Za Cvijetu K.
Danila sam upoznao pred kraj 1990. godine. Bio je urednik u lokalnom radiju u kojem sam, povremeno, objavljivao kraće reportažne zapise. Sjećam ga se u karakterističnoj pozi: po tastaturi pisaće mašine kucao je kažiprstima obje ruke. Naočale okruglih stakala bile su spuštene na pola nosa i činilo se da svakog časa mogu da skliznu na do pola ispušenu cigaretu među stisnutim usnama. Tekst bi počinjao da piše uvijek na isti način: nekoliko jačih otkucaja po tastaturi stare mehaničke Olympije pa pogled uperen u plafon kao da odande nešto prepisuje. Slijedila je kratka pauza u kojoj bi, kao plivač pred skok, spuštao glavu i, kroz debela stakla naočala, sa bjeline papira iščitavao otiske vlastitih misli.
Nerijetko se dešavalo da bi, nezadovoljan napisanim, izvlačio papir iz mašine, gužvao ga u loptu i bacao u koš. Čitav proces započinjao bi tada ponovo, ispočetka, na novom papiru i, često, s novom cigaretom u ustima.
Danilo je bio kritičan prema sebi i slab prema kolegama. Pisao je jasne najave radijskih izvještaja i reportaža i kritički komentarisao političke događaje ali se istovremeno ubijao od posla popravljajući nemušte reporterske zapise kolega-novinara. U rijetkim trenucima kada bi nam pošlo za rukom da ga odvojimo od mašine i odvučemo do novinarske kafane “od preko puta”, sjedio bi s nama tek dok ispije kafu (alkohol nije pio, ali je zato mogao da popije nebrojeno kafa u toku dana) i odmah se vraćao poslu. Ako nije pisao, Danilo je čitao, telefonirao, istraživao, učio… Jednom sam ga, pola u šali, pitao da li, ikada, spava. Odgovorio je sasvim ozbiljno da mu je san potreban da bi mogao da funkcioniše ali da mu je, srećom, dovoljno četiri sata spavanja dnevno.
Rat nas je zatekao u različitim redakcijama, mene u novinama, njega u radiju. Nedugo nakon što su ratni vođe shvatili da su mediji moćnije oružje od puške ili tenka morao sam da napustim redakciju, a potom i Bosnu. U egzilu sam čuo da je nekako u isto vrijeme i Danilo otišao iz zemlje. U Njemačku. Vijest me nije iznenadila: Danilo je bio profesionalac koji je mogao da stilski uobličava i dorađuje tekstove kolega, ali ne i da fabrikuje klistirane vijesti koje su najčešće bile uvodnik za zlo koje će se desiti ili pokušaj da se već učinjeno zlo opravda.
Tri godine poslije rata prvi put sam se obreo u svom rodnom gradu. Za jedan od javnih servisa holandskog radija pravio sam reportažu o izbjeglicama koji su se, po završetku rata, vraćali kući, u Bosnu. U potrazi za podacima i ljudima koji su mi trebali za priču našao sam se u kancelariji Organizacije za evropsku bezbjednost i saradnju (OEBS). Iznenadila me je neobična živost i užurbanost na koju sam naišao čim sam ušao u zgradu. Ljudi su, zagledani u papire, hodali hodnicima i gotovo se sudarali, a zvuk štampača i aparata za kopiranje trebao je biti potvrda da se ovdje intenzivno radi. Odnekud je dopirao miris filter-kafe na koju se u Holandiji ni nakon šest godina još nisam bio sasvim navikao. Sve ovo bili su jasni znaci da se nalazim na ostrvu koje, doduše, pripada Bosni ali sa njenim duhom ima malo zajedničkog. U Bosni su vrata na kancelarijama zatvorena, ljudi pred njima ćuteći i strpljivo čekaju da izađe prethodni nesrećnik pa da, gotovo bojažljivo, pokucaju na vrata i uhvate za kvaku. Unutra bi ostali da stoje kraj vrata čekujući da jedan od službenika, umorno i nezainteresovano, podigne pogled i upita:
– Šta treba?
Smušeno i ponizno čovjek bi tada rekao zašto je došao, a potom, nerijetko, bio poslan na drugi šalter ili pred neku drugu kancelariju gdje se procedura ponavljala.
