Jutro u Sankt Peterburgu osvanulo je prožeto onom naročitom, ljepljivom hladnoćom koja se ne zaustavlja na koži, već prodire duboko u kosti. Snijeg, vječni saputnik ruskog čovjeka, padao je u gustim, teškim naletima. Za stanovnike ovog grada sunce je bilo tek mit u koji je bilo teško povjerovati dok ti mraz steže grlo.
Blijedi zraci, nemoćni i oskudni, ipak su uspjeli da se provuku kroz napuklo staklo drvenog prozora u sobičku na samom rubu grada. Nikolaj je bio budan još od pola šest. Ležao je nepomično, zureći u mrlju na tavanici. San mu nije dolazio na oči; već je pod okriljem budne noći, sjedio u uglu svog sobička.
Listao je novine, prstima modrim od hladnoće, tražeći spas u oglasima. Rad u rudniku? Da, to mu se činilo prikladnim. Čitav život je prodao za žuljeve i znoj, ne znajući za drugo. Njegovi roditelji, bili su ljudi, koji mu nisu mogli dati ništa osim života koji je sada osjećao kao teret. Bez škole, bez nade – živio je najbolje što zna.
Kada je sat na obližnjoj crkvi izbio devet, on ustade. Glava mu je zujala od gladi i gorkih misli. Otišao je u kafanu ne bi li u pari jeftinog čaja i mirisu votke utopio onaj unutrašnji krik koji je prijetio da ga izludi.
Nikolaj polako podiže glavu. Preko puta njega, u sjenki koju je bacala niska tavanica, sjedio je čovjek kojeg nije vidio pet godina. Bio je to Viktor. Ali to nije bio onaj Viktor koji je nekada s njim sanjario u blatu sela kraj Tvera. To nije bio onaj Viktor s kojim je nekad crnčio u rudniku. Ovaj čovjek pred njim izgledao je kao da je upravo izašao iz neke od palata s Nevskog prospekta. Nosio je kaput od teškog, tamnog sukna s krznenim okovratnikom koji je sijao pod slabim svjetlom lojanice. Na prstu mu je bljesnuo zlatan prsten, a lice mu je bilo glatko, odmorno i rumeno, kakvo imaju samo oni koji ne znaju šta je studen i čiji stomak nikada nije zakrčao od praznine.
Gledao je u starog prijatelja s dozom šoka; mislio je da je Viktor, kao i on, uspio da se pošteno probije kroz ovu peterburšku tminu i dosegne dostojanstvo koje je obojici bilo uskraćeno. Nikolajev pogled bio je pun pitanja. Kratko je posmatrao Viktora i namrštio se. Nije shvatao kako je jedan rudar došao do toliko velikih visina u ovom svijetu, dok se on i dalje koprca između života i smrti.
„Viktore…“ izusti on. Glas mu je bio suh, napukao od stida zbog vlastitog izgleda. „Pa otkud tebe?“.
„Prijatelju stari, dođi, sjedi,“ odgovori Viktor veselo, glasom koji je bio dubok i pun samopouzdanja. Gurnu mu čašu kristalno čiste, skupocjene votke. „Pij, Nikolaj. Vidim ti u očima da ti to treba. Možda i duže nisi jeo“.
Nikolaj je gledao u piće. Gadilo mu se vlastito siromaštvo pred ovim blještavilom, ali mu se želudac grčio od praznine. Popio je sve u jednom gutljaju. Vatra mu prođe kroz grlo, ali ovaj put to je bila otmjena vatra koja je obećavala moć.
„Sjećaš li se onog našeg učitelja, Nikolaj?“ nastavi Viktor tiho, gladeći prstima rub svoje čiste čaše. „Onog što nam je pričao da je rad jedini put do časti? Umro je u jarku, znaš li to? Našli su ga smrznutog prošle zime. Pošten, obrazovan čovjek, a ni normalan grob ne dobi… Pričam, Nikolaj, o čovjeku koji je zadnji atom snage davao kao doprinos zajednici“.
Nikolaj je ćutao, posmatrajući Viktorove njegovane dlanove. Bio je zadivljen; u njegovoj glavi Viktor je bio dokaz da se iz blata može izaći čist, ako si dovoljno mudar.
„Meni je bilo dosta, znaš, nisam želio da se žrtvujem za lezileboviće,“ nastavi Viktor
„Gledao sam kako oficiri prolaze u pozlaćenim kočijama i odlučio sam da više neću biti onaj kojeg prskaju blatom. Pogledaj me sada. Više mi niko ne uzima ćebe zbog duga od četiri rublje. Naprotiv, ja sam taj koji postavlja uslove“.
Viktorova ruka, u kožnoj rukavici fine izrade, lagano dodirnu Nikolajev izlizani rukav. „Znam da si očajan. Vidim te žuljeve i tu tugu. Šteta je da takav momak propada vukući teret za druge. Ja… ja imam jedan posao. “
Nikolaj ga je posmatrao sa divljenjem koje se graničilo sa zaslijepljenošću. U Viktorovom pogledu nije bilo buncanja, već hladna, aristokratska proračunatost.
