Bio je lijep, sunčan, avgustovski dan. Lagani jugoistočni vjetar ublažio je ljetnu vrelinu. Idealno vrijeme za sahrane, rekao bi Rašo.
Na desetak metara od ulazne kapije Novog groblja, s lijeve strane, crvenkasto-žuta, masna glina u obliku omanje piramide svjedoči o svježe iskopanom grobu. Nešto dalje, na platou ispred bijele prizemnice u kojoj je smještena mrtvačnica, grupa od četrdesetak ljudi. Sikora i ja spuštamo se prema njima vijugavom stazom koja, od ulazne kapije, pokraj mrtvačnice, ide dalje, prema starom, partizanskom dijelu groblja, odvojenom od novog dijela zarđalom kapijom zaraslom u drač i kupinu: nijemim svjedocima da tamo, već duže vrijeme, niko ne skreće, ni na ukop ni po sjećanja.
Ljudi iz grupe izgledali su kao sjene iz zaboravljenog vremena. Sve sam ih nekad poznavao, s nekima se i družio ali sad se nikog jasno nisam sjećao. Dok sam im prilazio pokušavao sam da u sjećanje prizovem bilo kakav detalj koji bi mi pomogao da se, kad dođem među njih, ne osjećam krivim, ali uzalud. Osjećaj krivice pojačavao je i utisak da svi oni znaju ko sam ja i da bi svako od njih, odmah, mogao da ispriča barem jednu anegdotu iz našeg zajedničkog života. Izlaz iz neugodne situacije, u kojoj sam se osjećao kao pajac na koncu, bez mogućnosti da s obje noge stanem na čvrsto tle, došao je potpuno neočekivano.
– Hoćemo li se nas dvoje ubuduće samo na sahranama sretati – začuh poznati glas.
Maja, bivša djevojčica iz komšiluka. Govorila je u dlaku isto kao kad je imala 14 ili 15 godina. Godine su joj glas ogrnule starim plaštom kao patinom ali način na koji je izgovarala glasove, pomalo nazalno, otegnuto, a naročito ton, za koji nikad nisi znao da li je ozbiljan ili ironičan, ostao je isti kao prije pola vijeka. Maja prepozna moju zbunjenost pa me brzo zgrabi ispod ruke i poče da mi predstavlja ljude koji su stajali s njom na platou pred mrtvačnicom.
– Perica, sjećaš ga se? Bio je i prije malo zaokružen, a vidi ga sad, k’o bure. Ovo kraj njega je mali Jasmin, banana smo ga zvali, do njega Mile, klempo, a ovo je Ljilja, ona mala s mini suknjom i najlonkama za kojom ste svi slinili – reče Maja i namignu vragolasto.
Mala s najlonkama pretvorila se u staricu kiselog lica uokvirenog kratkom, sijedom kosom. Pomislih kako neki ljudi u starosti postaju polno neprepoznatljivi.
Maja je, na početku rata, s mužem i djecom, napustila Bosnu i, ko zna kako, završila u Finskoj. Ostali iz grupe, osim Ljilje, koja je s mužem rat proživjela u gradu u kojem je odrasla, za vrijeme rata takođe su napustili Bosnu.
– K’o sjeme nasumice razbacano, tako nas je rat rasuo po svijetu. Oni koji su ostali misle da je, nama, tamo, upala kašika u med pa Srbi sad govore kako će u sljedećem ratu oni bježati u svijet, a nas natjerati da ostanemo.
Maja je jasno aludirala na etničke progone u toku rata gledajući pri tome u Ljilju sa čijeg se lica nije moglo pročitati kako je doživjela Majinu šalu. Iz načina kako je govorila i smijala se, iz pokreta i mimike, bilo je jasno da je Majin život negdje drugdje, gdje ima utočište i sigurnost, ali humor ogrnut u ironiju i ležernost u komunikaciji na maternjem jeziku otkrivali su da je Majin dom bio i ostao u Bosni. To ju je već na prvi pogled razlikovalo od ostalih ljudi iz grupe koji su ličili na nezvane goste na mjestu za koje nisu znali da li je dobro što su se tu našli. Tokom godine ovi se ljudi sreću i druže u virtuelnom svijetu, na izbjegličkim paltformama u moru interneta. Na ljeto se, uživo, okupe u rodnom gradu.
