Kao san pred trubom za ustajanje
Moja generacija je posljednja služila JNA. Zakačio me prosinac devedesete. Auto jedinica u nekoj vukojebini u Bosni koja mi se toliko zgadila da joj ni ime ne želim izgovoriti. Kad je počeo rat u Hrvatskoj, atmosfera je postala gadna. Kao Hrvat u uniformi JNA, u jednom sam trenutku istovremeno bio neprijatelj Hrvatske i ratni zarobljenik JNA. Ispiranje mozga bilo je svakodnevno; govorancija o tome kako policija po Hrvatskoj Srbima javno odrubljuje glave, kako svi koji pristupe MUP-u kao zadnji ispit moraju na bajunetu nabiti srpsko dijete i još gomilu sličnih kretenarija. Kasarna na dvadeset i pet kilometara od prvih kuća, a oko nje dvadeset i četiri-satna mrtva straža. Situacija u kojoj se svako razmišljanje o bijegu raspline kao san pred trubom za ustajanje. Jedino mi je preostalo da se pokušam uklopiti. Uvečer dok smo na vijestima gledali kako se u Hrvatskoj demonstrira protiv JNA, pogledavali su me ispod oka očekujući moju reakciju. Tražili su povod da me sjebu. Ali neće ići, prijatelju. Počeo sam na glas pičkarati i vikati da to treba riješiti puškom. Ispalo je dobro, jer su s vremenom prestali obraćati pažnju na mene.
Uskoro su zatražili dobrovoljce za vojnu operaciju u Sloveniji. Tamo se već danima puškaralo i to mi se učinilo odličnom prilikom za bijeg. Kako bilo, u Sloveniji sam bio bliže kući, pa je prvi plan bio dočepati se Dežele, a za dalje sam računao da ću već nešto smisliti. Za zadatak se javilo nas devetnaest plus jedan oficir. Kad smo kod tog broja devetnaest, koji me često prati, znaš li nešto o ratu u Sloveniji? Svi znaju da je sukob Slovenaca i JNA trajao samo deset dana, no nitko ne pamti koliko je Slovenaca poginulo. Vjerovao ili ne, devetnaest. Nas devetnaest s oficirom postrojili smo se na pisti gdje su nam održali motivacijski govor o očuvanju granica domovine.
Nakon toga su nas rasporedili u dva helikoptera kojima smo krenuli za Pivku. Pedeset kilometara od kuće, možeš li zamisliti moje uzbuđenje? Cilj? Osiguranje medicinskog tereta koji je iz kasarne trebao biti transportiran za Banja Luku. Konvoj je krenuo nekoliko dana kasnije. Sjećam se nesnosne hladnoće u kamionu.
Bilo nas je devetnaest u koloni, a ja sam vozio predzadnji. Na jednom raskršću u Ilirskoj Bistrici, skrenuo sam s glavne ceste i dao gas. Kad su shvatili da bježim, kamion s oficirom se okrenuo za mnom i počeo me ganjati. Čak su i pucali za mnom. No već sam bio odmakao dovoljno daleko da me više ništa nije moglo ni stići ni zaustaviti.
Nikad ne bih uspio pobjeći da nije bilo Svetozara iz Beograda. Upoznali smo se prvog dana vojske. Čim sam došao u JNA, smislio sam cool taktiku za prepoznavanje normalne ekipe. Prišao bih ljudima i pitao znači li im išta pojam Sisters of Mercy. Ekipa me gleda, vrte glavom, nitko ništa. Zatim pitam, je l’ ikome išta znači The Cult. Opet nitko ništa. Killing Joke, Joy Division, Bauhaus… Nula bodova. Jedini je Svetozar kužio o čemu govorim. U civilstvu je svirao bas gitaru u nekom beogradskom bendu koji se trudio zvučati kao The Cure i bio moja jedina svijetla točka među svim tim jednostavnim ljudima koji su slušali narodnjake. Ljeto je provodio kod staroga u Parizu, a u Beograd se vraćao s putnom torbom krcatom „Gauloises“ cigara. Svetozar je vozio posljednji kamion i znao je da planiram bijeg. Po Hrvatskoj se već tri mjeseca naveliko kuhalo. Kad sam mu se povjerio, samo je rekao: „Brate briši, čuvam ti leđa.“ Nakon što sam skrenuo s ceste, Svetozar je nastavio voziti sve dok vozač kamiona ispred mene nije digao uzbunu. Pola sata kasnije predao sam se Teritorijalnoj obrani Slovenije koja je zaplijenila teret, a mene zamalo uhapsila i vratila u JNA. Taman su tog dana potpisali primirje pa nisu htjeli talasati. Ispalo je da je bijeg iz JNA bio kamilica prema bijegu od Slovenaca. Ispitivali su me kao da sam neprijatelj, što sam doduše, s obzirom na uniformu, u jednu ruku i bio. Trenutak kad su me ostavili samog u sobi za ispitivanje bio mi je dovoljan. Iskočio sam kroz prozor i dohvatio se šume. Hodao sam brdima i bogazama, da bi nakon tri dana, gladan i promrzao, konačno došao kući.