Vrata na sobama u zgradi OEBS-a stajala su otvorena, a iz kancelarija je dopirao glasan smijeh ili odjek razgovora na engleskom jeziku. U odjelu za kontakte s medijima lokalnog OEBS-a nisam našao ono što sam tražio: obećali su mi punu saradnju kada je riječ o zvaničnim podacima oko broja povratnika, njihovoj nacionalnoj strukturi i regijama u koje se ljudi vraćaju ali kontakte sa živim ljudima i priče povratnika u Bosnu koji su, milom ili silom, došli da život nastave tamo gdje ga je rat prekinuo, ovdje nisam mogao dobiti. Bio sam razočaran ali ne i iznenađen. Forma je bila drugačija ali suštinski birokratija je svugdje ista.
Izlazeći iz kancelarije za kontakte s medijima gotovo sam se sudario s čovjekom koji je, zagledan u papire koje je držao u rukama, žurno grabio uskim hodnikom. Podigoh pogled i prije nego što sam uspio da izgovorim sorry glas mi zastade u grlu: Danilo!
Stajali smo bez riječi, s nevjericom gledajući jedan u drugoga.
– Ti ovdje?- rekosmo u glas.
Poslije kratkog zagrljaja držao sam ga za uska, koščata ramena kao da sam se bojao da će čarolije nestati ako ga pustim.
– Ne boj se, neću pobjeći – reče, a oči mu se iza debelih stakala suziše u blagi osmijeh.
S grupom kolega Danilo za OEBS radi monitoring bosanskohercegovačkih medija u godinama poslije rata. Sebi je, po običaju, dodijelio najveći dio posla pa je sad, kad se posao privodio kraju, otkucavao prekovremene sate.
Danilo je bio jedan od prvih povratnika u Bosnu. Njegova priča bila je ono što mi je trebalo za program koji sam snimao. Razgovor smo nastavili uveče u jednoj piceriji u blizini njegovog stana. Rekao mi je da je srećan što se vratio, da se ovdje ponovo osjeća potrebnim i korisnim i da se nada da nikad više neće morati da napusti Bosnu.
– Šta si radio u Njemačkoj?- upitah.
– Svašta – reče Danilo, povuče dugačak dim iz cigarete prije nego što je ugasi u pepeljari, pa nastavi:
– Pred povratak sam radio kao arhivar u Gradskoj biblioteci, a prije toga sam čistio tvorničke hale, radio na traci u tvornici ljekova, a visio sam i u gondoli perača prozora na 30 metara iznad zemlje iako, ti se toga možda sjećaš, ni iz redakcije radija na drugom spratu nisam smio pogledati kroz prozor.
Govorio je tečno i mirno, bez zastoja i zamuckivanja, dubokim glasom koji je na lokalnom radiju nekad bio tako prepoznatljiv.
Najlakše mu je bilo raznositi poštu po gradu, a najteže u klaonici gdje je, noću, prao mesarski alat. Ipak, ništa se nije moglo uporediti sa užasom koji je osjećao derući krzna sa kadavera nerčeva. Kad je ostao bez posla i prihoda otišao je da se prijavi u opštinski odjel za socijalnu pomoć i tamo naišao na zemljaka koji je radio na farmi na kojoj su uzgajali nerčeve. Ovaj mu je ispričao da im na farmi stalno treba ljudi, a o poslu je rekao, otprilike, ovo:
– Ma, ništa strašno: skidamo kožu s mrtvih glodara, a onda odvajamo: krzna za bunde na jednu stranu, a ostatak u kontejnere pa u farmaciju, za pomade. I jedno i drugo za dame!-, reče i nasmija se.
– Posao je lagan, a dobro plaćen i, uz to, polovina se isplaćuje na crno, završio je zemljak koji je, tako, zadržao pravo na dio socijalne naknade i, sve u svemu, sasvim dobro živio.
Danilo je želio da po svaku cijenu izbjegne finansijsku zavisnost i socijalnu pomoć i sljedećeg ponedjeljka obreo se na farmi. Proces proizvodnje bio je jednostavan. Životinje su u specijalnim kontejnerima uspavljivane ugljen-dioksidom, a potom su njihova ukočena tijela prebacivana u centrfugalne bubnjeve s piljevinom. Nakon nekoliko okretanja mišići glodara bi se opustili i tijela su bila spremna za posljednju fazu obrade: svlačenje krzna sa tijela životinja.