– K’o skakavci, dođu, pojedu i nestanu – opisivao ih je Rašo.
Pred kraj života, gonjeni melanholijom, oni dolaze u rodni kraj kao u izviđanje. Da vide da li bi ostatak života mogli da provedu u Bosni i da žive na razlici u standardu između tamo i ovdje. S jeseni, međutim, čim dolinu pritisnu smog i gar, oni se vraćaju u svoja izbjeglička staništa, odlučni da posljednje dane radije provedu na minimalcu uz djecu i unuke nego da smrt čekaju tamo gdje im je sve poznato ali ništa više nije njihovo.
S drvenim kovčegom na limenim kolicima iz bijele zgrade izađe manja grupa ljudi. Svi se, kao po komandi, brzo prestrojiše u pogrebnu povorku iza njih. Ispred kovčega išle su dvije žene u crnini. Prepoznao sam Milicu, Rašinu ženu. Kraj nje je, držeći je ispod ruke, uplakana hodala mlađa žena.
– Ono mora da je Darija? Poznao bih je po ocu iako je nikad prije nisam vidio-, prošaputah Maji.
– Ni otac je nije vidio od kad ga je Milica napustila, a tome ima sigurno petnaestak godina – odgovori Maja.
Kad su se prisutni rasporedili oko groba, Milica klimnu glavom prema mladiću u plavom, livrejisanom sakou, koji je stajao na kamenu nekoliko metara iznad iskopane rake. Momak nesigurnim pokretom, kao da se snebiva, podiže trubu koju je do tada držao uz nogu i prinese je ustima. Grobljem se razliježe melodija Rossoove Tišine ali kako trubač nije uspijevao da održi nivo zvuka na potrebnoj visini, pisak trube nalikovao je na struganje gudalom po savijenoj testeri. Ljudi su stajali mirno, nijemo gledajući pred sebe, ne odajući utisak da im smeta ova disharmonija. Nakon što je zvuk trube utihnuo i grobljem se ponovo razlila stvarna tišina, grobari se počeše zgledati u očekivanju da im Milica da znak da kovčeg mogu spustiti u grob i početi sa zatrpavanjem. Milica je, međutim, stajala nijema i zamišljena, zagledana u vrhove cipela, kao da je bila spremna da tu ostane do kraja svijeta. Ljudi iz pogrebne povorke, u međuvremenu rasuti ispod iskopane rake, počeše se vrpoljiti i sašaptavati.
– Moraćeš da kažeš nešto – začuh glas iza sebe.
Iza mene je stajao Ljiljin muž. Znao sam da je poruka upućena meni. Rekoh mu da ne mogu, kao iz rukava, da istresem posmrtni govor kao recitaciju.
– Samo nekoliko rečenica, da ne ode kao stranac-, nije se dao čovjek.
Bio sam u nedoumici. Milica je i dalje stajala pogleda prikovanog za zemlju. Grobari su se premještali s noge na nogu. Darija je glasno šmrcala. Maja mi pogledom poruči nešto, kao „Hajde, oslobodi nas ovog blama“ i ja prođoh pored grobara i stadoh na ploču jednog spomenika iznad iskopane rake.
Novo groblje bilo je smješteno na brdu iznad grada koji se, u tom trenutku, ukaza preda mnom kao skup kuća u dolini između kojih je vijugala zelena nit rijeke premoštena kamenim, drvenim i željeznim mostovima. Pogled na grad u dolini vrati me u trenutak kad sam, s ukrštenim skijama i oslonjen na štapove, stajao na vrhu Begova brda i čekao da sudija iz podnožja padine spusti zastavicu u znak da je pista slobodna. Pogled mi skrenu prema kovčegu na emalijranim kolicima kao da sam čekao da Rašo spusti zastavicu.
