Na smrtovnici je pisalo da je „u četvrtak, 29. oktobra 1998. godine, dušmaskom rukom mučki ubijen naš otac, muž i brat, Mlađen S.” Sa smrtovnice se smiješilo lice sa partizanskom kapom i petokrakom zvijezdom iznad čela. Takve fotografije nalazile su se u vojnim knjižicama svih pripadnika tad već nepostojeće Jugoslovenske narodne armije. Ispod Mlađenove slike pisalo je da će sahrana biti obavljena „na seoskom groblju u selu K., u subotu 31. oktobra u 12 časova”. Kao ožalošćeni navedeni su dvojica sinova od osam i pet godina, Mlađenova žena i trojica braće „te ostala mnogobrojna rodbina i prijatelji”.
U sjećanju prisutnih ostaće zabilježeno da je sanduk s Mlađenovim tijelom spušten u raku koja je skoro do pola bila ispunjena vodom jer je tih dana neprestano kišilo. Neki su zapamtili i to da je pop Mijat, od tada, za hladna i kišna vremena, posmrtno opijelo znao održati pod nadstrešnicom ispred kuće žalosti umjesto nad grobom na seoskom groblju. Ludi Gavrilo, koji je pamtio istorijske datume nekom samo njemu datom logikom, na pitanje o datumu Mlađenove pogibije odgovarao bi kako je Mlađen poginuo na dan kada je 1897. rođen Hitlerov ministar propagande Josef Goebels, a u Americi 1929. došlo do kraha njujorške berze.
Mlađena, koji je bio godinu ili dvije stariji od mene, poznavao sam površno. Sretao bih ga rijetko i uglavnom ljeti, na plaži, uz obalu rijeke S. u očevom rodnom selu. Ime sam mu zapamtio lako, bio je imenjak mog oca. Osim imena u sjećanju će mi zauvijek ostati osmijeh koji je stalno titrao na njegovom licu i zbog kojeg bih, svaki put kad bih ga sreo, pomislio kako Mlađen oko sebe zrači čistu dobrotu.
O Mlađenovoj pogibiji saznao od Rajka, Mlađenovog rođaka koji je živio u Njemačkoj i s kojim sam se, povremeno, viđao. Rajko je ispričao da je Mlađenovo tijelo nađeno na seoskom putu, oko kilometar ili nešto više daleko od kuće.
– Ubijen je kad se vraćao s posla, iz seoske pilane, malo poslije pet sati. Bilo se već smrklo ali još nije vladao potpun mrak. Ubica je pucao iz pištolja iz neposredne blizine i već prvi metak je bio smrtonosan. U srce. Drugi metak ispaljen je u glavu kada je Mlađen već bio mrtav – ispričao mi je Rajko.
Kraj tijela su pronađene dvije čaure i upaljač. Rajko pretpostavlja da je ubica zaustavio Mlađena tražeći vatre ne bi li, tobože, zapalio cigaretu, a kada je ovaj zastao da izvadi upaljač, on ga je ubio. Rajko je bio uvjeren da je Mlađen ubijen greškom i da je ubica, zapravo, čekao nekoga drugog. Zašto je ubio Mlađena ako je čekao nekog drugog, Rajko nije znao reći.
Živeći i radeći u Njemačkoj, gdje je početkom sedamdesetih došao kao gastarbeiter, Rajko je za dvadeset godina uštedio dovoljno novca za povratak kući, u Bosnu ali se baš tada, početkom devedesetih, Jugoslavija u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini počela krvavo rastakati. Nakon raspada Rajko više nije imao gdje da se vrati pa je ostao u Njemačkoj da čeka penziju. Kada se konačno, nakon skoro 40 godina, vratio u svoje selo, tamo ništa više nije bilo kao kad je otišao, niti onako kako se nekad nadao da će biti. Rat i vrijeme su najviše promijenili ljude pa je Rajkov dolazak u K. više ličio na odlazak u novu tuđinu nego na povratak na svoje.
Tokom rada u Bosni Rajko je osjećao snažnu grižnju savjesti zbog toga što nije bio sa svojim narodom. Ušteđevinu koju je dvadeset godina marljivo skupljao počeo je neštedimice da troši kupujući hranu, ljekove i medicinsku opremu. Sve je to, onda, kamionima slao svom narodu. Nakon nekog vremena Rajko je spoznao da ulje, brašno i konzervirana hrana iz njegovih kamiona završava na pijačnim tezgama, a medicinska oprema i ljekovi stizali su apotekama i bolnicama ali ne kao humantitarna već kao tržišna roba. Rajko je tada kamione počeo sam da odvozi u Bosnu i humanitarnu pomoć istovara na ratnoj liniji, u bolnicama ili u crkvama. Uzalud: roba je opet završavala na crnom tržištu. Dok su ga tapšali po ramenima zahvaljujući mu na nesebičnoj pomoći koja svakako neće biti i posljednja Rajko je shvatio da je, umjesto pomoći stradalnicima trpao vlastiti novac u džepove komandantima vojnih i paravojnih formacija, šefovima kojekakvih kriznih štabova i crkvenim mantijašima. Prije nego što je, razočaran, prestao da vozi kamione u Bosnu, Rajko je još jednom, posljednji put, na ratnu liniju na kojoj se nalazila jedinica njegovog brata, odvezao kamion natovaren konzervama hrane i cigaretama, odlučan da sve to podijeli vojnicima pa nek rade s tim šta im je volja. Odnio im je tada i dvanaest olovnih prsluka, pancirki, kupljenih od zemljaka koji su u Njemačkoj švercovali vojnom opremom i oružjem.
