1.
Mama je upoznala tatu u fazi automobila. Bio je uvjeren da mu, s obzirom na to što je proživio u ratu, život sada duguje neku satisfakciju; pronašao ju je u DKW-u kabrioletu iz trideset i devete godine koji se stalno kvario. Njihovo upoznavanje na jednom izletu bankovnih činovnika u Samobor, u ljeto pedeset i osme, bio je susret dvoje ljudi koji su preživjeli čudom. On u ratu, probijajući Srijemski front, kad se s Batine skele vraćao tek svaki peti vojnik koji je jurišao na dobro utvrđene, ali tada već uzaludne njemačke položaje; ona kad je odrastala u obitelji u kojoj je, na kraju, četiri odrasla člana, uključujući i njenu majku, umrlo od tuberkuloze. Mami su, zapravo, trebala dva čuda. Kao djevojčica sa smrtonosnim prezimenom, Bernštajn, što se odnedavno pisalo fonetski, preživjela je NDH. Tata je bio psihički labilan od posljedica rata, a majka žrtva progona koja je u obitelji osjetila blagodati i jednog i drugog režima: oca su joj ubili ustaše kao Židova, a jednog ujaka partizani kao ustašu. Strijeljanja su u maminoj obitelji bila raspoređena simetrično. Mama je govorila da su je od tuberkuloze spasili med i žganci, a od rata čudesna sreća. Problem je bio u tome što se ta čudesna sreća za te četiri godine toliko iscrpila da se u njenom životu više nikada nije pojavila. Znala je reći: „Ja sam se od rata spasila uzaludno.“ Ali to je već bilo u kasnijoj fazi života. Toga ljeta, pedeset i osme, kad je ona s kolegicama došla u dvorište hotela Lavica otvorenim Samoborčekom, a tata DKW-om otvorenoga krova, još nije bila svjesna te kumulativne prirode sreće. I njoj i njemu vjetar je mrsio kosu dok su putovali ne znajući još jedno za drugo. Ali već kad su se vraćali, kosa im je vijorila u tatinom automobilu zajedno s nauljenom kosom jednog njegovog kolege i naviklanom frizurom mamine kolegice Ksenije koja ih je i upoznala.
Može se pretpostaviti da je brak mojih roditelja omogućio i taj stari automobil i to zato što se te nedjelje nije pokvario. I uredno ih je, doduše uz malo kašljucanja i drmusanja po Staroj samoborskoj, dovezao do kuće. Nju do stana u Novakovoj, a njega do kuće s erkerom pored Talijanskog konzulata u Medulićevoj. Mama se tim automobilom nije puno vozila, on je, što se nje tiče, izgleda bio jednokratna senzacija. U ono vrijeme nije bilo puno mladića s takvim automobilom, svijetlim odijelima i zalizanom kosom po uzoru na Johnyja Weismilera. Ali, kad god bi s njim nekuda krenuli, u Samobor, u Kumrovec ili u Jasku, postojala je realna opasnost da će završiti negdje pored makadamske ceste, prekriveni prašinom i stopirati konjsku zapregu.
-Prodaj to i kupi Fiću – rekla mu je jednom.
Doživio je to kao osobnu uvredu. Neko vrijeme nisu razgovarali i nije se znalo hoće li se pomiriti.
Njihova druga svađa opet je bila povezana s automobilom. Mama nije bila osoba koja se voli praviti važna, ali te nedjelje, opet dakle nedjelja jer su subote bile radne, pozvala je svoju drugu prijateljicu Lidiju, koja je već bila udata za doktora Đurina, na vožnju do Podsuseda. Stali su već na početku Ilice i dok je tata prtljao po motoru ispod otvorene haube, doktor Đurin je rekao:
-Nije ti baš pouzdan taj auto.
I namignuo je svojoj ženi koja je mamu samo sažaljivo pogledala.