Posljednjih godina Rašo je živio potpuno sam. Sikora mi je pričao da ga je jednom posjetio i da je stan više ličio na životinjski brlog nego na ljudsko stanište. Od tada mu je, povremeno, pred vratima ostavljao hranu, a novac ubacivao ispod vrata.
– Nisam imao snage da uđem. Unutra je zaudaralo na urin i trulež, dnevna soba i kuhinja bile su krcate smećem u plastičnim vrećama, a on se u svom tom brlogu ponašao kao da je sve u najboljem redu – pričao je Sikora.
Sikorina priča me nije iznenadila. Kad sam Rašu posljednji put vidio, prije tri godine, kretao se teško, a dane je provodio u garaži, u podnožju zgrade u kojoj je stanovao. U prostoriji od dvadesetak kvadrata imao je mali hladnjak, sto i dvije stolice. U jednom uglu bio je okrnjen, emajlirani lavabo u kojem je sapirao suđe, prao ruke i mokrio. Na zidu nasuprot hladnjaku bila je razvučena jugoslovenska zastava s petokrakom a, iznad nje, slika bivšeg doživotnog jugoslovenskog predsjednika Tita u maršalskoj uniformi. Kad sam ušao u garažu Rašo je mokrio nad lavaboom leđima okrenut vratima. Nije se okrenuo niti dao bilo kakav znak da zna da je dobio posjetu. Nakon što je završio, kratkim trzajem povuče hlače trenerke nagore pa zatim rutinskim pokretom odvrnu slavinu, ovlaži vrhove prstiju pa obje šake provuče kroz rijetku i prosijedu, riđu kosu. Nakon što zavrnu slavinu polako se, na petama, okrenu prema meni i nesigurnim koracima, kao na drvenim nogama, pređe par koraka do stolice koja se nalazila uz niski stolić na sredini prostorije. Iako se već godinama nismo vidjeli nije pokazao da je bio iznenađen mojim dolaskom. Potom sjede, podiže pogled prema meni i upita kao da smo se juče rastali:
– Kako tvoja prostata?
Tipično za Rašu, pomislih. Pitajući me za stanje moje prostate on posredno odgovara na pitanje koje sam ne želi da čuje, naime, zašto piša u lavabo? Ne čekajući odgovor Rašo zatim laganim pokretom podiže sa stola činiju s kikirikijem, zagrabi iz nje pola šake oraščića pa činiju pruži prema meni.
– Posluži se – reče.
Odmahnuh glavom skrivajući gađenje. Rašo vrati činiju na sto, iz malog hladnjaka izvadi već otvorenu pivsku flašu iz koje potegnu dobar gutljaj, a onda flašu pruži prema meni.
– Ovo je uvijek bila domaćinska kuća – nudeći mi gutljaj iz svoje flaše.
U pogledu njegovih plavih očiju i u tonu kojim je izgovorio ove riječi osjećao se prijekor. U sljedećem trenutku strijela je bila odapeta:
– Ako je gospodin prestao da pije iz flaše, imam i čašu. Za specijalne goste – objasni i kratkim trzajem glave pokaza prema lavabou kraj kojeg je, na drvenoj polici, stajala prazna kutija za sapun i staklena čaša.
Rašin humor uvijek je bio protkan ironijom, ali se ona sada pretvorila u sarkazam kojim je iz sebe izbacivao žuč što ga je grizla iznutra. U garaži iz koje je njegov otac sivu Škodu 1000 MB izvozio samo kada je odlazio u rodni kraj, Rašo mi je pred lice poturio sliku sa koje se zrcalila zajednička prošlost. Krivicu što se ona, umjesto u svijetlu budućnost, izrodila u noćnu moru, rat i smrt, Rašo je prebacivao na sve nas koji smo, po njegovom mišljenju, izdali ideale iz mladosti. Svejedno da li smo pobjegli ili prebjegli, mi smo bili izdajnici, oportunisti koji su se za račun sitnih interesa odrekli svijetlih ideala o slobodi i pravdi za sve. Za taj grijeh nije postojala indulgencija. Iako je znao da se država, davno prije rata, ugušila u korupciji, a ideologija na kojoj je opstajala raspršila kao balon od sapunice, Rašo nije pristajao da se odrekne ni bivše države ni socijalističke ideologije. Cijena koju je plaćao za život u toj zabludi bila je visoka: materijalna bijeda i gotovo potpuna socijalna izolovanost.
