Vesna je primijetila da se Pero posljednjih godina zapustio. Moglo bi se reći da se predao. Nikada nije bio od osobite akcije, ali bio je nekoć davno snažan na jeziku. Odavno nije uspijevao šarmirati pojavom, ali mogao je to učiniti svojim britkim humorom i dosjetkama.
A Vesna je to možda uzimala zdravo za gotovo. Razmišljala je o tome gledajući ga kako se kreće po kuhinji u gaćama i potkošulji. Je li ona od njega napravila ovog dosadnog čovjeka? Je li pridonijela njegovom polaganom gašenju? Ili se on prestao truditi.
Problem je bio u tome što je, od kada ga je upoznala, živjela u uvjerenju da se on ne trudi biti takav kakav jest, nego da je to dio njegove osobnosti. Kako je onda ta osobnost mogla samo tako iščeznuti? Zar se sve vrijeme pretvarao da je nešto što nije? Ili je, a što bi bilo još gore, uspjela uništiti njegovu osobnost?
Sjeo je za stol i pogledao je.
– I? Kad ćeš pokupiti taj nalaz?
-Pa rekla sam ti, sad prije posla.
Gledao ju je kao da nešto želi zaustiti, ali se nećka.
-Šta sad, moram raditi, dokle god mogu –rekla je.
-Pa nisam ništa rekao!
-Mislio si.
Ustao je od stola i bez riječi otišao u kupaonicu, a ona je pomislila kako bi bilo bolje da je ustala ranije i otišla iz stana dok još nitko nije bio budan.
Uzela je mobitel i pročitala mail koji je od jutra pročitala već dvaput. Podigla je pogled jer joj se učinilo da ju netko gleda iz hodnika, no tamo nije bilo nikoga.
Nastavila je čitati, svjesna da njezin smiješak sa svakom pročitanom riječi postaje očitiji. Pogledala je zbog toga još jednom prema kuhinjskim vratima i uspjela, u djeliću sekunde, vidjeti Renatu kako uzima jaknu.
-Di ćeš ti tako rano? –upitala ju je, pomalo smeteno.
-Imam predsat. –promumljala je Renata.
-Od kad ti petkom imaš predsat?
-Danas ga imamo jer profa iz matke nadoknađuje, ok? –objesila se na štok i namršteno pogledala Vesnu.
-Mogla bi malo olabaviti s tim šminkanjem, izgledaš deset godina starije. Uništit ćeš lice.
-Neću, koža se u mojim godinama obnavlja, ako nisi znala.
Vrata zahoda su se otvorila i Pero je nešto promrmljao zbog čega su obje nakratko zašutjele i gledale jedna drugoj u oči. Vesni je Renata iznenada izgledala tužno, čak i prestrašeno. Na tren se istopio njezin agresivni stav i na kuhinjskim je vratima stajala mršava, zabrinuta djevojčica.
-Di ćeš ti? –upitao je sada Pero proguravši se pored nje u kuhinju.
-Na predsat! –viknula je, uzela torbu i izašla iz stana bez pozdrava.
Pero je nešto povikao za njom, no Vesna je prestala pratiti. Gledala je već kroz prozor razmišljajući o danu koju je bio pred njom, a koji je mogao završiti s novom prilikom ili s još većom neizvjesnošću. Ništa u sivim oblacima koji su prekrili nebo nije mogla naslutiti. A upravo to je u njoj počelo izazivati tjeskobu. Ustala je ne dopuštajući Peri da joj se ponovno obrati, i otišla se odjenuti.
Sa svakim pokretom razmišljala je o tome. Kako će haljinu koju odijeva na sebe tog jutra pamtiti ili po dobrim ili po lošim vijestima. Kako čisti cipele iako joj za koji sat to možda uopće neće biti bitno. Kako bi voljela da joj to i dalje ostane bitno i kako bi htjela, kada dođe u ured, svima ispričati kako se uplašila bez razloga. I kako će, ako vijest bude drugačija, naprosto šutjeti ostatak dana.
