„Koga će sutra voziti taksisti?“
1.
Četrdesete godine, šta ću ja s vama?
Ponovo sam pročitao svoje ranije zapise o vama i vidim da to nije ono što je trebalo napisati.
Zaboraviti da ste i postojale?
Zaboraviti naše nedužno osjećanje stida što smo umjesto u oslobađanju zemlje učestvovali samo u njenoj obnovi?
Zaboraviti naše prepirke o Rilkeu: je li bio esteta i, ako jeste, šta ćemo onda s Lenjinom, koji se takođe više oduševljavao Betovenom nego častuškama?
Zaboraviti onaj podrumski sobičak u “Miljenku Cvitkoviću” pun Ujka Vanjinih monologa, Jesenjinovih stihova i dima naših prvih cigareta?
Zaboraviti?
To je barem lako, ali, dok se vas ne oslobodim, kako da napišem svog “Fausta”?
Ja ne smijem umrijeti prije nego što vas ne opišem onako kako ste to i zaslužile.
A šta, zar ste vi bile manje romantične godine od onih koje je u svojim memoarima opisao Viktor Šklovski?
Po siromaštvu, istina, nema vam premca, ali vaša duša bi, kao posebno poglavlje iz etike, mogla da se predaje na svakoj katedri filozofije.
Sjećam se Nade Valenčić, koje se više uopšte ne sjećam.
Išla je tako nekad ulicom Maršala Tita u partizanskoj dolamici, Dioru onog vremena, mlada spisateljica koja je vjerovala da je komunizam počeo onog časa kad je pao Berlin i oslobođeno Sarajevo.
Nada nije mogla da preživi naš sukob sa Sovjetima, izazvan Staljinovom potrebom da svaka crvena riječ u svijetu bude redigovana za njegovim pisaćim stolom u Kremlju, i jedne noći se jednostavno ubila.
Nada je, po pričanju svih njenih prijatelja, bila vrlo skromna i tiha žena, ali za pjesnike onog pokoljenja to jedva da treba uopšte naglašavati.
Oni ne samo da su živjeli tiho, već su nekako tiho i umirali.
Ako je u onom sveopštem siromaštvu iz četrdesetih godina imala noćni ormarić, Nada je zacijelo na njemu imala i kakav zaplijenjeni njemački revolver donesen iz rata.
Ipak se objesila.
Da ne budi komšije.
2.
Moji zapisi počeće, međutim, ne s prvim poslijeratnim samoubistvom koje sam zapamtio, već s prvim jutrom mira.
O, ta posljednja ratna noć koju niko od stanara u kući broj 83 na Splitskom putu u Dubrovniku nije htio da dočeka u postelji!
Kako bi bilo divno da sam smogao hrabrosti da izađem na ulicu, na kojoj se, osjećao sam to, događalo nešto sudbinsko za čitav moj život.
Ali Sarajlićima je bilo dovoljno rata da bi se s njim te posljednje okupacijske noći moglo igrati.
Ostao sam, kao i svi, na stepeništu u haustoru i čekao rasplet događajâ.
Činilo se da Sloboda koja je bila već negdje tu, u Sustjepanu možda, mora doći s pjesmom na usnama. Zasada, međutim, čuli su se samo pucnji. Sjećam se da ih je bilo uvredljivo malo. Kao da je u pitanju pozorišna predstava, a ne drama hiljada ljudi.
Ali evo i gospođe Jerić s kafama i čajevima, koje možda nakon četiri godine pijemo prvi put u miru a da toga nismo ni svjesni.
A onda, s prvim osvajanjem zore, iz nečije kuhinje zatrešta radio koji je neko, zahvaćen događajima, zaboravio da isključi.
Prvi put nakon četiri godine, umjesto “Ovdje krugovalna postaja Dubrovnik”, spiker je objavio: Ovdje radio Dubrovnik.
Ali to nije bio nikakav profesionalni spiker, već partizan kome je pripala čast da kaže najznačajnije riječi u svom životu.
Nevičan poslu spikera, on, međutim, nije znao šta još da kaže osim da je grad oslobođen, pa je jednostavno, u potvrdu svojih riječi, zapjevao jednu od partizanskih pjesama.
Drugi svjetski mir mogao je nastupiti.
Svečano kao da će u istoriju, otac je otvorio vrata od haustora i prvi izašao na ulicu.
Tamo je, s rukama uzdignutim iznad glave, ispred goluždravog partizana tek koju godinu starijeg od mene, zvjerajući na sve strane svojim na smrt preplašenim očima, prolazio njemački oficir.
Zajedno s mirom počinjao je i mirnodopski humanizam.
Gledajući tog Nijemca, prvog koji više nikog neće moći ubiti, pitao sam se: hoće li ga strijeljati?
I odjednom, đavo da ga nosi, bi mi ga nekako mirnodopski žao.
Zašto je iz svog Hamburga morao doći čak u Dubrovnik?
Izet Sarajlić, “Koga će sutra voziti taksisti?”, Buybook, 2025.