– Prvih dana mi se povraćalo – reče Danilo i nastavi lagano, kao da prepričava neki dosadan i nevažan događaj.
– Nesnosni smrad oderanih kadavera nije nestajao ni nakon dugotrajnog tuširanja. Na autobuskom stajalištu ili u prodavnici, u redu pred kasom, gledao sam da budem podalje od ljudi bojeći se da zaudaram. Ipak, čini se da niko osim mene nije osjećao vonj koji me je smarao. Kao da se zadah smrti, koji je dolazio iz mene, zustavljao u mojim nosnicama.
Htio je da, nakon prve isplate prestane s poslom i napusti farmu, a onda je, nakon par dana, primijetio da se navikava na smrad i na posao koji je radio. Poslije druge nedjelje sve je postalo rutina. Odvratna radna rutina.
– Užas je postao moja furka. Kao u pjesmi Džonija Štulića, reče kiselo se osmjehujući.
Danilo otpi gutljaj vode i pogleda na sat. Bio je to znak da ga kod kuće čeka posao i da treba da požurim s intervjuom ali ja sam se pravio da to ne primjećujem. Ionako mu nije trebalo više od četiri sata sna dnevno.
U Bosnu se vratio dva mjeseca nakon što je, u Parizu, potpisan mirovni sporazum za Bosnu.
– Rat je završen, ja idem nazad, rekao je iznenađenom upravniku biblioteke podnoseći ostavku na mjesto arhivara.
Povratnike u Bosni nisu dočekali raširenih ruku. Domove i imanja izbjeglica u međuvremenu su zauzeli nesretnici prognani iz drugih dijelova Bosne ili Hrvatske pa je s njima trebalo izvršiti razmjenu imanja. Pod uslovom da se imalo šta razmjenjivati. Mnogi kojima su kuće bile srušene ili se nalazile na pogrešnoj strani etničkih granica gledali su da pošto-poto prodaju sve što su imali i da što brže ponovo napuste Bosnu. Kao nevoljnici koje niko nije htio u Bosni su, izgleda, ostajali samo oni koji su ostali bez ičega.
Danilova priča bila je drugačija i nije se uklapala u opšte stereotipe. Njegov povratak u zemlju bio je stvar ličnog izbora. U gradiću u kojem se Alzaški rizling podjednako dobro pravio na njemačkoj kao i na francuskoj strani, gradski oci nisu bili tako birokratski strogi kao u nekim drugim dijelovima Njemačke. Urednom arhivaru koji je dobro poznavao i jezik i posao koji je radio, ponudili su stalnu radnu dozvolu koja bi mu omogućila da dobije i stalnu boravišnu vizu. Danilo se zahvalio i odbio ponudu.
Na skromnoj svečanosti koju su mu kolege potom priredili arhivar je od opštine na poklon dobio monografiju grada, a od kolega kartu s potpisima svih radnika i prikupljenih 1500 njemačkih maraka – da mu se nađe. Na prijemu se Danilo zahvalio kako i priliči.
– Iz Bosne sam se sklonio, privremeno, dok traje rat, a u Njemačkoj sam se i ugovorom obavezao na povratak kada rat prestane. Rat je gotov, ja idem kući.
Rekao je ono što je pretpostavljao da se od njega očekuje, ni riječ više ni riječ manje. Uostalom, to uopšte nije bilo daleko od istine.
Sada je ovdje gdje sam ga sreo. U grad iz kojeg smo obojica otjerani ja sam došao kao strani novinar, on se vratio da u njemu gradi život. Želio sam da mi kaže kako vidi svoju sadašnjost i budućnost u Bosni, pitao sam se kakav je njegov stav prema onima koji ne mogu ili ne žele da se vrate, da li vjeruje u izgradnju slobodnog društva i medije koji će, bez straha i prijetnji moći da kontrolišu rad političara ali više od onoga što sam već zabilježio na magnetofonsku traku od njega nisam mogao izvući. Rekao je, samo, da ne želi da ponavlja stereotipe o povratku i nadi. Bilo je već kasno, njega je čekalo još mnogo posla. Prikupljene podatke o izvještavanju bosanskih medija u tri poratne godine morao je složiti u pregledan izvještaj.