U prljavoj garaži ispod zgrade u bivšoj Ulici oslobodilaca, ispod jugoslovenske zastave i maršalove slike, stajao sam zgađen i preneražen, nesposoban da se pomjerim ili da kažem bilo šta. Kao daždevnjak koji fiksira plijen prije nego što žrtvu, dugačkim jezikom, kao oprugom, uvuče u sebe, Rašo me je pogledom svojih plavih očiju uokvirenih konjuktivitisom prikovao za mjesto na kome sam stajao. Želio sam da se okrenem i odem, što prije i što dalje od ovog kukavičjeg gnijezda, ali sam umjesto toga ostao da stojim, kao hipnotisan, pred ovim uništenim, bolesnim i prkosnim čovjekom.
Ko zna kolio dugo bi trajala ova nijema borba da u garažu tada nije ušla žena duge kose vezane u konjski rep. Nakon što promrsi nešto kao pozdrav ona iz plastične kese izvadi četiri pivske flaše pa tri stavi u hladnjak, a četvrtu rutinski otvori upaljačem koji joj posluži kao poluga. Iz džepa potom izvadi kutiju s cigaretama i ponudi Raši i meni pa upaljačem-polugom pripali cigarete sebi i Raši.
Na sebi je imala uske farmerice u koje je, jednim krajem, bila uvučena karirana košulja. Bila je čvrste građe, ne starija od 30 godina i zračila je samouvjerenošću. Ponašala se kao da kod Raše navraća svaki dan i da joj ništa, u ovoj smrdljivoj rupi, nije strano. Povuče dubok dim iz cigarete pa se okrenu meni pružajući ruku.
– Sandra – reče kratko i odagna pomisao da bi mogla biti Rašina kćer.
– Vi mu, vidim, donosite hranu i piće – rekoh nakon što sam izgovorio svoje ime.
– Da – odgovori ona i dodade – I cigarete. Ako ima ko da plati!
Poruka je bila jasna. Ja iz džepa izvadih već pripremljenu novčanicu i pružih je Sandri. Ona pogleda prema Raši kao da traži dozvolu da uzme ponuđeni novac.
– To je moj stari prijatelj. Bivši, doduše – izusti Rašo i djevojka uze novčanicu iz moje ruke.
Sve je izgledalo kao dobro uigrana predstava koju ovo dvoje izvode na pozornici garaže svaki put kad u nju uđe jedan od stranaca koji u Bosnu dolaze kao na safari, kako je govorio Rašo.
Na mene više nijedno od njih nije obraćalo pažnju i ja to shvatih kao znak da mogu da pođem. Umjesto pozdrava prozborih par i meni samom nejasnih riječi pa se, smušeno, kao pravdajući se, provukoh kroz poluotvorena vrata garaže. Ispratio me je Rašin promukli glas.
– Šupak! Misli da se može oprati sa 100 maraka.
Sa iskopane rake u koju je uskoro trebao biti spušten drveni sanduk s Rašinim tijelom pogled mi skrenu na imena uklesana na mramornoj ploči spomenika na čijoj sam ivici stajao i ja shvatih da stojim na nadgrobnoj ploči Rašinih roditelja: Ivo i Natalija Čaković. Samo imena, bez uobičajenih godina rođenja i smrti, bez djevojačkog prezimena Natalije.
