POEM
za Marka Strenda
Kada je ušao u prostoriju
vitak i veoma visok
svetlost je postala sivo-srebrna
izgovorio je „poum“
produžavajući glas „o“
koji se skotrljao
do vrha moje cipele
knjigu iz koje je čitao
držao je levom rukom
dok se desna kretala
po vazduhu
najlepša ruka
koju sam videla
Nije ličio na pesnika
pre na poetizovanu varijantu
Sema Šeparda
zaklela bih se
da su sve žene u odaji
pokušavale da zamisle
dodir te desne ruke
koja je pratila
liniju stiha
Onda je ona sivo-srebrna svetlost
postala gušća
a on je izgledao
kao da glasom ispituje
prazninu koju je ostavljao
izlazeći iz pesme
DETLIĆ
za Čarlsa Simića
I tako
punoća se opet obznanila
preciznije zaškripala je
nepodmazana šarka osmeha
Gost je ličio
na starog rimskog boga
kom su od grljenja skrojili togu
nasumične veličine
konfete su sipile po licima
ali on je znao za tu mogućnost
pa je govorio stihove
nisko spuštene brade
Svi su bili tu ceo grad
da vide izbliza nekog
ko je pre svog novog života
igrajući se slomio podrumski prozor
i kroz njega odlepršao
da postane detlić
što u slanju gorko-slatkih vesti
koristi znanu azbuku
kljunom u brežuljak
pod kojim uvek neistraženog ima
pa onda brežuljkom o kljun
ONO, VREME
Ni tigrovi po indijskim selima
nisu toliko ljudožderni
da proždiru baš sve
tkivo misli uspomene
čak i brižljivo skrivene planove
kao što to čini ono
Nezasito pohlepno
rđa i kiselina su mu tek šegrti
ono i kad je sito
razbija šifre najtajnijih sefova
prazni oči guta
i nesvarljive komade svega
Izliveno iz sopstvenog toka
neuhvatljivo i toksično
kao živa
zato i nema obale
jer je oživelo iz ideje