– Čisto birokratski posao ali mora se završiti, pravdao se.
S istom ažurnošću kojom sada slaže birokratske izvještaje za OBSE Danilo je nekad pisao komentare za lokalni radio. Njegovi tekstovi bili su tačni i sterilni. On u svoje tekstove nije unosio emocije.
– Od nas se očekuje da prenesemo informaciju, što je moguće jednoznačniju. Novinarstvo nije teatar – govorio je.
Kada sam kasnije, u hotelskoj sobi, preslušavao snimljeni razgovor primijetio sam da Danilo o svakodnevnom životu prila malo, a o tome kako se osjeća u vlastitoj zemlji nije rekao ni riječi. Uspio je da temu skrene prema nerčevima i gondoli iz koje je prao prozore na višespratnicama pa ga nisam pitao o onome što je za moju reportažu bilo mnogo važnije – da li je u Bosni ponovo pronašao dom koji je izgubio na početku rata. Odlučio sam da ga narednih dana ponovo potražim.
Kad sam se vratio iz jednog sela gdje sam intervjuisao ljude koji su se spremali za reemigraciju, Danilo više nije bio u gradu. U telefonskom razgovoru rekao je da je, poslom, na terenu u istočnoj Bosni i da će tamo ostati nekoliko nedjelja. Nije postojala mogućnost da se još jednom vidimo jer sam ja uskoro morao nazad u Holandiju. Kada sam, poslije, montirao reportažu o izbjeglicama želio sam da se u njoj čuje duboki, malo promukao, glas mog druga ali sam ubrzo shvatio da se u priču o povratnicima Danilo nije uklapao. Na traci je ostao zabilježen njegov život u Njemačkoj, ali života u Bosni na njoj nije bilo.
X X X
Od susreta s Danilom prošlo je 17 godina. Rat je tonuo u zaborav, a Bosna se u holandskim medijima pominjala još samo sporadično i povodom obilježavanja genocida koji se na kraju rata dogodio u Srebrenici. Za rijetkih odlazaka u Bosnu u rodnom gradu sam viđao sve manje poznanika, a prijatelja gotovo da više nisam ni imao. S Danilom se za vrijeme tih dolazaka nisam vidio. Od nekog sam čuo da se preselio na sjever Bosne, u Brčko, i da tamo radi u jednoj državnoj agenciji. A, onda, za vrijeme jedne kratke posjete gradu, ponovo sam ga sreo. U prvi mah ga nisam prepoznao. U polumraku gradske kafane, kraj prozora, leđima okrenut prema meni tako da sam mu, s vremena na vrijeme, samo poluprofil mogao vidjeti, sjedio je čovjek u oker sakou, sijede, prorijeđene kose, s okruglim naočalama na nosu. Nervozno je pogledao na ulicu očigledno čekajući nekoga. Konobar je donio piće, ja sam platio, a kada sam ponovo digao pogled mjesto kraj prozora bilo je prazno. U tom trenutku kraj mog stola prolazila su dva muškarca i ja začuh, sasvim jasno, blago nazalan, od duvanskog dima prepukao, dubok glas. Njegov stas je bio izmijenjen ali Danilov glas, koji je potpuno odudarao od njegove krhke pojave i po kojem sam ga na radiju uvijek prepoznavao, ostao je isti. Čovjek u oker sakou bio je Danilo.
Okrenuo se kad sam ga oslovio. Dugi trenutak gledao je kroz gandhijevske naočare prije nego što me je prepoznao. Obojica smo bili u dobi kada se tijelo brzo i neprepoznatljivo mijenja. Pred njim je stajao prosijed, dežmekast muškarac, bliži šezdesetim nego pedesetim, a predamnom proćelav čovjek na početku pedesetih na kojem je život ucrtao bezbroj sitnih bora na već prilično usahlom licu. Razmijenili smo, brzo i, rekao bih, kurtoazno, nekoliko informacija i vizit-kartice. Rekao je da žuri i dogovorili smo se da se vidimo sljedeće večeri. Imali smo mnogo toga da ispričamo jedan drugome.