„Uradi to, Nikolaj. Uradi to i sutra ćeš sjediti ovdje u istom ovakvom kaputu. Pokaži da nisi budala koju gaze, već čovjek koji uzima ono što mu pripada“.
Nikolaj je osjećao kako mu skupa votka udara u glavu, miješajući se sa glađu i Viktorovim obećanjima o bogatstvu. Ako je Viktor mogao pošteno zaraditi za takav život, mislio je, onda on nema šta da čeka.
„Šta je to, Viktore?“ upita jedva čujno, s nadom koja ga je pekla u grudima. „Šta treba da uradim da bih bio kao ti?“.
Viktor se nagnu toliko blizu da se osjetio miris skupog kolonjskog mirisa koji je prikrivao svaki smrad krčme. „Dođi večeras na kanal Gribojedov, kod onog starog mosta gdje se istovaraju drva. Tamo ćemo pričati. Uradi to i bićeš slobodan čovjek. Ili barem… više nikada nećeš biti gladan“.
Nikolaj je izašao iz krčme kao opijen, ali ne od votke, već od nade koja mu je bubnjala u sljepoočnicama. Snijeg je i dalje padao, ali mu se više nije činio tako surovim; zamišljao je kako će sutra te pahulje padati po njegovom vlastitom krznu, a ne po ogoljenom vratu. Hodao je kroz mrak, osjećajući se odjednom superiorno. Viktor je uspio. Viktor, rudar iz Tvera, sada miriše na gospodu. Ako je on mogao naći put kroz ovu tminu, zašto i Nikolaj ne bi? S tim mislima ušao je u stan i pogledao svoje ruke, zamišljajući da će žuljeve zamijeniti tople i rumene šake.
Došao je do kanala Gribojedov. Voda je bila crna, nepomična pod slojem tankog leda, nalik na mastilo u kojem su se gušile svjetlosti rijetkih uličnih svjetiljki. Kod starog mosta vladao je muk.
„Tačan si. To je vrlina onih koji žele da vladaju, a ne da služe,“ začu se Viktorov glas. Pojavio se polako, držeći nešto umotano u tešku tkaninu. Izgledalo je kao običan zamotuljak, ali je način na koji ga je Viktor držao ledio krv u žilama.
„Šta je to, Viktore?“ upita Nikolaj, a dah mu se ledio u vazduhu.
Viktor mu priđe blizu. „Ovo je ključ koji otvara vrata Zimskog dvorca, Nikolaj. Danas su nas gazili, sutra ćemo mi biti ti koji pišu zakone. U ovom zamotuljku nije smrt, već pravda. Treba samo da ga položiš tamo gdje ti kažem, kad povorka krene. To je mala cijena za život o kakvom si sanjao“.
Pružio je zamotuljak. Bio je neočekivano težak, hladan i nekako… živ. Pod prstima je osjetio metalni hlad i čudnu vibraciju.
„Pedeset rubalja te čeka čim se prašina slegne,“ šapnu Viktor, stežući mu rame onom finom rukavicom. „Sutra u podne. Nemoj misliti. Misao je neprijatelj akcije“.
Viktor nestade u magli, ostavljajući ga samog s teškim zamotuljkom. Dok se vraćao u sobu, više nije osjećao glad. Osjećao je samo težinu metala i jezivu tišinu. Noć koja je uslijedila bila je mračno opijelo njegovoj savjesti. Soba, onaj „sanduk”, postala je još veći kavez.
Položio je zamotuljak na sto. Metalni predmet sijao je pod plamenom kao oko demonskog stvorenja. Nikolaj je sjeo na ivicu kreveta. Votka ga više nije grijala; ostavila je samo gorčinu. Pred očima su mu se miješale slike: Viktorov kaput i smrznuto lice učitelja u jarku.
„Je li to pravda?“ šaputao je u mrak. „Ako je Bog dopustio da onaj starac umre kao pseto, zašto bih ja morao?“.
Ustajao je i koračao. Žuljevi su ga pekli, podsjećajući na svaku psovku i nepravdu. U jednom trenutku učinilo mu se da zamotuljak diše. Znao je – duboko u sebi rudar iz Tvera je znao – da to nije nikakav ključ. To je bio barut. To je bila smrt. Ali pedeset srebrnih kovanica stajalo je između njega i ove vlage.
„Samo jedan zamah ruke,“ uvjeravao je sebe. „Viktor kaže da je to pravda. On zna“.
Kada je prvi sivi zrak zore prodirao kroz staklo, Nikolaj je otvorio oči. Bile su crvene, bez sjaja. Groznica je prošla, ostavljajući hladnu, kamenu odlučnost. Više nije bilo pitanja.
Sutradan, Sankt Peterburg je bio ogromna, siva čekaonica. Nikolaj je izašao na ulicu sa zamotuljkom pod kaputom. Gomila se talasala, čekajući onaj trenutak lažnog sjaja.