Natalija je bila Rusinka ili Galcijanka, kako su doseljenike iz nekadašnje austrougarske provincije Galicije, zvali domicilni seljaci u kraju oko Prnjavora, u sjevernoj Bosni. O Nataliji, koju su svi zvali Talja, po nadimku koji je, kako je sama pričala, dobila kao predratna SKOJ[1]-evka, kolale su različite priče kakve okolina ispreda o ljudima o kojima se malo ili ništa sa sigurnošću nije moglo tvrditi.
Kako se najmanje vjerovatne priče najbolje pamte tako je o Talji kolala priča da je mlada Rusinka u stvari bila Ruskinja koja se, pred kraj rata, s delegacijom Crvene armije priključila Vrhovnom štabu NOV i POJ[2]. Naglašen ruski naglasak kršne plavuše potpalio je pučku maštu iz koje se rodila priča o tome da je, u Vrhovni štab, Talja poslana sa specijalnim zadatkom da se približi Titu. U jugoslovenskim dokumentima o vezama Vrhovnog štaba s Rusima nigdje se ne pominje ženski član ruske delegacije niti ima bilo kakvih tragova o vezi Talje i Tita. Ipak, u našem kraju se kao sasvim realna raširila priča o tome da je Talja bila Titova ljubavnica i da je njihovu vezu, podmetanjima i spletkarenjem, prekinula Titova sekretarica i buduća supruga Jovanka Budisavljević.
Rašin otac, Ivo, vozač autobusa u gradskom preduzeću, dolazio je iz familije drugačijih korijena. Seljaci iz okoline malog rudarskg gradića na sjeverozapadu Bosne bili su etnički Hrvati i u Drugom svjetskom ratu stajali su na strani Nezavisne Države Hrvatske. Ivini stričevi i stariji nećaci činili su ozloglašenu ustašku Čakovića-miliciju kojoj su pripisivani teški zločini nad srpskim življem u Potkozarju. Ivo je pred sam kraj rata ‘stasao za pušku’ i pridružio se rođacima. Plašeći se odmazde ustaških žrtava, najveći dio Čakovića se na kraju rata priključio ogromnoj koloni kolaboracionista iz cijele Jugoslavije koja je, bježeći pred partizanima, išla prema Austriji i Italiji. Oni Čakovići koji su uspjeli da pobjegnu pred Titovim jedinicama prebacili su se jednim prekookeanskim brodom u Australiju i nastanili se u krajevima u okolini Pertha. Među manjim brojem onih koji su ostali da sačekaju partizane i prepuste se sudbini, bio je i Ivo. O tome kako su se prijeratna SKOJ-evka i mladi ustaša sreli i zavoljeli zna se vrlo malo, a i to iz nepouzdanih izvora. Talja je, prema tim izvorima, bila upravnica jednog od zatvora u koji su, poslije rata, narodni sudovi slali kolaboracioniste kojima nisu bili dokazani ratni zločini. Mladoj upravnici za oko je zapao visoki mladić plavih očiju i sjetnog pogleda koji je u njenom zatvoru odrađivao dvogodišnju kaznu prinudnog rada. Talja ga je izabrala da poslužuje i čisti u Upravnoj zgradi zatvora, a u toj zgradi se nalazila i soba u kojoj je upravnica, kad bi je posao na dužnosti zadržao do kasno u noć, znala prespavati. Oficir OZNA[3]-e, koji je, nenajavljen, došao u inspekcijski obilazak zatvora, svjedočio je jednog ranog jutra nespretnom izlasku mladog Ive iz upravne zgrade iz koje je, potom, zatežući uprtače na uniformi i popravljajući usku suknju izašla i upravnica. Radna i politička karijera bivše SKOJ-evke time je naprasno prekinuta. Odluka da se upravnicu, umjesto u zatvor za prevaspitavanje pošalje u prinudnu penziju, pripisivala se uticaju odozgo, što je samo dolijevalo ulje na vatru u priči o aferi s kraja rata.