Prvih mjesec dana vojna policija mi je jednom tjedno dolazila na vrata. Tijekom ljeta navratili su još nekoliko puta, da bi konačno odustali.
Ja sam cijelo vrijeme gluvario po gradu i spavao kod prijatelja i rođaka. Stari, koji se užasno bojao policije, u jednom je trenutku pukao na živce i zamalo me prijavio vojnoj muriji. Rekao je da bih bez obzira na sve bilo u redu da sam svoj rok pošteno priveo kraju. Ne znam što bi na to rekao njegov stari koji je 1951. godine umro od batinanja zato što su ga susjedi prijavili da u kući drži Domovnicu iz NDH. Zbog starog sam jedno vrijeme intenzivno razmišljao da napustim Hrvatsku. Svi moji frendovi imali su nekoga vani; bake u Italiji, tetke u Njemačkoj, ujake u Kanadi i Australiji. Samo su moji oduvijek bili tu. No prava igra živaca počela je pred zimu. U to vrijeme kad si čuo zvono, nisi znao tko je na vratima; vojna policija koja te želi vratiti u JNA ili poštar koji nosi poziv za novačenje u ZNG. Na koncu, ovi drugi su došli prvi. Dan prije devetnaestog rođendana, smjestili su me u autobus i s još pedeset ljudi poslali u rat.
Pet godina kasnije, na svoj dvadeset i četvrti rođendan, sjedim sa suprugom u kuhinji svojih staraca, na krilu ljuljam jednogodišnjeg Andreja i ispijam kavu. Naravno, povede se razgovor o ratu. To je bila neizostavna tema kad god bismo došli kod mojih. Nemam pojma kako, nametnula se priča o anonimnim telefonskim prijetnjama s početka rata. Hrvati su zvali Srbe, prijetili im i govorili neka voze iz Hrvatske jer će biti krvi. Srbi su pak zvali Hrvate, obećavali im Veliku Srbiju i prijetili javnim klanjem. Odjednom, pita me stara je li mi ikad ispričala kako su jednom prilikom i nas gnjavili telefonom. Kako mi je to bio prvi glas, nagovorim je da mi ispriča. I krene stara…
„Jedne večeri zove netko i predstavi se kao tvoj prijatelj. Kaže… gospođo, ja sam Vanjin drug iz vojske. Nije rekao da je prijatelj, već baš tako, drug. Onako, tvrdim srpskim naglaskom. Kaže da zove iz… ne znam sad, mislim da je rekao iz Pariza. Vidim ja“, kaže stara, „da mi tip vadi mast, pa mu ja na lijepo kažem neka više ne zove.
Međutim ovaj navalio, kaže, gospođo ja razumem kako vama ovo zvuči, kao neka špijunaža, svet je poludeo, ali molim vas zapišite moju adresu i neka Vanja dođe kod mene, neka izvlači živu glavu. Kaže da zove sa zadnjom kovanicom iz neke govornice, da je pobjegao iz vojske, da ima sobu i krevet i da će spavati na podu, da će ti dati ležaj, samo neka bježiš. I tu mu ja kažem da se tornja u pičku materinu i nek’ se ostavi naše obitelji. Možeš misliti, Srbin pobjegao iz JNA?!“
Slušam staru, gledam ženu, a njoj oči k’o tanjuri. Stari, naravno, puši i rješava križaljku. „Pa kad je to bilo“, pitam staru, a ona će: „Možda dva-tri dana prije nego ćeš na ratište.“ Na to stara koja je cijelo vrijeme pravila Cedevitu, odloži vrč s vodom, priđe mi na dva koraka, zagleda se u mene i upita me: „Ma čekaj malo… nije to valjda stvarno bio neki tvoj prijatelj?“
Pružim Andreja ženi, ispijem kavu do kraja, a u glavi mi lupa stotinu haubica, rokaju granate, tutnje tenkovi, vrište ljudi, zapomažu ranjenici, zračne uzbune savijaju nebo kao kišobran, a ja razmišljam kako bi naše majke trebale s nama slaviti naše rođendane, jer one su te čiji se život toga dana iz temelja promijenio.
„Vanja, je l’ to bio netko tvoj?“ opet će stara, a ja je gledam i kažem: „Ma netko te provocirao. Dobro si mu rekla, tko mu jebe mater.“