Sjela je u auto i pomislila kako bi voljela da na cesti bude gužva. Nesnosna gužva.
Zatim je, prije nego što upali auto, još jednom odlučila pročitati Damirov mail, za ohrabrenje. Međutim, na mobitelu ju je, poslana s nepoznatog broja, dočekala SMS poruka neobičnog sadržaja.
Znam šta radiš.
U prvi mah pomislila je da netko poslao poruku na krivi broj. Odbacila je svaku drugu ideju iz glave i otvorila inbox kako bi pročitala mail. Ruke su joj se pomalo tresle i pomislila je da neće imati snage napisati Damiru odgovor, ali, čim je počela pisati, buka oko nje se utišala. Počela je tonuti u mir, tijelo joj je obuzela toplina i, kada je s tim završila, bila je spremna krenuti.
Poslala mu je mail bez puno informacija. Ljubavni mail, pun njihovih sitnih, internih zafrkancija. Nije ga htjela opteretiti dok sama ne dozna što i kako dalje. A onda je upalila auto i krenula prema klinici.
I u tom trenutku, baš u tom trenutku kada je razmišljanje o Damiru pokušala utišati i koncentrirati se na vožnju, kroz glavu joj je, kratko, ipak preletjela pomisao da je netko tko je poslao SMS znao za Damira i nju.
Ali činilo se to, s racionalne strane, potpuno nemogućim. Izbrisala je SMS, duboko udahnula i koncentrirala se na put prema klinici.
***
Zima je protekla kao u snu. Skrivala se s Damirom od stvarnog svijeta na sve moguće načine. Boravili su malo u njezinoj kući, a još više u njegovom stanu jer njegova je mama radila smjene i često je nije bilo kod kuće.
Pero joj je poslao još jedno pismo u kojem je napisao da brine jer mu na prethodno nije odgovorila. Na to mu je poprilično šturo napisala da puno uči, da se paralelno priprema za prijemni i da mu jednostavno ne stiže odgovoriti.
Prava istina je bila da je učila minimalno i da je ignorirala roditelje koji su već nekoliko puta napomenuli da se treba početi konkretno dogovarati s maminom sestričnom Mirjanom o dolasku na prijemni u Zagreb. Koliko god je prije to htjela, ideja o odlasku u Zagreb bez Damira nije joj se činila dobrom. A s njim se te teme još nije sasvim iskreno dotakla.
Doček nove godine organiziran je kod Kristine, tako da su se ponovno svi okupili kod nje. Vesna nije mogla skinuti osmjeh s lica. Damir je bio od onih koji ne vode glavnu riječ u društvu nego se povremeno ubacuju u razgovor s kratkim ali pametnim dosjetkama. Promatrala ga je dok je to radio i bivala svjesna da njezini osjećaji prema njemu postaju sve jači. Bila je ponosna na njega i vjerovala da u njima svi vide odličan par.
Međutim, kada se počelo govoriti o planovima za ljeto raspoloženje, joj se pokvarilo.
-Ideš li onda definitivno u Zagreb, Vesna? Idete zajedno? -upitala je Kristina, a njih dvoje su se kratko pogledali. Vesna je shvatila da on neće odgovoriti na to pitanje pa je brže-bolje rekla da se još nisu dogovorili o detaljima i pokušala promijeniti temu.
Pokušala je već o tome s njim razgovarati u nekoliko navrata, ali svaki put osjećala bi se frustrirano jer on je ostajao čvrsto pri stavu da ne planira niti studirati niti otići iz Vukovara.
Nije pri tome inzistirao da i ona ostane, ali jasno joj je dao do znanja da ne vidi zašto bi ona morala otići na faks u Zagreb.