Talja i Ivo nisu imali djece. Nakon jedne vanmaterične trudnoće doktori su zaključili da se mladi supružnici moraju pomiriti s činjenicom da roditelji nikada neće postati. Ivo bi se sa sudbinom pomirio, ali Talja je bila od drugačijeg kova. Ako ne može zanijeti može usvojiti. Tako je nakon 12 godina bez djece u život Talje i Ive došao jedan trogodišnji riđokosi dječak plavih očiju.
Radivoj Savanović je na svoj treći rođendan, 23. jula 1961. godine, postao Dario Čaković. Oba imena nosio je sve do puberteta, a formalno do punoljetstva. Njegova pomajka zvala ga je Dario dok je za nas, djecu iz komšiluka i škole, uvijek bio Radivoj ili, kraće, Radan. Tako bi, vjerovatno i ostalo da se, u naš kvart, početkom sedamdesetih, negdje s juga Srbije, nije doselio dječak koji nam je svima prišio nadimke kakve su nosili njegovi drugovi iz starog kraja. Ni na koga od nas se tuđinski nadimak nije primio osim na Radana koji se, od tada, nije više zvao ni Radan ni Dario. Postao je, i ostao, Rašo. Za sve nas i za cijeli komšiluk osim za Talju: za nju je uvijek bio njen Dario.
Taljine veze s porodicom, koja bi joj, možda, oprostila komunističko odricanje od crkve i grkokatoličke vjere, definitivno su prekinute kada se udala za ustaškog potomka iz rimokatoličke familije s kojim je, uz to, imala i vanbračnu vezu. Ni Ivo nije održavao veze s preživjelim ostacima porodice u Australiji, a u stari kraj išao je rijetko i, uvijek, sam. Kod kuće bi, po povratku iz zavičaja gdje nikad nije noćivao, danima sjedio u fotelji kraj prozora u trpezariji i, zamišljen, gledao negdje u pravcu zapada. Inače ćutljiv, tada je postajao nijem. Ivine ćutnje trajale su nedjeljama. Za to vrijeme Talja ga ništa nije pitala i samo bi ga, blago, podsjećala da je ‘ručak na stolu’.
Bosanska saga o partizansko-ustaškoj simbiozi ne bi bila kompletna bez priče o Rašinom biološkom porijeklu. O razlozima koji su Rašinu familiju naveli da trogodišnjeg dječaka dadne na usvajanje ustaško-partizanskom paru, ostala su samo nagađanja. S priličnom pouzdanošću se, međutim, znalo da su u familiji Savanović svi punoljetni muški članovi u Drugom svjetskom ratu bili četnici. Znalo se i da su Rašini biološki roditelji polovinom šezdesetih godina stradali u požaru u kojem je njihova kuća potpuno izgorjela. Da li je neko podmetnuo požar i kako se desilo da su sve troje djece preživjela vatru, ostalo je u domenu nagađanja. Rašina dva starija brata i jedna nešto mlađa sestra odrasli su u krilu familije gdje su brigu o djeci nakon smrti roditelja vodile dvije tetke po očevoj liniji. S familijom, kao ni sa braćom, Rašo nije održavao vezu, a kada je došao u priliku da se upozna sa biološkom sestrom, Rašo je to rezolutno odbio. Desilo se tako da je njegova, dvije ili tri godine, mlađa sestra pošla u medicinsku školu u našem gradu. Čudnim vezama koje je teško prepričati saznala je za mene i poručila mi da bi željela da upozna Rašu kojeg je imenovala njegovim krsnim imenom, Radivoj.
Rašin odgovor bio je nedvosmislen.
– Želim da znaš: moja mati je Talja, moj otac je Ivo, ja sam njihov sin jedinac i nemam braće niti sestara. Nigdje!
Izgovorio je ovo lagano, naglašavajući svaku riječ, bez srdžbe ali odlučno. Nikad više o tome nismo pričali.