Nikolaj je stajao na uglu. Desna ruka mu je počivala u džepu, stežući hladnu tkaninu. Gledao je u lica radnika i seljaka koji su došli da vide „Oca nacije“.
Odjednom, žamor se pretvori u urlik. Povorka je dolazila. Blještava masa zlata i laka – kočija iza čijeg se stakla nazirala sjenka čovjeka koji vlada milionima. Nikolaj osjeti kako mu se svijet sužava. Ruka u džepu se stegla.
„Pedeset rubalja,“ odjeknu Viktorov glas u njegovoj glavi. „Kaput od sukna. Sloboda“.
Povorka je bila na desetak metara. Nikolaj iskorači do same ivice kordona. U tom trenutku crkvena zvona udariše prvi put.
„Jedan,“ izbroja on u sebi. Zvono udari drugi put. Kočija je bila skoro ispred njega.
„Dva…“. Sva nepravda rudara iz Tvera skupila se u taj jedan mišić desne ruke. Čekao je treći udarac.
Treći udarac zvona proparao je vazduh. U tom djeliću sekunde Nikolaj je bio samo instrument tuđeg bijesa. Ruka mu izleti iz džepa sa teškim pištoljem koji mu je Viktor krišom utisnuo pod onim mostom. Cijev je bila usmjerena pravo ka prozoru. Prst stisnu metal.
Odsječan pucanj odjeknu Nevskim prospektom. Ali u tom momentu žandarmov konj se prope ispred njega. Metak prošišta visoko iznad kočije.
Nastade haos. Kočija ubrza, a oklopna pratnja se sklopi oko cara. Nikolaj stajaše skamenjen s pištoljem koji se dimio. Već u sljedećem trenutku težina tijela ga obori na snijeg.
„Ubica! Atentator!“.
Odveli su ga u mračnu prostoriju policijske stanice. Bacio je pogled na svoja ramena – stari, pocijepani kaput bio je natopljen blatom. Nije bilo svile, nije bilo zlata. Samo mrak.
Uđe čovjek u uniformi Tajne policije. Sjeo je naspram Nikolaja, skidajući kožne rukavice, baš onakve kakve je Viktor nosio.
„Dakle,“ reče oficir tiho. „Mislio si da ćeš jednim metkom promijeniti historiju? Ili si mislio na onih pedeset rubalja?“.
Nikolaj je ćutao. Oficir se nagnu naprijed. „Tvoj život ne vrijedi ni kopejku. Ali ako mi kažeš ko te je izvukao iz krčme i dao ti ovo gvožđe… možda tvoja smrt ne bude tako duga?“.
Nikolaj podiže pogled. Pred očima mu je bljesnuo Viktorov zlatan prsten. Shvatio je da je on bio samo još jedna žrtva Viktora – žrtveno jagnje.
U ćeliji Petropavlovske tvrđave Nikolaj je visio sa zida, dok mu je krv pekla oči. Svaki zamah bičem donosio je novi bljesak bola.
„Ime! Ko ti je platio tih pet rubalja kapare?“.
Nikolaj je ćutao. Unutar njegove lobanje odvijao se rat. „Zašto ćutim?“ mislio je. „Zašto čuvam čovjeka koji me je poslao u smrt? Iskoristio me kao ugalj – da potpali vatru i baci me kad sagorim“.
„Ali ako ga izdam… šta mi ostaje? Priznaću da sam bio samo instrument. Ako šutim, bar jedna stvar biće samo moja. Moja tišina. Moja poslednja pobuna protiv svijeta koji mi je sve oduzeo“.
Nakon tri dana mučenja, istražitelj je odustao. Shvatili su neće izvući ništa.
„Tvrdoglav si.. “ reče oficir brišući ruke svilenom maramicom. „Tvoj prijatelj, onaj ‘plemić’… viđen je jutros na granici. Pobjegao je. Ti gineš za budalu čovječe“.
Nikolaj podiže glavu i nasmiješi se jezivo. Znao je da je Viktor pobjegao i da je on ostao sam da plati račun za obojicu.
Sutradan je stajao na gubilištu, bos na ledenom snijegu. Dok su mu navlačili bijelu kapuljaču, osjetio je miris mraza i slobode. Pred očima mu je bio stari učitelj iz jarka.
„Sada smo jednaki,“ pomisli Nikolaj dok se pod nogama otvarao ponor.
Kafana u Parizu blistala je od kristala. Viktor je sjedio u fotelji, vrtići čašu konjaka. Njegove ruke, bez ijednog žulja, okrenule su stranicu ruskih novina.
U uglu je stajala vijest: „Nepoznati atentator, rudar iz Tvera, pogubljen u zoru. Nije odao saučesnike“.
Viktor zastade. Lagano je dodirnuo svoj zlatni prsten, a zatim sklopio novine. „Konobar,“ pozva mirno, s osmijehom koji nije dopirao do očiju. „Još jednu bocu. Danas slavimo slobodu“.