„Nana“ Šida Kolar
(1928. –)
u kući
nimalo sumnjive vremešne žene
ishodište je tunela
kojim se snabdijeva Sarajevo
u ratu u kojemu zvekeću novci
i kroz koji se u šumu bježi
Meni je sedam godina, a ruže cvjetaju na uglovima sarajevskih ulica. Nana Šida napaja sve koji kroz tunel prolaze, muškarce zemlju žene pokojnike koze kravu. Dijagonalno prelazim Suadin i Olgin most, ne dišem. Na mjestu na kojemu su raznesena tolika djeca sada se prodaju šljive baklave agrumi. Izložena su lica srebreničkih žena, crno-bijela lice u ulozi vodiča. Bono Inelu poziva na pozornici: već viđeno.
*
Rezervirala sam mjesto u vođenom obilasku muzeja sarajevskoga Tunela nade. U automobilu koji nas vozi prema Butmiru, podno planine Igman, mlada vodičkinja priča nam o opsadi Sarajeva – računam u sebi: tada je morala imati pet godina. Što je nagnalo tu ženu da se vrati u grad u kojem je proživjela rat i svakoga dana prepričava svoju kalvariju? Možda ga nikada nije ni napustila?
Zahvaljujući ovom muzeju otvorenom u tvom nekadašnjem domu, Nana Šida, shvatila sam da ste među osobama u mauzoleju, koji u ovom trenutku gradim, jedine živuće osobe Inela i ti. U jednoj prostranoj dvorani uočim tvoj osmijeh, tvoju maramu, tvoje velike plave oči na katodnom ekranu: VHS kazeta je iz devedesetih godina pa se pitam miješaju li se vaša sjećanja na tu tehnologiju s onima na rat, opsadu, užase i svakodnevnu borbu za život. Tu sam kako bih se iskupila za isuviše ležerno, isuviše blago djetinjstvo koje sam tih istih godina proživljavala: CFC spojevi zabranjeni su ubrzo nakon sporazuma u Beču i potpisa montrealskog protokola, moj rodni grad nameće obvezu recikliranja, tko zna, možda zahvaljujući susjedinoj i mojoj peticiji. Moja se pažnja ponovno usredotočuje na video: ako mi je već povjerena neka zadaća, moja je obveza ušutjeti i slušati.
Ali, s obzirom na to da pišem knjigu, govoriti moram – no barem mogu izbjeći pričati o sebi. Nana Šida, vremešna si i siromašna žena s kokoši u ruci, sve što je tebi i suprugu ostalo osim krave i ruševne kuće – pogođene kuće u središtu sarajevske tajne: u njezinoj utrobi počinje tunel koji spaja olimpijsko selo u Dobrinji, u opkoljenom Sarajevu, s Butmirom, slobodnim teritorijem u Bosni. Tunel spasa – služi za evakuaciju ranjenika – ali i kako bi se bolnice napojile strujom, obitelji siročadi koja traže posvojitelje i kozama koje će ih zasititi, kao Sarajlije kruhom i vodom. Prehraniti iz tvoje ruke, Nana Šida, ti na njihov zahtjev kuhaš krumpire ispale iz pošiljki. Tračnice, električni vodovi i koljena su pod vodom, sve do stropa, ponekad, ništa što oni u okruženju ne mogu izdržati, kao i ti koja si u grad otišla samo jednom, kad ti je nesretnim slučajem u oko upala kapljice boje.
Slijedi digresija o tunelu koja ukazuje na razmjere onoga što skrivaš: prokopan u šest mjeseci, tijekom noći, ispod aerodroma koji je zauzeo UN, tunnel qui n’est pas, tunel koji ne postoji, još uvijek, no ne zadugo, počeli su ga kopati i s druge strane; koje čudo, koji precizan izračun, kakvo je pažljivo osluškivanje omogućilo čekićarima da se susretnu u središtu, grad za to ne zna, ni VRS, Vojska Republike Srpske, koja tijekom noći u kojima se vrše iskapanja intenzivira udare na tlo iznad tunela. Bolje je biti pod zemljom nego na čistini, trčati po praznom terenu, čuti nalog snaga UN-a da kreneš drugim putem zato što nisu dobili valjane isprave, bolje je proći kroz tunel i stići do znaka Pariz – 3 765 km i od tamo preko rovova Hrasnice do sela s upaljenim svjetlima, Las Vegasa za ugasle oči. Bolje je prijeći tim putem pod zemljom, daleko od radara, hrane kojoj nije istekao rok i oružja za obranu grada.
Glas o postojanju tunnel qui n’est pas širi se poput traga baruta – no točno mjesto ulaza u njega ostaje pomno čuvana tajna. Nana, baka qui n’est pas. Od njegovih ste sedamsto ili osamsto metara ti i tvoji potomci sačuvali dvadeset; posrćem njime sa svojom skupinom sudruga turista, pognutih leđa, pomislivši da mi treba više kako bih mogla reći da sam uistinu nešto proživjela.
Dođi sjesti i odmoriti se malo, kažeš ženi koja izlazi iz tvoga tunela, a ja ću, jednom kad se vratim u Kvebek, u komentarima na članke objavljene online pročitati da određeni ljudi tvrde da pravi ulaz, ili izlaz, svejedno, nije bio u vašoj kući već u onoj vašeg susjeda Bijelonje koji vas, uostalom, optužuje da ste se zahvaljujući muzeju obogatili – the tunnel and other lies, kako tvrdi film kojeg nisam uspjela pronaći.
Možda su i postojala dva ulaza u tunel, možda se novac razmjenjivao za vodu. Možda je to samo bio, praćen naplatom ili razmjenom, običan način preživljavanja – i što onda: želim vjerovati u tvoju humanost, kao i onu svih spašenih osoba.
neka prokletstvo i slučajnost –
glupost onih koji se pridružuju
i probadaju tminu
koliko osmjeha sekundi
stvara kontinuitet
tunnel qui n'est pas
zadah iz grla
nakon osamsto četvornih metara,
nudiš kuhane
krumpire pogledom obgrljuju
svježinu smaragdne prirode
presijecaju niti – posrću
neka prokletstvo i slučajnost –
glupost onih koji se pridružuju
i probadaju tminu
koliko osmjeha sekundi
stvara kontinuitet
tunnel qui n'est pas
savršena si baka
nesrušene cigle,
kormilarnica
cijele okrutne doline:
las vegas i njegova svjetla,
pariz i 3 765 kilometara
ogromna slijepa točka
ne činiš ništa
samo si neuočljiva
sjedni
na trenutak –
gubim se u
dvadesetak metara
u tri jezika, postoji li samo
jedna verzija prošlosti
– a što ako ovoga puta sjednem?
S francuskog prevela: Mirna Sindičić
Napomena: Izvornik na francuskom jeziku, "Parmi les femmes : de Prague à Sarajevo", objavila je izdavačka kuća Éditions La Peuplade 2024. godine.
Autor fotografije: Mathieu Gosselin