ČEDO SVOG DJEČIJEG SNA
Ne pravite od mene ono što nisam.
Ne namećite mi riječi koje me ne sadrže.
Privatno nebo je za moje letove i padove,
I moji su ožiljci od udaraca o zemlju.
Sa mnom nisu tuđe sudbine, niti njihovi putokazi.
Ja sam tek čedo svog dječijeg sna.
Neograničene slobode neograničenog vremena,
Sreća za mojim stopama.
Ne očekujte od mene da popustim.
Labilne misli me ne obilježavaju.
Ne iščezavam za približno vrijednim prilikama,
Čak ih ozbiljno i ne shvaćam.
Ne gledam dalje od svojih njedara,
A vidim cijeli svijet.
Ne govorim mnogo, ali ispričam gotovo sve.
Ne činim se prilično podobnim.
Tuđe ruke znaju prevariti.
Vežu konopce oko mojih nadanja,
Ali me ne mogu zauvijek zavezanog držati.
Uspjehe polovim na dobre i loše.
Ne treba svakim zadovoljan biti.
Prema postignućima hladne glave.
Prema uspjesima bez prevelike slave.
Smjelost mi nije reći šta mislim,
Smjelost je nekad i prećutati.
Zadržim utiske u sebi,
Ljepšim iskustvima se prepustim.
Ne grlite moja ramena,
Dodir s njima kao vatra peče.
Razbuktava plamena sjećanja,
Koja do pepela sagorjeti ne mogu.
Ne dotičem ni vrh ni dno,
I ne pripadam jednostranim težnjama.
Moj trud da ostanem na sredini
Veći je od onog da se izdvojim.
Prolaznost stvari me pogađa.
Dotrajalost nekad punosnažnih prilika.
Prolaznost stvari izranja
Iz nas samih, za htjenja buduća.
Čudom se čudim kad me nazivaju svojim.
Kad mi podmeću tuđe prste u šake.
Ja sam tek čedo svog dječijeg sna,
Na vjetrenoj sudbini glava lelujava.