“Mali svakodnevni padovi”, Đorđe Krajišnik, PPM Enklava, Beograd, 2025.
Postoje knjige koje se čitaju u prolazu, kao još jedan naslov na policama prezasićenog tržišta. I postoje one druge, koje ti ne dopuštaju da ih čitaš prelijetajući slova, nego te prisile da u njih uđeš kao u nalaz, kao u CT tunel, kao u dugu, upornu liniju na EKG-u koja još odbija da se izravna.
“Mali svakodnevni padovi” Đorđa Krajišnika pripadaju toj drugoj vrsti: to nije zbirka pjesama koju ćemo konzumirati, prelistati i arhivirati, nego sistem za unutrašnje snimanje, poetski aparat koji registruje šumove, blokade, začepljenja na svim tačkama gdje se život i jezik sudaraju.
Već epigrafi na početku knjige otvaraju taj raspon: od Tanpinarove misli o uništenoj vlastitoj slici, koja se više ne vidi ni na “blistavoj glazuri zrcala”, do Aaltove rečenice da nisu materijali moderni ili zastarjeli, važno je kako ih se koristi. Krajišnik unaprijed odbija podjelu na “staromodne” i “savremene” teme: njega zanima kako se trošni materijali – sjećanje, strah, grad, tijelo, jezik – mogu još jednom upotrijebiti za gradnju nekog privremenog skloništa. U tom smislu, “Mali svakodnevni padovi” nisu knjiga o padu, nego o upornoj, tvrdoglavoj arhitekturi uspravljanja.
Uljez, stranac, slučajan gost u životu
Programska pjesma “Mali svakodnevni padovi” odmah uspostavlja ključnu figuru zbirke: lirskog subjekta koji je “uvijek se vraćam/i zauvijek odlazim/uljez, stranac slučajan gost/u životu”. Kao neko ko se vječno vraća Sarajevu, a isto tako iz njega zauvijek odlazi. Ta rečenica ne opisuje samo lirskog subjekta nego čitavu jednu generaciju koja se stalno vraća nečemu što više ne postoji.
To nije tek usputni autokomentar, nego potpis cijele knjige. Subjekat ove poezije ne zauzima stabilnu poziciju, on je stalno na rubu – između povratka i odlaska, između doma i progona, između sjećanja i zaborava. I što čitalac dublje ulazi u zbirku, sve jasnije osjeća da se ta linija ne iscrpljuje samo u stihovima – i u samoj ritmici rečenica, u načinu na koji se slike otvaraju i zatvaraju postoji ta fina, gotovo bolna krajnost – kao da pjesnik uvijek stoji na stepeništu, nikad sasvim u sobi, nikad sasvim na ulici.
Krajišnik ne gradi tu figuru kroz velike ideološke ili istorijske narative, nego kroz mikrogeografiju – sobu, brlog, balkon, hodnik…, kuću koja “nikad nije postala dom”. Tu se prelama i Sarajevo, kao fantomski organ: grad koji nikad nije sasvim onaj stvarni na karti, nego onaj postmemorijski, sastavljen od “frekvencija na kojima treperiš”, od pritajenog svjetla maja i septembra, od brda koja još mirno stoje, iako su u međuvremenu vidjela sve.
U pjesmama “Sarajevo”, “Okrunjen maslačkovim laticama”, “Akustika djetinjstva” formira se jedan unutrašnji topografski atlas: djedov automobil iza obronaka, praroditeljska kuća, bunar, bagremi, jagode, puževi, crne rupe retrovizora, najloni na prozorima, hladni zidovi, kupaonica u kojoj neko kupa mrtvaca… To nije sentimentalno vraćanje djetinjstvu, nego katalog rana. “Fantomska bol generacije” je ovdje izrečena bez viška patetike, kao hladna spoznaja da smo “obilježeni, trajno zakinuti i prevareni, osuđeni na priče, na varljiva sjećanja”.
Krajišnikova poezija ne vjeruje ni sjećanju ni zaboravu, ali zna da bez tog konflikta nema lirike.
Grad kao CT tunel
Jedna od ključnih linija knjige jeste figura flâneura – onog koji luta gradom, pokušavajući da izbjegne i centar moći i vlastiti brlog. Kod Baudelairea velegrad je bio izvor melanholije i otuđenja, kod Krajišnika, grad je i nelagoda, i magnet, i CT tunel u kojem se snima ono što najradije ne bismo vidjeli ni kod sebe, ni kod drugih.
