Jesam li mu slična? Koliko mu nalikujem? Brinulo me od malih nogu. Možda oči, nos, brada. Sličim na njegovu mamu, moju baku, kad je bila mlada.
Imali smo crno bijelu fotografiju bake Marije. Uistinu smo slične u toj dječjoj dobi. Kao blizanke.
Možda nije problem fizički, čega sam se oduvijek jako plašila. Možda smo iznutra isti. A što ako sam ja gora?
Moje djetinjstvo obilježio je strah od njega. Njegovoga povratka.
Hoće li doći? Hoće li ga na posljetku ipak pustiti.
„Kome bi se vratio ovdje? Nema on tu više što tražiti.“ znala bih čuti mamu dok govori sa susjedom.
„A čuj. Ovo je bez obzira na sve i dalje njegov dom.“
„Bio je. Zahvaljujući njemu, to više nije.“
Pojam doma za mene je oduvijek nekako bila čudna riječ. Nije mi jasno označavala mjesto, prostor ili osjećaj. U meni se nikada nisu probudili takvi podražaji. Nisam ih tražila, pa ih nisam ni pronašla.
Taj događaj o kome se puno i s mučninom pričalo, zbio se pred dvadeset i dvije godine. Imala sam nepunih pet, a David, moj brat dvije godine.
Ljeto je bilo dugo i ljepljivo. Suša. Nestašice vode i najezde krvoločnih komaraca.
I već u toj dječjoj dobi mrzila sam vrućine i sve što ide uz njih. Suha zemlja borila se za svaki udah vjetra, i pokoju kapljicu kiše.
U to vrijeme, mama je puno radila popodnevne smijene. Stoga smo u večernjim satima ostajali s njim. Svojim ocem. Kuhao je, glupirao se i općenito brinuo da nam ničega ne nedostaje.
David je bio cmoljavo dijete. Znala sam da često plače samo kako bi skrenuo pažnju na sebe. Cendrao je i kad je bio sit ili gladan.
Kako bi nas rashladio i zabavio, otac nam je napunio kadu vodom. Napravio pjenu, potopio naše najdraže igračke. Smijali smo se svi troje. A onda je zazvonio telefon.
Čim se otac udaljio iz kupaonice, David je počeo plakati. Uzio je svoje krupne oči. Debelim je prstićima uporno bacao dudu u vodu.
Nekoliko puta pronašla sam je ispod pjene na dnu kade. A onda više nisam.
Neke odluke donesemo u trenu, bez unutarnjih previranja. Još uvijek zadrhtim kad se prisjetim.
Kad se otac vratio u kupaonu, Davidovo je tijelo beživotno plutalo pored mene.
„Sve će biti u redu! Čuješ me. Nisi ti ništa kriva.“ histerično me tresao za ramena.
Tad mu nisam rekla, ali sam znala da će biti u redu. Malene djevojčice nemaju zla u sebi. Tek kasnije kako odrastamo, ono se razvije u nama.
Njega su odveli, Davida pokopali.
Na mene nitko nije obraćao pažnju. Osim babe Marije. Njoj činjenica da je njezin sin kriv za tako maleno i nemoćno dijete, očito nije sjedala.
Kad bi je mama i ja posjećivale, držala se na distanci. Nije mi se više onako razdragano smiješila. Kao da me proučava iz prikrajka.
Odlučila sam. Danas ću to promijeniti. Odlazim do njezinog stana.
Ništa nisam planirala. Ali sam nekako znala da ćemo poravnati račune.
Kad odrastaš uz stigmu obitelji ubojice, drugačije taložiš događaje u sebi.
Kakva to obitelj, koji ljudi žive s ubojicom? Jesu li ga oni stvorili? A ne! Ti si to znala. Prokljuvila si to. Promućurna si ti stara žena.
I to kako si me uvijek gledala. Proučavala. Znaš, uvijek sam osjećala tvoje oči na sebi. I kad te nije bilo. Kao mali siti ubodi. Pekli su me iznutra. Nisam ih se mogla riješiti.
Neko se vrijeme batrgala, pružala otpor.
Ona je uvijek u našoj obitelji najduže pružala otpor prema svemu.
Pokušavala se obraniti. Željela je živjeti. Disati. Trag njenih cipela na podu. Njenih tustih ruku, dok me pokušava ogrebati.
Tvrdokorni stari panj. Žena koja je živjela kroz nekoliko epoha. Sakupila je mudrost i znanje.
Opterećenje je to. Za bilo koga. A pogotovo za tako maleno dijete kao što sam ja bila. Ti si to znala. Normalno. Ti si sve znala, ali nisi znala da ni ti nisi vodootporna.
Meni su rekli da na starim panjevima svašta raste. Trebala si samo pustiti da vrijeme pleše za nas. Trebala si samo nastaviti živjeti kao i proteklih godina. Nisi mi trebala suptilno spuštati, pokazivati, ukazivati. Vidjela sam to u tvojim kretnjama. Oči su ti posebno klizile preko mene. Ostavljale su balavi trag puža. Trag moje krivnje.
No, bolje je ovako. Oboje to znamo. Štetno je u tvojim godinama opterećivati se tako.
Meni je sad lakše. Vidiš? Lagana sam kao pero.
Pogledom popratim njenu napuhnutu haljinu vodom. Lelujala je lagano poput balona u kadi. Kao da nije sakrivala tijelo u sebi.