Sljedećeg jutra u e-mail inboxu ugledao sam Danilovu poruku. Dok sam je otvarao pred očima mi se, na trenutak, ukazala slika Danila koji, s cigaretom u ustima i naočalima na pola nosa, sjedi za radnim stolom zagledan u papir koji izviruje iz stare Olympije.
Dragi P.
Moram, nažalost, da odgodim naš susret. Do kada? Ne znam, vjerovatno zadugo, a možda zauvijek. Brzina kojom sam morao da se spakujem iznenadila je i mene. Čovjek s kojim si me vidio u gradskoj kafani omogućio mi je odlazak u Australiju. Sutra, dok budeš pio jutarnju kafu, ja ću biti negdje iznad okeana, na putu za Sidney.
Bosnu, ovoga puta, napuštam zauvijek. Na početku rata sam iz Bosne otišao da se u nju vratim kad rat prestane. Vjerovao sam da ljudima treba pomoći da saperu strah sa sebe i oslobode se mržnje. Danas znam da to nije moguće: strah nije na površini, on se ljudima uvukao pod kožu i ne da se saprati.
Vjera koja me je poslije rata dovukla nazad istopila se kao martovski snijeg na Kozari. Bez nje ja sam ovdje samo prazna ljuštura. Znaš šta kažu za onaj zvuk mora koji čuješ kad školjku prisloniš na uho? Da to nije more, već samo sjećanje školjke na more koje je iz nje davno iscurilo. Tako i ja u sebi čujem odjek života kojeg u Bosni odavno nema.
Pa i taj život čiji odjek čujem najbolje se oslikava u prijateljstvu moje tetke Stane i njene komšinice Zulejhe. Svakog jutra Zulejha je Stani donosila mlijeko i svježu kiflu jer se Stana teško kretala i za nju je odlazak do prodavaonice bio opasna avantura. Moja Zula i ja se volimo kao sestre, pričala je Stana. Mi bismo, jedna drugoj, krvi dale. Ali nemoj da nam se djeca međusobno žene i udaju. Kad dođe do nesreće opet bi svako tražio spas u vlastiom jatu. Kud bi njihova djeca, onda? Čiji bi oni bili i ko bi njih zaštitio?
Strah se u bosansko kolektivno biće uvukao kao metastaza. Ne postoji hirurg niti je pronađen skalpel koji bi to odstranio, a da ne ubije i samog pacijenta.
Ovdje se, dragi moj P. naši identiteti hrane mržnjom prema Drugom. Vonj mržnje u Bosni uvukao se u njene ljude kao zadah smrti iz njemačke farme nerčeva. Spolja je nevidljiv ali razara iznutra. Dok se, u jednom trenutku, ne navikneš na njega i on postane neodvojivi dio tebe. Kao endemska bolest.
Ja ne znam zašto je tome tako. Vidim tek da se svako malo koljemo i ubijamo u mraku u kojem se dželati i žrtve samo smjenjuju. Poslije, nesposobni da priznamo kainovski grijeh, čekamo nacionalno buđenje.
Ja odlazim jer znam da to buđenje neću dočekati.
Tvoj,
Danilo
X X X
Od susreta u gradskoj kafani prošlo je nekoliko mjeseci. Kada sam konačno odlućio da mu se javim i pitam ga gdje se nalazi i šta radi, poruka mi se vratila uz obavještenje da je e-mail adresa nevažeća, a primalac nepoznat. Tražio sam, potom, u raznim registrima socijalnih medija, čak i u elektronskom telefonskom adresaru australskih država ali bez uspjeha.
Posljednji znak koji je upućivao na Danila bile su fotografije na koje sam, sasvim slučajno, nabasao na jednoj internet platformi sa zaštićenim fotografijama prirode. Ispod fotografija kaktusa i pustinjskih biljaka u potpisu autora stajalo je Danilovo ime. Fotografije su, navodno, bile načinjene u okolini Denvera u američkoj državi Colorado. Napisao sam pismo redakciji platforme rekavši da mislim da poznajem fotografa i zamolio ih da mu proslijede moje podatke. Od uredništva sam dobio kratak odgovor da autor nije osoba koju poznajem i da nije zainteresovan za bilo kakav kontak sa mnom.