Jedan od grobara iza mene glasno kihnu i moja sjećanja se rasuše po žutoj glini. Oko iskopane rake ljudi su stajali kao razbacano kamenje. Učinilo mi se da sam među njima prepoznao neka lica iz publike u podnožju Begova brda. Na dnu staze, malo po strani, stajao je Rašo. U ruci je držao zastavicu podignutu iznad glave. Pogledi nam se na trenutak sretoše i on klimnu glavom, a zatim, brzim pokretom, spusti zastavicu prema zemlji!
Riječi su, potom, potekle same.
Svi mi koji smo došli da se oprostimo od Raše rođeni smo u zemlji koje više nema. Nakon njenog nestanka mi smo, što milom, što silom, prihvatili nove identitete i ogrnuli se novim zastavama. Rašo nije. Pitajući se šta treba da kažem na ovom mjestu sjetio sam se jednog od naših posljednjih susreta. Neke od vas rat je tada već bio otjerao iz grada, a ja sam brojao posljednje dane pred polazak. Bilo je ljeto i u stanu na trećem spratu stana u Ulici oslobodilaca 32, u kojem je na zidu u trpezariji visila tapiserija s Titovim likom u linorezu, bilo je vruće. Rašo je na sebi imao potkošulju koja je samo djelimično pokrivala tetovažu: slika sa tapiserije bila je urezana na lijevoj strani njegovih krupnih, maljavih grudi. Rekao sam mu da napuštam Bosnu jer ne vidim šansu da spriječimo rat, a ni jedna strana u ratu ne bi bila moja strana. Očekivao sam da će se složiti sa mnom. Umjesto toga rekao mi je da ga ništa neće natjerati da ode odavde i „trune u nekoj šupačkoj zemlji zapada“. Ostao je i dočekao kraj rata ali se, umjesto u Bosni, čiji je simbol bila tetovaža na njegovim prsima, probudio u zemlji u kojoj se vrijednosti, pojedinačne i kolektivne, mjere na etničkom kantaru. S tom stvarnošću svi mi smo se nagodili. Neki su je, vjerujem, priželjkivali, drugi nerado prihvatili. Samo Rašo nije pristao na tu nagodbu – rekao sam i pogledao prema prisutnima tražeći njegove plave oči uokvirene konjuktivitisom, a onda nastavio. Ispod tetovaže s Titovim likom na njegovim prsima spavali su Radan i Dario, nevidljiv ali neodvojiv dio Rašinog bosanskog bića. Birajući da se ne prilagodi on je izabrao jedino što je mogao: da s Radanom i Darijem dočeka kraj na krhotinama broda koji se davno raspao.
Posljednje riječi izgovorio sam jedva čujno. Kao da sam se, opraštajući se od Raše, opraštao i od sebe bivšeg.
Pogledao sam prema Milici i kratko klimnuo glavom. Ona se istim pokretom obrati grobaru i u tom trenutku četvorica ljudi u iznošenim uniformama gradskog groblja počeše da spuštaju kovčeg u raku. Nedugo zatim začuše se prvi zvuci busenja koji su padali po bukovoj dasci sanduka.
Maja i Sikora stajali su u hladu čempresa i čekali da im se pridružim. Pogledah prema rupi koja se brzo punila zemljom.
– Putuj u miru, druže Rašo, rekoh tiho, dodajući, ne bez gorčine. Za nas ne brini. Mi ćemo se, kao i do sada, već nekako nagoditi.
1 SKOJ (Savez komunističke omladine Jugoslavije) osnovan je kao omladinski ogranak Komunističke Partije Jugoslavije (KPJ). Za vrijeme Drugog svjetskog rata bio je udarna snaga partizanskih jedinica i glavni izvođač diverzantskih akcija u gradovima.
2 NOV i POJ: Narodnoslobodilačka vojska i partizanski odredi Jugoslavije
[3] Odeljenje za zaštitu naroda (OZNA) bila je prva kontraobavještajna služba buduće Jugoslavije, osnovana 1944 na Visu. Prvi načelnik službe bio je Aleksandar Ranković.
