Memlingova oštarija
Misleći da je besramno obujmiti dan svojom pristojnošću
Pročitat ću Derridu, zatajiti kako je svaka ptica filozofem za sebe
I ipak ne koristiti dotrajale konceptualne metafore
Već kao razmjerno drven jezik potražiti prinudnu emigraciju između dva hinjena pojma
I nikako ne tražiti spas u suodnosu električne energije i unutarnjeg mira
Niti sada niti u nadolazeća jutra u koja će napukle daljine postati ruševine i sagorijevati cvjetovi u žardinjerama
Radije ću pogledati ka polju klasja,
zamijetiti kako se žabe sjajno druže s rodama
i kako varijacije mog govora odmiču kako se premještam iz jednog grada u drugi
Sada sam stigao do mora, a more je digresija
Hinjena duhovna potreba onima koji ne traže bijeg
A kako je sadašnjost konstruirana uznositom predodžbom o bogatstvu
U pozadini se odvija i večernji preobražaj vode; metamorfoza na jednom licu, u jednom vijorenju
valova ka vječnosti, u jednom prizoru; najsličnijem vedrini
Čekajući dok ne pristigne starost
Primavera
Atlas me je posjeo, dužnost mi je povjerena; biti djever noći u odlasku
Poslati je u nepoznato i zapaliti joj tragove
Potom se prenuh,
U rebrima sam rijeke nastojao zapaziti vizije
Sve dok se nisam prisjetio da vizure sanjam,
vizije uočim nehotice,
one izuzetne prizovem, u žitko dopodne recimo, s namjerom da ih ne zapamtim
Ponekad kanim zaustiti štogod naglas i potom, časna riječ,
Govor ustukne; zanijeme njegove metalne opne
I otpovrnem u sebi kako bi sve to što bih zaustio ionako propuštalo studen
Radije u iznudi razmičem misli kako bih ustupio prostor prolaznicima koji me žele nesmetano zaobići
Rabim tu geometriju poput prilaska nužnim šumama;
Zapažanja u njima su zrnata, jaslice prohladne
Daljine upisane u samozatajnu semantiku,
Znakovlje šume svakako užeglo,
A ptice u nazivniku zaobljene
Odazivaju se na stupanje to nekoliko iseljenika po postraničnim razvalinama
Dok u ojađenoj seobi pogleda unutar neznatnog vidokruga
Zamjećujem u brojniku obilje časovitih usklika kako divlje napušta tlocrt ispovijedi
Putnik
Pogledaj vizure ovih otoka,
za njih su izvjesnosti pritajene, za njih je tvoje klatno ditiramb
Ona nalažu kako je mit na vernakularu napuštanje,
A polje značenja ushit
Ushit obilježje djevaca,
Sječa odsutnih borova istodobna odbjeglom jatu
Utajenom pred umorom djeteta
Ona se pitaju trebaju li im trpni glagoli da osmisle
kako nemušto graktati
i kako zatajeno misliti
Prema njihovu iskazu,
dostajalo je popuniti formu ispoljavanjem glasova,
bol iskazati tijelom,
a uzaludne čežnje otimati
ustima jeke
I domisliti kako je sve ionako navijestio suton,
u prinudi se sjećajući kako su se obale u djetinjstvu opisivale uz zamor, a danas se opisuju
djetinjstvima
i kako nema više tijela koje bi zatajio moru
ni kiše kojom bi začuo pogibiju,
pa napokon možeš odahnuti u blaženoj pomirbi
No ipak,
što vidiš sada,
toga već u praskozorje nema
I zato
zamijeti slane ptice u jugu vidokruga,
i njihovu pomalo metaforičnu narav,
i ostavi tlapnje sa sjetom i ostavi sjetu u sjeni krošanja,
privi se pučini uz kičmu,
i prepusti sutrašnjicu starosjediocima,
i ime će tvoje za muku sužnjima biti zatajeno
iz pjesama brodolomaca
Dva čovjeka
Dva čovjeka stoje na litici
Jednom rijeke protječu rebrima
Drugi pribjegava ponoru