– Bratova jedinica brojala je 34 vojnika pa smo morali napraviti izbor pri podjeli pancirki. Mlađen je, kao otac dva maloljetna djeteta, imao pravo prvenstva na pancir ali je odbio da ga primi. Rekao je da njegovu pancirkudamo nekom vojniku na straži. Ili nekom od izviđača. Njemu, u rovu, pancirka ne treba, kazao je, a onaj osmijeh činio je da izgleda kao da se izvinjava – pričao je Rajko poslije.
Mlađen je kroz rat prošao kao što je, u miru, služio vojni rok, brojeći vrijeme od jednog do drugog odsustva. Boravak u rovu smatrao je uzalud bačenim vremenom ali se nije bunio. Sudbinu je prihvatao kao dio zajedničkog usuda i svoju ulogu u tom usudu podnosio je stoički. Za vrijeme kratkih odsustava marljivo bi obrađivao ono malo zemlje iza kuće, popravljao krov na kući ili štali, pričvršćivao ogradu, dograđivao svinjac ili čistio bunar.
– Rat ne može vječno trajati, a kad ovo zlo prođe opet se mora živjeti – govorio je i vraćao se na liniju. U torbi bi nosio komad slanine i kukuruzni hljeb, a na licu osmijeh koji nikad nije skidao.
Granica razdvajanja između dvije vojske bila je u tom dijelu Bosne povučena već na početku rata i nije pomjerana sve do pred kraj vojnih sukoba. Kada je u američkoj vojnoj bazi u Dejtonu dogovoren, a u Parizu, kasnije, potpisan mirovni sporazum za Bosnu, Mlađenovo selo našlo se na pogrešnoj strani etničke linije. Kako je takvih grešaka bilo više, između bivših neprijatelja počeli su pregovori o razmjeni spornih teritorija i nakon par mjeseci selo K. je razmijenjeno za bošnjačko selo V. koje je, prvobitno, pripalo Srbima.
Još dok su trajali pregovori o razmjeni Mlađen je odlazio kući da nastavi ratom prekinuti život. Kasnije su polako dolazili i drugi seljaci, da obrađuju njive i uređuju okućnice. Nepovjerljivi i uplašeni, seljaci su se pred noć vraćali u izbjeglički kamp, udaljen par kilometara od K. Mlađen je bio jedini koji je, već tada, ostajao da prenoći u svojoj kući.
– Čega da se bojim? Nikoga nisam ubio, nikoga protjerao – govorio je i slijegao ramenima, smješkajući se.
X X X
Mlađenov ubica uhapšen je nekoliko nedjelja nakon ubistva. Faik M. bio je ražalovani borac Armije Bosne i Hercegovine iz sela F. dvadesetak kilometara udaljenog od K., sa druge strane entitetske granice. Faik je na suđenju priznao ubistvo. Rekao je da je Mlađena ubio iz osvete. Za sve mrtve iz njegove porodice i za druge iz njegova sela koje su, na početku rata, pobili Srbi. Faik M. osuđen je na 12 godina zatvora. Kao olakšavajuća okolnost uzeto mu je učešće u ratu u kojem je odlikovan za hrabrost i duševna patnja zbog gubitka dijela familije. Otežavajuće je bilo što se nije pokajao niti je izrazio saosjećanje s Mlađenovom udovicom i djecom.
Od Mlađenove smrti prošlo je desetak godina. Rajko se, u međuvremenu, penzionisao i vratio u K. Naši susreti su se prorijedil i ja bih, sasvim sigurno, zaboravio na Mlađena da slučaj nije drukčije htio.
Na jednom novinskom portalu pročitao sam da je u Sjedinjenim Državama uhapšen Stevan S. pod optužbom da je za vrijeme rata u Bosni počinio niz zločina. Forenzičari Međunarodnog suda za ratne zločine počinjene u bivšoj Jugoslaviji, u kanjonu rječice B. pronašli su i identifikovali ostatke 17 tijela muškaraca starosti od 17 do 63 godine. Stevan S., koji je poslije rata emigrirao u Sjedinjene Države je, prema optužnici Suda Bosne i Hercegovine, tjerao te ljude da s mosta visine 12 metara skoče u skoro presušeni riječni kanjon. One koji su odbili ili se nećkali Stevan je najprije ranjavao, a zatim bacao s mosta. Svih 17 identifikovanih tijela bili su iz sela F.
Stevan S. je mlađi brat Mlađena S.