Osjećala je da mu mora proturječiti, ali vjerovala je da će on promijeniti mišljenje s vremenom. No, dok su odbrojavali do ponoći, postajalo je sve jasnije da se nisu daleko pomakli, ali i da će se vrlo brzo morati pomaknuti pa makar na štetu svoje veze.
U ponoć su se poljubili i pomislila je kako bi voljela da zauvijek ostane 1990. godina.
Ostatak zime pokušavala je samu sebe uvjeriti da bi možda najlakše i najbolje za sve bilo da zaista odabere Osijek. Ali znala je da bi se osjećala kao da je napravila prevelik kompromis. Pa ipak, nije imala snage to izgovoriti. I zato je počela izbjegavati tu temu.
Kada nije razmišljala o tome, njihova je veza i dalje bila idilična i uživali su jedno u drugom i u svojim sitnim ritualima, do jednog jutra kada je u svom dvorištu ugledala visibabe i čula glasniji pjev ptica.
Putem prema školi osjetila je kako se sve budi i činilo joj se da čuje raslinje i sitne kukce u još hladnom tlu kako se počinju probijati prema suncu.
Razrednica ju je nedavno upitala što će, osobito uzevši u obzir ocjene koje joj nisu bile sjajne kao nekada, i ona je konačno shvatila da idila neće potrajati vječno.
Nekoliko dana kasnije, nakon što su ona i Damir popili par piva u autu, odlučila je ponovno pokrenuti temu od koje joj je bilo mučno.
-Stvarno nema šanse da te nagovorim na Zagreb?
Otpuhnuo je dim cigarete i nasmijao se. -I, kako bi to izgledalo? Ti ćeš biti na faksu, a ja provoditi dane u gradu u kojem ne želim biti?
-Pa zašto se ne bi zaposlio u Zagrebu? Ima i više posla i više sadržaja, ne vidim u čemu je problem…
-A zašto ti ne bi studirala u Osijeku? I živjela tu?
-Zato što želim nešto drugo!
Damir se nasmijao i otpio gutljaj piva.
-Moji se isto slažu. Ne bi li bilo dobro malo se maknuti i vidjeti nešto novo? I još imam rodbinu tamo i imam kod koga biti…
-Nemoj to prebacivati na njih, odrasla si.
-Dobro, realno, ja bi to voljela, ali i oni podržavaju.
-Ne razmišljaju oni sad o tome toliko uopće.
-Nego o čemu?
-Daj nemoj se praviti luda. Valjda čuješ kao i ja o čemu se priča?
-Pa zar i ti misliš da će se stvarno nešto dogoditi?
Okrenuo se prema njoj i pomaknuo joj kosu s lica -Ne znam, tko bi to znao? Vjerojatno će se to sve ispuhati. Želiš li ti studirati u Zagrebu?
-Da.
-Pa onda je stvar odlučena.
-A zašto ti ne bi otišao sa mnom?
-Pa najbolje da ja živim tvoj život da bi ti bila sretna. Šta je s mojom mamom? Šta je s mojim životom ovdje?
-Samo sam htjela da ostanemo zajedno!
-Pod cijenu toga da jedno od nas dvoje napravi nešto mimo svoje volje?
Nije mu na to mogla odgovoriti. Naravno da je, načelno, bio u pravu. Ali zar su njegovi osjećaji bili tako slabi da bi je tako olako pustio?
-Ajde, vozim te kući -upalio je auto i krenuo. Cijelim putem do njezine kuće, koji su već toliko puta prošli ugodno ćaskajući, činilo joj se da više ništa nije kao prije.
Nekoliko ga je puta pogledala iskosa i pokušala mu nešto reći, promijeniti temu i razbiti loše raspoloženje u koje ih je razgovor doveo, no nije uspjela smisliti što bi mu rekla. Ostavio ju je pred kućom uz kratki poljubac i ona je ušla u unutra još manje sigurna u to što želi napraviti.
Marina Kuveždić, Kad plavi Duvan, Sandorf, Zagreb, 2025.