U ciklusu pjesama o gradu – od “U katatoničnom koloru” do “Strah od zaborava” – autor “otključava prozore tuđih života”, gleda “kroz špijunku haustora”, ulazi u Berlin, Beograd, Sarajevo, ali istovremeno ne napušta vlastitu sobu. Gradovi su i “nelagoda” i “udaljavanje iz sigurnosti gnijezda”, a opet bez njih nema ogledala u kojem se vlastita sjena vidi u punom formatu.
Tu nastaje jedan od najjačih uvida ove knjige: grad nije scenografija, nego organ. On se ponaša kao živo tkivo kao nešto što boli i kad ga nema. Kada Krajišnik piše da se grad “topi kao kašika masti na prevreloj tavi očekivanja” ili da se Sarajevo povlači u “nevidjelost”, jasno je da ovo nije turistička ili nostalgična topografija, nego poetika posttraumatske urbane melankolije – one vrste boli koju ne čitaš očima, nego prepoznaš ispod rebara, kao staru, nepouzdanu opomenu da te grad nikad zaista ne napušta.
Zato su i “Mali svakodevni padovi” kao jedna vrsta postbodlerovskog dnevnika: subjekat koji hoda, ali zna da će ga bilo koji pogrešan korak odvesti “bliže dnu nego što je spreman priznati”. Grad je bunar, pjesme su pokušaj da se iz bunara vidi komadić neba. To nije samo metafora nego i zajedničko stanje.
Djetinjstvo kao trajna trauma, ne kao utjeha
Ako postoji jedna tačka gdje se knjiga razotkriva do bola – to je linija djetinjstva. U pjesmama “Okrunjen maslačkovim laticama”, “Akustika djetinjstva” i “Spomenik melanholiji” djetinjstvo nije izgubljeni raj, nego laboratorija svih kasnijih strahova. Prve svjetlosti, bagremi, jagode, bicikl niz dolinu – sve to je upisano na jedan krhki, gotovo prozirni film koji se kasnije razvija u uslovima vlage, mraka i pucanja zidova.
Krajišnik ovdje radi nešto vrlo rijetko u savremenoj poeziji: ne uljepšava djetinjstvo, nego ga metodatično rastavlja, ciglu po ciglu, sve do puževa golaća, crnih rupa, mokrih zidova, do prizora koji se ne zaboravljaju – tijela, smrti, straha. U “Akustici djetinjstva” toplina, dom, tjelesnost i strah stoje jedan do drugog bez amortizera: erekcije penjući se uza zid, košmari, djedovo srce, mrtvačnica u kući, prva saznanja o kraju.
To je djetinjstvo koje nije trebalo biti zapamćeno, ali je ostalo pod kožom kao “lončići vode/koji se slivaju niz leđa uz jezu kože”. Ta slika nije samo jedna od najmoćnijih u knjizi, ona je ključ za čitanje cijelog rukopisa: Krajišnik piše iz pozicije odraslog čovjeka čije je tijelo ostalo u stanju trajne, produžene jeze. Otud i potreba za stalnom dijagnostikom: ako se već ništa ne može popraviti, može se barem imenovati.
Jezik između dijagnoze i šutnje
Knjiga, međutim, uporno radi s metaforikom medicinskog, tehničkog, analitičkog: srcem koje “šumi u dijagramima”, CT tunelima, grafovima, stanovima koji se pretvaraju u bolnice, studeni koja ulazi ispod pragova. A iznad svega tu je “bjelina papira” – ona vrsta maljevičevske ogoljene površine na kojoj se sve razotkriva, na kojoj više nema dekoracije ni iluzije, nego samo čisti kontakt s onim što pokušavamo izbjeći. To je prostor gdje se smisao ne gradi, nego brusi, gdje se riječ ne upisuje da bi se uljepšala stvarnost, nego da bi se preživjelo.
Posebno je snažna linija jezičke nemoći: “Ne nalazim pravu riječ/izražavam se šutnjom”. To ne piše pjesnik početnik, nego čovjek koji je godinama spaljivao tekstove u ložionici dnevnog novinarstva i književne kritike. Kada Krajišnik govori o rovoskoj bici sa jezikom, o “depresiji smisla” koja dolazi nakon svakog teksta, jasno je da to nisu poze, nego iskustvo nekoga ko je svakodnevno ložio ugalj u parnoj lokomotivi koja ne vodi nikuda.
