zapis o nastanku čudnog svijeta
ovom svijetu treba šifra
stvari koje su mogle nastajati direktno, više ne mogu biti gole
riječi u lijepim šalovima, šeširićima, hulahopkama
u kaputićima zakopčane sve do vrata
dugmad od vunene, svilene, metalne pređe, od kamilje dlake, konjske strune, dugmići od rožine, od zlata
da bi bile prihvaćene
da niko ne bi rekao da ne pripadaju među nas
da bi nas svi i dalje mogli voljeti
da nikoga ni sa čim ne bismo uznemirili
da nikoga ne bismo sablaznili
sve prikriti, obući, poravnati
zagladiti
šifrovati
Izjave
nešto se dogodilo
nešto se dogodilo
na putu s posjete staračkog doma
prolaziš pored mjesta gdje si odrastala
zgrade, podzemni prolaz, tamo je nekada bio kiosk s novinama tamo su prodavali sladoled
napuštena gradilišta na koja se nije smjelo ići
ispočetka se čini da je dah zastao od ganuća
vidjeti mjesto sretnog djetinjstva nakon godina
zaustavljaš auto
nešto se dogodilo
nešto se dogodilo
nešto se događa
nije to ganuće
nešto se dogodilo
to je napad anksioznosti
to je povratak noćne more
to je povratak žileta na zapešću
to je povratak noći uronjenih u stroboskope
to je povratak pokušaja odlaska
sedmicu prije osamnaestog rođendana
to je povratak, rađanje čudnog svijeta
ali još uvijek
ništa ne slutiš
nešto se dogodilo
počinje se događati
počinješ tražiti šifre za preživljavanje
tražiš oblak koji ćeš prisloniti na ranu
laži
„kako se osjećaš?“ pita je
„kao Virginia Woolf
Anne Sexton
Sylvia Plath“, odgovara u mislima
„kao Ernest Hemingway
Jack London
Paul Celan“, dodaje nečujnim šapatom
„dobro sam, dušo“, odgovori mu naglas.
dječja soba
soba u zgradi
ni previše mala
ni prevelika
tepih je plav
zavjese i zidovi ružičasti
bijeli namještaj
u mraku se boje ionako stapaju
u mraku sve gubi značenje
s prozora
svaki put kada zatvori oči
ili na djelić sekunde trepne
u nju gleda čudovište
jeziv mrtvac
za sada ne želi ništa
samo je posmatrati
ne može vrištati, disati
ni uvući se roditeljima pod jorgan
ne može vrištati, disati
ni uvući se roditeljima pod jorgan
preplašeno kucajući organi
stegnuti potkožnom luđačkom košuljom
nokte zarivati u kožu
učiti kako se odvojiti od vlastitog tijela
cijelu noć minimalizira treptanje
oči uplašeno upire u prozor
pred zoru od umora zaspi
mrtvac iza prozora pazi
na njen san
liči na muškarca
koji obično dolazi kod komšija
zasad je želi samo gledati
naselje
trebam se vratiti na mjesto odredišta
među klupe
zaključane ulaze
kontejnere
moram pregledati zid zgrade
o koji su dječaci bacali vrapca sa spaljenim očima
sve dok od njega nisu ostale krvave mrlje na gruboj površini
vidjeti prozor na osmom spratu
s kojeg je skočila majka moje dječije ljubavi
trebam vidjeti prozor naše kuhinje
balkon sa ljepljivim petunijama
u kojima mi se kosa zapetljavala
trebam vidjeti prozore iznad našeg starog stana
čekam šta će se dogoditi
kako će tijelo reagovati
zašto se vraćamo na mjesta koja su nam nanijela bol
šta tamo tražimo
blisko poznata mjesta, koja su se nakon godina promijenila
okrečena u žuto, izolovana, obnovljena iz EU fondova
nekoliko sati lutam starim poznatim mjestima
bilježim ih fotoaparatom
zadržavam dah
provjeravam imena na zvonima
tunel odvaja djetinjstvo od svijeta
tijelo reaguje blago
samo nekoliko nesvjesnih suza
i ništa više
poruke iz prošlosti dolaze
kada ih ne očekuješ
sunce podrhtava nekog drugog dana
ne u subotu
dan djeteta
na kraju se to ipak dogodi
samo nekog drugog dana, ne kad ti čekaš
prolazeći pored stare zgrade na trenutak se zaustaviš
odjednom se u glavi pokreće zaboravljeni film
sjećanja na male barbike
koje su hodale u helankama urezanim u bucmaste nožice
s ključevima oko vrata
u umrljanim majicama
koje mirišu na dječiji puder, mamin Impulse
prvi mošus, prvi polen
sjećanja na čokoladni kup sa šlagom
u ružičastoj barbie slastičarni s plastičnim palmama
valjda se to tim muškarcima sviđalo
kada su ih pokušavali dirati
i jezik nastojali prošvercati u usnu šupljinu
koja je mirisala na šlag
na čokoladni kup
u tamnim stanovima
ta mješavina dječijeg znoja i maminih parfema
ili nešto drugo
odjednom djetinjstvo nakratko svedeno
na nekoliko bljeskova koji se ne mogu prikazati
čim pogledaš čokoladni kup – odvajanje
od vlastitog tijela
čim pogledaš šlag – čežnja za dušik-suboksidom
za gubitkom ravnoteže
čim se spomene Dan djece – nužnost gutanja
vlastite povraćke
pokušaj koračanja dalje
propatiti se do ravnoteže
"šta bi vam trebalo?"
pita terapeutkinja
trebaš da čuješ:
daj mi taj tenk. ja ću ga odnijeti.
trebaš da čuješ:
volio bih s njim razgovarati, ako je još živ.
moguća rješenja nakon nastanka čudnog svijeta
znaš li da dvije glave, jedna pored druge
je moguće prostrelijti jednim metkom?
biram svoju glavu
blizu tvoje
ili
svoj čudni svijet
usred tvoga
Sa slovačkog preveli Michal Mitrík, Patrícia Havrila i Tea Čolić.