Poslije toga mama je rekla da više nikada neće sjesti u tu krntiju i da je blesav što tolike novce troši na mehaničare umjesto da lijepo kupi Fiću na kredit i da se voze ko ljudi. DKW je tada ostao u dvorištu gostionice Kalnik u Medulićevoj, blizu njegove kuće, sve dok ga jedne tužne nedjelje, opet nedjelja, nisu odšlepali na otpad negdje kod Zaprešića. Tata neće imati automobil skoro deset godina, sve do proljeća šezdeset i osme kad smo na kredit kupili Škodu 1000 MB, koju su tada zvali tisuću malih briga. Slučaj je htio da smo baš u vrijeme ruske invazije na Čehoslovačku kupili automobil proizveden u Mladoj Boleslavi. Kad su ruski tenkovi ulazili u Prag, tata je jelenjom kožicom laštio naš sivoplavi automobil koji je kasnije dobio nadimak Plava ptica.
Neko vrijeme postojao je običaj da se Škode pozdravljaju blicanjem farova. Mi, vlasnici Škoda bili smo velika pokretna obitelj i prepoznavali smo se samo kad smo se vozili na svoja četiri kotača. A kad bi se pješice sreli na ulici, bili smo jedni drugima tužni stranci.
2.
Postoje ozbiljne indicije da je tata zaveo mamu ljekovitim biljem. Auto bivših neprijatelja koji su sve češće dolazili kod nas na more tu nije odigrao presudnu ulogu.
Prije nego što ga je njihov susjed Mayer iz Medulićeve zaposlio u Komunalnoj banci, tata je radio u Biljani, poduzeću za promet čajevima i sirovinom za farmaceutsku industriju. Jednom, kad su se spuštali sa Sljemena, putem koji od Tomislavca vodi u Gračane, na livadi koju još nije načela jesen što je kalendarski već počela, jer radi se o periodu poslije ljeta pedeset i osme, dok su gazili kroz visoku travu, vjerojatno kao ljudi koji tu prvi puta prolaze, tata je rekao:
-Anthilus vulenaria, vidiš, djetelina, ima puno dušika, rade se tinkture za reumu, a ovo tu, Calendula officinalis, neven, ublažava bolne menstruacije, a tu, Arthemisia Absinthium, pelin, služi za kašalj i proizvodi se liker…
Onda su malo odmaknuli na toj livadi okruženoj šumom u samom podnožju planine, a on je opet zastao nad nekim korovom u pozi učenjaka kojeg bole leđa:
-Denanthe Aquatica, vodena trbulja, narodni lijek za nerotkinje…
I još.
-Sambucus nigra, bazga, pluća i dišni putovi
-Malva silvestrus, crvni sljez, grlo i bronhiji
-Polipodium vulgare, slatka paprat, želudac i jetra
Primila ga je za ruku da ga odvuče od Punice granatum, običnog šipka i tada su se prvi puta dotaknuli. I nastavili su se držati za ruke. Mama je kasnije pričala da je bilo jako lijepo slušati ga na toj livadi kako joj otkriva nepoznati svijet biljaka.
-Robinia pseudoacacia, bagrem, gušterača i dvanaesterac.
-Salfia officialis, žalfija, zubno meso, pravi se tinktura za paradentozu…
Na toj livadi su se prvi puta i poljubili. I to je bilo iznad Thymus serpillum, majčine dušice koja se koristi u liječenju menstrualnih tegoba.
Mama se nije mogla diviti automobilu, ili njegovim odijelima na duplo kopčanje, smeđem i sivom, pa se divila pamćenju. Jer, mora se priznati da se u to vrijeme već bila malo zabrinula da će po drugi put ostati bez obitelji. Majku joj je odnijela bolest za koju se nije pravo znalo je li tuberkuloza ili neka vrsta akutne babinje groznice, a ni za oca se nije točno znalo jesu li ga strijeljali ustaše ili je čak uspio doći do oslobođene teritorije pa je poginuo u borbama. Taj ju je gubitak obitelji u mladosti potaknuo da se možda malo više nego druge djevojke kojima se bližila trideseta uplaši da će i drugi put ostati bez obitelji ako se ne uda. A mladić s kojim je izlazila imao je tako plave oči da su je podsjećale na boju mora na jedinom akvarelu njena oca koji prikazuje panoramu dalmatinskog gradića, gledano s mora i jednu jedrilicu, nagnutu na jakom vjetru, koja plovi iz zlatnog reza prema periferiji slike gdje će zauvijek nestati. Akvarelom dominira tamnija plava mora, i svjetlija plava neba, dvije potpuno različite boje koje se ogledaju jedna u drugoj i ne znaš je li nebo plavo zbog mora ili je more plavo zbog neba. Taj akvarel imat ću pred očima kad god budem čitao Ceszlavovu pjesmu Dar, što ju je Carver odlučio otisnuti kao moto u svojoj posljednjoj zbirci pjesama: Blizu vodopada. A pažnju na nju skrenuo mi je Enes Kišević u Šibeniku, za vrijeme nekih književnih susreta i svoje oduševljenje prenio na mene:
DAR
Tako sretan dan.