U tom kontekstu, “Mali svakodnevni padovi” izgledaju kao pokušaj da se napokon prestane “pisati za druge” i da se uđe u prostor jezika gdje više nema zadatih rokova, ali postoji drugi, brutalniji rok , onaj sopstvene izdržljivosti.
Gravitacija pada i nebeski plivač
Sam naslov knjige “Mali svakodnevni padovi” priziva banalnost: pad kao posrtaj, propuštena prilika. Ali unutrašnja dinamika zbirke ne govori o spektakularnim sunovratima, nego o tihim, dosadnim, iscrpljujućim obrušavanjima: u naviku, u dosadu, u bolest, u strah, u cement vremena. “Gravitacija pada” ovdje nije samo metafora nego nužnost, sila koja djeluje i kada ništa ne radimo, možda posebno tada.
Krajišnik vrlo svjesno izbjegava patetiku. Piše o smrti, brlogu, usamljenosti, nervnim lomovima, strahu od zaborava, ali nikad ne traži jeftinu empatiju. Nema instagramabilnih rečenica, nema citata za frižidere, i to se osjeti vrlo brzo: ova poezija te ne osvaja šarmom, nego polako uvodi u stanje lagane hipotermije. U vremenu u kojem smo navikli da nas tekst grije, da miriše na skandal, ovdje dobijemo studen koja pristojno ali odlučno odbija da se pretvori u samosažaljenje.
I kad se učini da je sve previše hladno, shvatimo da je to jedini pošten ton za vrijeme “ratova i cementa”. U toj hladnoći, međutim, postoji jedna uporna, gotovo djetinja linija otpora: nebeski plivač. U završnim pjesmama knjige, figura nebeskog plivača pojavljuje se kao kontraslika gravitaciji pada. To je onaj koji pliva u oblacima, izmiče silama teže, “sam sebi dovoljan”, oslobođen kalupa, ne pristaje na kompromis da je ovo što živimo – “normalno”.
Nebeski plivač nije superheroj, on je rezultat svih padova. On je ono što ostane kada se iza tebe uruše gradovi, djetinjstva, ideologije, kada se potroše svi mrtvi jezici ljubavi, kada se iscrpi i kritičarski i novinarski aparat. Plivati u takvim uslovima znači ne pristati na otupjelost, ne odrveniti od viška straha. Melanholija, kaže Krajišnik, jeste njegova jedina estetika, ali pedagogija – ako je uopšte ima – sastoji se u jednom: da čitalac poželi biti u miru sa sobom.
Spomenik beznadnoj melanholiji – i jednoj vrsti nade
Možda je najiskrenija definicija ove knjige već data u samim stihovima: “spomenik beznadnoj melanholiji”. “Mali svakodnevni padovi su upravo to” – pjesme koje dižu spomenik onome što inače guramo pod tepih: strahu, sramu, nemoći, nelagodi, snovima u kojima “ratovi i životinje” ne prestaju, gradovima koji nas čine uljezima čak i kad smo rođeni u njima.
Ali, istovremeno, ova knjiga je i vrlo tih, tvrdoglav akt nade. Ne one svijetle, politički iskoristive, nego one intimne, jedva vidljive: nade da riječ još ima smisla, da još postoji “akustična soba” u kojoj se može čuti vlastito srce kako šumi u dijagramima. Nade da poezija zaista može biti “posljednji siguran prostor” u kojem izdaja i predaja nisu opcija – ni prema sebi, ni prema drugima.
U tom smislu, “Mali svakodnevni padovi” nisu knjiga za one koji traže utjehu. Ovo je knjiga za one koji su već odavno shvatili da utjehe nema, ali još vjeruju da ima smisla imenovati ono što boli.
Sve ostalo – gradovi, ratovi, cement, dnevne tlapnje – jednom će ionako pasti. Ostaje ono što je u ovoj knjizi možda najvažnije: mali, svakodnevni pokušaji da se ne prepustimo gravitaciji, nego da barem na trenutak, u jednom stihu, u jednoj slici, uhvatimo vlastitu sjenku dok pliva iznad nas, negdje gore, iznad betona.
Jer ako već moramo padati, onda neka bar znamo u što gledamo dok padamo. Krajišnik je, u ovoj knjizi, imao hrabrosti da pogleda – do kraja.