PUT PUTUJEM U TOLEDO
Krenuo sam u Toledo putem koji od Estramadure ide prema Madridu.
Iza mene su ostala i posljednja stambena naselja u kojima žive radnici i njihove porodice, okružene zelenilom i drvoredima.
U danima i godinama španskog građanskog rata, u ovom kraju vođene su teške i krvave borbe za Madrid. Uzalud pokušavam da otkrijem bilo kakav ostatak iz tih slavnih i žalosnih dana. Nesretan sam što ne poznajem nikoga ko je ovdje vojevao da mi sad opiše kako je nekada bilo i izgledalo, pošto po izblijedjelim slikama iz dalekih ratnih dana ne mogu, i pored sve svoje upornosti, ništa dokučiti ni odgonetnuti.
Pravo je čudo koliko ljudi u svojoj surovosti i zaslijepljenosti mogu popaliti, porušiti i poubijati, da bi ta ista sorta koliko sutra zapela iz sve snage i petnih žila da sve uništeno obnovi i iznova podigne, i to još veće i trajnije.
Prije Estramadure vidio sam mnoga velika ljuta bojišta i u Evropi, i u Aziji, i u Africi, koja danas po svojoj bezazlenosti više liče na dječje vrtiće, ili banjska šetališta, nego na krvave kasapnice. Najviše je, ipak, prepušteno svojoj običnoj sudbini, da se vremenom pretvore u njive, pašnjake, ili obična strnjišta i pustoline.
Danas mi se čini da se na ovom mjestu nisu nikada potukla ni djeca u svome nestašluku iz praćke, toljagama i kamenicama, a kamoli da su ovdje gruhali topovi sa Estramadure, tukle eskadrile hajnkela, junkersa, savoja i breglja, pucali mitraljezi i harali požari, mržnja i smrt.
Ovdje danas u istoj kući, na istom katu, možda vrato do vrata, žive ljudi i porodice koje su nekad u ludom vihoru građanske vojne bili na suprotnim stranama barikada pod različitim zastavama, sa drugačijim znamenjima, a sad sa iste strane i iz iste blagajne primaju pomoć i penzije. Kao što su oni danas samo mirni građani i komšije, tako i njihovi mili i dragi na miru počivaju u istoj dolini pod snježnim vrhovima Sijera Gvadareme u veličanstvenom hramu pod zajedničkim krstom, upokojeni u ljubavi prema Španiji, koju su tako strašno voljeli, ali svako na svoj način.
Ispred mene sjedi jedan mladi njemački par koji tako čvrsto drži za ruke kao da je vezan lisicama, i tako gledaju jedno u drugo kao da im je ovo posljednja vožnja nekim policijskim kolima do stratišta. Španija je inače puna Nijemaca koji ovamo dolaze da jedu i piju jeftinije i bolje nego kod svoje kuće, da se ukusnije obuku i da se uslikaju, pa da to poslije gledaju kod svoje kuće i hvale se pred svojim prijateljima i rođacima, ne sjećajući se često više ni sami gdje su šta vidjeli i kako se šta zove.
Drum je prav, ravan, carski…
Ni sa lijeve ni sa desne strane puta nema ničega za šta bi se zakačilo oko pakosnika i nedobronamjernog putnika. Sve je uredno, pitomo i privlačno. Brežuljci u ovom dijelu Španije odnekud neodoljivo podsjećaju na Šumadiju. Da nema neizbježnih betonskih čudovišta dalekovoda, razapetih po predjelu poput strašila za nekoga ko će doći iz kosmosa, ili nekih drugih planeta da nas orobi i osramoti, sve bi bilo još radosnije i ljepše.
Autobus se zaustavio u varošici Iljeskos. Pred kafanom stoje dokoni ljudi sa rukama u džepovima. Dolazak autobusa izazvao je radoznalost, baš kao kad nova lica stignu u neku našu Mionicu ili Vučitrn. Neka dječja vaspitačica sa svojom slatkom, malom vojskom odlazi iza prvog ćoška, a ja se nevoljno pridružujem čoporu turista idem prašnjavim putem prema nekoj crkvi. To je danas deseta crkva po kojoj pužem i počinjem da strepim da se ne pretvorim u katoličkog svetitelja, ili bar u crkvenjaka.
Moderni putnici po svijetu su toliko naoružani raznim aparatima, kamerama, sočivima, spravama i kojekakvom mašinerijom da mi sada više liče na neke čudne i volšebne majstore koji su se zaputili da negdje nešto ispituju, majstorišu i popravljaju, upražnjavajući svoj zagonetni i đavolski zanat, nego na bezbrižne namjernike i radoznale putnike. Oni pola vremena izgube u stavljanju, namještanju, premjeravanju i odmjeravanju svoje mašinerije, a drugu polovinu u putovanju, tako da im za razgledanje i ne ostaje više vremena.
Jedino se mlada Njemica i Nijemac drže za one iste ruke kojima su se čuvali čitavo vrijeme puta. Među ovom gomilom, natrpanom spravama, naočarima, vještačkim vilicama, upalih grudi, ispalih trbuha i ravnih tabana, jedino njih dvoje ne izgledaju blentavi i suvišni svijetu.
Crkvu i u crkvi nekoliko El Grekovih slika čuvaju francuske redovnice, za svoj poziv neuobičajeno koketne. Njihove bijele druge mantije većma su svjetovna nego duhovna odjeća. Osjećam da ispod tih dugih mantija nose fino žensko mini rublje sa čipkama. Za dvije redovnice koje su me dočekale na vratima, smjelo tvrdim da su imale blago našminkane oči i usta.
Za razliku od Španjolke, Francuskinja i kad se preda Bogu, ostavi nešto i za ljude. Gledajući u redovnice , zaboravio sam da razgledam El Greka. One su na francuskom cvrkutale neke besmislice o slikarstvu i upravo pokušavale da mi odvuku pažnju na portret kardinala San il de Fonsa od Toleda, koji na slici piše nekome pismo, na svodove svete Gospe od Milosrđa građena u šesnaestom stoljeću, na rađanje Hristovo, krunisanje Djevice, Blagovijesti, posebno na prvo srebro koje je Kolumbo donio iz Amerike i koje se i danas čuva na oltaru, i na još četrdeset i tri slike koje majstor nije ni uspio da napravi za ovu bogomolju. Ja sam, ipak, čitavo vrijeme mislio na ovaj šarmantni i divni ženski red Mercedarijes de la Karidas porijeklom iz Francuske.
Autobus je nastavio putovanje prema čudesnom gradu Toledu.
Hodoljublja, Znanje Zagreb, 1982.