Magla se rano podigla, radio sam u vrtu.
Kolibri zastajahu ponad cvijeća kozje krvi.
Nema ničeg na svijetu što sam želio posjedovati.
Ne znam nikog kome bih zavidio.
Zaboravljam svako pretrpljeno zlo.
Nije me zbunila pomisao da sam nekada bio isti čovjek.
U svom tijelu nisam osjećao boli.
Uspravljen, vidio sam plavo more i jedrenjake.
Zamišljam da se djed Benjamin ovako osjećao kad je postavio štafelaj preko puta tog nepoznatog grada i slikao kuće, more, jedrilicu. Posve je sigurno da baka u tom trenutku nije bila s njim. A mama? Možda, ali nikada nije spomenula da su bili zajedno na moru i vjerojatno je da je akvarel nastao u jednom lijepom trenutku prije njena rođenja.
3.
Mama pamti svoga oca po tihom zvuku balalajke, kao stišani radio. Ali radio iz čijeg se zvučnika još uvijek mogu prepoznati ruske melodije: Oči čarne, Kaljinka, Pjesma lađara s Volge… Došao je po noći, u kasno proljeće četrdeset prve, sa sasvim malim koferom o kojeg je tuckala balalajka s njegova ramena. Smjestili su ga u sobicu u kojoj je proživio zadnji mjesec bakine trudnoće. Iako još nisu počeli oni najstrašniji progoni, upute su bile stroge. Po danu se ne smije približiti prozoru, iako su opet objesili zavjese, trebalo je osluškivati i kad bi se u kući pojavio netko stran, susjedi, poštar ili kupci meda, nije smio pustiti glasa. Hranu mu je mama donosila u sobicu i, ponekad, jela s njim, ali je češće ručala s bakom i djedom u prizemlju. Ispod istog onog kreveta koji su opet postavili na drvene klocne, imao je noćnu posudu koja se praznila samo noću, veliku nuždu trebalo je obavljati oprezno i planski.
Pa iako je to bio život pun skrivanja, opreza, opasnih šumova, glasova koji izazivaju mučninu, mama ga je zapamtila kao nešto lijepo. Po noći se na prozor navlačio crni zastor, da se ne vidi svjetlo i da se netko od susjeda ne bi upitao tko živi na tavanu kod Bencekovića. Uz svjetlost petrolejke ona je čitala ili pisala zadaću, a on šetao od jedne krovne kosine do druge, prvo lijevo, pa desno, lijevo desno… Mama kaže da u to vrijeme više nije slikao. Govorio je da mu fali svjetlo, ali strah ga je, izgleda, potpuno paralizirao. I to je trajalo mjesecima. U tim je mjesecima Eugen Kvatrnik izdao proglas o sabirnim mjestima za Izraelćane, Poglavnik govorio o ljutoj travi i ljutoj rani, ljudi su po ulicama hodali sa žutim zvijezdama, a za one koji sakrivaju Izraelćane predviđene su drastične kazne. Andrija Artuković potpisao je uredbu o prijekom sudu, na obali Save osnovana su dva logora, Jasenovac i Stara Gradiška i naša najduža rijeka pretvorila se u neku vrstu kanala za mrtve. Mali hrvatski Ganges.
