FASADA
Država je oštrolika
kad nije dizajnirana po tvojim ožiljcima.
Takvu je sigurno nećeš tetovirati na podlakticu.
Umjesto lastavice ti vidiš Mordanu
koja ti se ukazivala u polumraku sobe
u kvadratima tek postavljene rasvjete,
dijete si, i to što ne možeš promijeniti svijet
svima je dražesno.
Grad je rubikova kocka kad god u njemu
pokušaš pokrenuti udrugu za retoričko pitanje horizonta,
pa se lastavice samouvjereno zabijaju
u staklenu fasadu gradske uprave.
Tamo raspravljaju o usahlim usjevima kao o investicijskom zlatu
i važnosti agrarnog turizma.
Selo je zadnja faza silazne gradacije,
a govore da je ishodište pjesme.
Tamo će te zakopati kod BMW-a parkiranih
na nepopločane ćuprije.
KONFORMIST
Na području ovog dvorišta ne mogu ostvariti
intiman odnos ni sa zidom.
Iza zida često snime toplinu ilegalnog tijela.
Ispred zida sam ja, promatram crnilo nebeskog svoda
na koji plaćam razuman porez.
Ali na zidu često meditira ničija mačka.
Na području njenih dvorišta nema države,
zato dvorišta jesu njena, posvojnost je izvan jezika,
izvan administracije, zato mačka nije moja.
Miš kojeg donese nije tu da me impresionira.
Zemlja koju iskopa smanjuje ovo stanište
centimetar po centimetar kvadratni.
Žetva je žrtva, pšenica klija i raste da hrani
ruku koja ju hrani.
Vratimo se sada na onoga koji stoji iza.
Mačka će ga posjetiti daleko prije mene,
prije njih. Taj je obrazac izvan gramatike,
nije forma, nego ritam; ne ispunjava se, nego čeka
svoga investitora.
OPTIMIST
Dok mačka odlazi uz kraj pločnika na koji sam
metlom natjerala lišće, pomislim da kao i ja
ne smije zgaziti crtu, a onda se sjetim,
mačka je enta vrsta, njen se korak ne sastoji od šape i tla.
Hodam za njom, osluškujem,
što jest u prirodi čovjeka, nebitno drži li
mobitel ili revolver, snimam događaj pod njenim toplim repom,
što nije u skladu sa zakonom:
sve što je ljudsko, sebično je
prijetvorno kao omeškivač, dezodorans,
sve je performans.
Zavodi me priča koja se preda mnom otvorila,
ali čekaj,
ja sam otvorila priču, prostrla sam joj lišće,
pa zastanem i gledam kako postaje sve manja,
pa odlučim da upadne u ruke gramzivoga klinca.
Iznenadni stisak oživi mačju namjeru
i ona iskoči iz vreve radio talasa
u pogranično smeđe tlo na laporu,
i njeno bekstvo osveži vazduh nad drumom,
i lišće nastavi da se mrvi,
samo zdušnije.
PACIFIST
Istočni govor
postoji kao teško dohvatljivo
sjećanje u mom slušnom aparatu
kad je moja barbika upoznala tvoju u kući
u kojoj je teško dohvatljivo sjećanje na istočni smijeh.
Ne progovaram o važnim
temama jer poslije ere jezika ide era
žohara i tema je da te ima zato što te nema.
Kad razgovaram s ljudima, izgledam
kao stroj. Kad hodam drumom, čujem samo
drum-drum-drum. Gledam da ne promašim fleke benzina
kao bodove za kupovinu benzina. Onda uzmem pištolj i točim,
a moja barbika umjesto mene sjest će u rozi auto i svima će lemati bajke.
Ne pričam o suši, ostvarene teme oporezuju riječi i jezik postane neobično
ugodna tišina. U toj tišini nađem izmijenjeno sjećanje na sjećanje na
kišnicu u rasjedu staze, mekom blatu kokošinjca. Vidim se
kroz rupice zelenoga komarnika kako skidam krpelje
s trbuha neke mačke. E takav je film podloga
za podnošljive analogne noći
tipične u ovom podneblju,
ovoj kući.
