radili, tamo se i oženili, izgradili dvore i palače, ali srce im nikad nije bilo na mjestu. Zato što grad ne vidi te dvore i palače. Kako saznajemo, grad se nije promijenio u pedeset godina kao što se promijenio za godinu i po dana – od akceleratora do Divkovog povratka u grad. Dolazak, tj. povratak Divka Buntića, sa mladom suprugom Azrom, bijelim mercedesom i debelim, crnim mačkom, predstavlja jednu od najvažnijih prekretnica koje narušavaju monotoniju i učmalost grada. Međutim, ubrzo će i njihovo prisustvo u gradu ući u okvire svakodnevnice gdje nema mjesta divljenju. Grad funkcioniše poput mjerne jedinice kojom se mjeri sve, pa je tako nestanak Divkovog mačka Bonny-a, jedan od načina na koji pripovjedač u prvi plan stavlja snagu atmosfere grada koji guši. Bonny je opisan kao najveći mačak kojeg je grad ikada vidio, tj. takav je bio kada je tek došao, međutim, nakon što se izgubio i kada je, nakon određenog vremena pronađen, pripovjedač ga opisuje kao mačka koji više ne liči na sebe, te izgleda kao da se sveo na mjeru grada. Dakle, i preko figure mačka Bonnya pripovjedač opisuje uticaj grada na sve ono što se u njemu nađe, pa čak i neki strani elementi, vjetrovi koji donesu mrvu uzbuđenja, vrlo brzo nestanu ili postaju slabi povjetarac na kojeg su svi navikli.
Onog momenta kada se u roman Cirkus Columbia, uvede priča o ratnim dešavanjima u periodu od 1992. do 1995. godine, tada atmosfera postaje nevjerovatno bliska onoj iz romana Istorija bolesti, autora Tvrtka Kulenovića. To je roman prepun priča o drugima, fragmenata, pisama i eseja koji samo pojačavaju i naglašavaju jačinu i besmislenost ratnih zbivanja, te nas poetikom nagovještaja tjera da aktivno učestvujemo u procesu čitanja. Fragmentiranošću bilješki iz dnevnika Janka Ivande, koji je pisan od 1991. do 1995. godine, te kratkim pismima koja Martin Buntić šalje Leonu Dilberu, roman Cirkus Columbia se poigrava sa poetikom nagovještaja, stavljajući naglasak na opoziciju prije i poslije. Fragmenti sjećanja iz bilježnice Janka Ivande, te fizička transformacija koju on doživljava, funkcioniraju kao utjelovljenje ove opozicije. Sveznajući pripovjedač opisuje Janka Ivandu kao stidljivog mladića, srednjoškolca koji je 1991. godine pronašao izgubljenog mačka Bonny-a, a kada ga Martin Buntić ugleda na jednoj zagrebačkoj ulici 1995. godine, izgleda neprepoznatljivo. Oči mu krvave, lice upalo, karijes mu izjeda zube, zarastao u bradu, mršav, drhti od studeni… Izgledao je kao ćaćin mačak Bonny dok ga je upravo Janko onomad privijao na prsa pred Robnom kućom. Sve priče čije početke i nagovještaj razvoja možemo vidjeti u romanu Cirkus Columbia, ispričane su sa stanovišta kraja. Ljubavna priča Martina i Azre Buntić oneobičena je tako što je ispričana iz perspektive Janka Ivane, pri čemu je, poetikom svjedočenja, predstavljen njen početak i intenzitet. Međutim, ta priča je, poput priča svih stanovnika ove male hercegovačke kasabe, obilježena smrću, ne doživljava svoju transformaciju i zaokruživanje. Na taj način je atmosfera koju pripovjedač opisuje na početku romana istovjetna onoj na kraju.
Vrijeme je odjednom postalo toplo, a zrak postao mirišljav i opojan. Kao da je netko uzeo ibrik vode i malo sapuna pa umio grad: slike postale bistre i jasne, oštre kao vrhovi planina koje okružuju varoš. Zajedno sa toplim danima u grad dolazi putujući cirkus kao tračak nade i karnevala koji ruši granice između života i smrti. Sama riječ cirkus potiče od latinske riječi za krug, kružno kretanje, a ograničeni prostor Circus-a Maximus-a predstavljao je polje igre i rušenja granica. Divko Buntić je jedin lik u romanu koji će biti fasciniran tom igrom, kružnim kretanjem ringišpila bez kojeg mu život postaje nezamisliv. Čvrsti lanci koji mu se urežu u kožu dlanova jedina su činjenica za koju se može uhvatiti i u okviru koje želi živjeti i umrijeti. Cjelokupna struktura romana Cirkus Columbia djeluje poput ritualnog kružnog kretanja, gdje se prepliću život i smrt, gdje putanje života i smrti počinju ličiti jedna na drugu.