Sve češće je ujča Stjepan, koji je inače živio sa suprugom u stanu u Novakovoj, navečer dolazio do njih. Ulazio je u Benjaminovu sobu da razgovaraju. Kad bi se to dogodilo, ujča Stjepan bi poljubio mamu u čelo, rekao joj da malo ostavi ono što je crtala i pisala jer on mora s njenim tatom nešto važno razgovarati. I onda bi se iz sobe čuo tihi šapat, zatim sve glasniji, ponekad možda i povišeni glasovi, a kroz vrata su prodirale samo poneke riječi, kao što su: veza, šuma, prijeki sud, kada…
U početku Benjamina su u sobici posjećivali i drugi članovi obitelji, pogotovo austrougarski žandar i njegova okrugla supruga koja se već teško penjala stepenicama. No, s vremenom, svi osim mame kao da su zaboravili na njega ili su ga ignorirali. Ponekad je prošao i čitav dan a da ne bi vidio nikoga, sve dok se mama ne vrati iz škole i ne donese mu kasni ručak, a zapravo ono što je ostalo od ručka njima. S vremenom, to su bili sve oskudniji ručkovi i da nije bilo meda koji su mijenjali za kukuruzno brašno ili pokoju tablu špeka, u kući bi vladala glad. Sva četiri jahača apokalipse jezdila su kroz tu periferijsku kućicu: bolest,rat, smrt, a odnedavno i glad. Ili, ako ne već glad, a onda ozbiljnija restrikcija hrane. I u tom očaju, Benjamin je počeo svirati. Možda se činilo da je to jedino što mu još preostaje. Da je ostao u Rusiji, strijeljali bi ga boljševici, da je ostao u Parizu, strijeljali bi ga višijevci, a evo i ovdje, u ovom zakutku, postoji ozbiljna šansa da ga strijeljaju ustaše. Vjerojatno mu se činilo da čitav svoj život, praktički od mladosti, bježi od nekakvog strijeljanja. I čini mu se, možda, čudno što se već nije navikao, nego ga je još više strah. A u svemu je najporaznije što se Benjamin u Pariu dvoumio hoće li otići u Zagreb, ili Tanger. Nakon Romelovih prodora i tamo bi mu prijetilo strijeljanje.
Prvo, kad su oni dolje čuli zvuk balalajke, sam austorugarski žandar, pater familias došao je Benjaminu u sobicu i tiho ga upozorio da to ne radi. Susjedi, kao što mu je vjerojatno jasno, znaju tko je u ovoj kući svirao balalajku i neka izvoli to više ne raditi jer su svi oni ugroženi, a i to on vrlo dobro zna. Sljedeće jutro, nedjelja je bila, kad su se vratili iz crkve, mama je uzela balalajku, sjela u vrt među voćke koje više nisu imale svoje bijele čizme i počela svirati. Poslije toga, balalajka se iz njihove kuće čula sve češće.
Ali u zimu četrdeset i druge ujča Stjepan je zadnji put došao u Benjaminovu sobicu i oni su se tako posvađali da se sve orilo po hodniku. Sreća je da su zbog izuzetno jake zime svi prozori bili zatvoreni i zabrtvljeni starim krpama da hladnoća ne prodire u sobe. Mama nikada neće zaboraviti posljedice te svađe. Plakala je kad je njen tata stavljao u svoj koferčić ono malo iznošenog veša, gaće i potkošulje od kojih su neke bile poderane. Slike je smotao u jedan tuljac, ali je u zadnji čas odlučio da ga ne ponese.
-Doći ću poslije po njih – rekao je mami.
Te večeri pojavio se u kući ujak Dušan u ustaškoj uniformi. Njih dvojica kimnuli su si na vratima, ali se nisu rukovali i Benjamin je s balalajkom na ramenu i koferom u ruci, u proljetnom kaputu koji mu je očito bio i jedini otišao u tu maglovitu noć. Možda je imao osjećaj da mu hladnoća i magla pomažu jer na ulicama neće biti patrola.
Kad su, skoro trideset godina poslije te noći, mama i tata otišli prvi puta gledati film Doktor Živago u kino Partizan na Kvaternikovom trgu, ona se vratila uplakana. Iz crvenih očiju još je malo curkalo, iako im je od Partizana do kuće trebalo punih deset minuta laganog hoda i bilo je vremena da joj se oči izvjetre. Kad sam pitao tatu zašto plače, on je rekao:
-Vidjela je balalajku!
(odlomak iz romana)
