Neotradicijska osjetljivost
Dobro uhranjen strah na tren biva ojačan, na tren oslabljen
putovanjem kroz crnicu.
Nije htio ostati u malim sobama, nekada nositeljicama dobrog sna, sada tamnicama duše.
Ogrisci nepojedene hrane zbog psihosomatskih umišljanja konačno bivaju bačeni, stari ih je otac liječio pozivom na šetnju.
Ja ću dovijeka ljubiti njegov prst što pokazuje na crpnu stanicu.
Grad ispod mora s ribama
Na spaljenom zgarištu provincije ni vrane više ne prolijeću
iako je optimizam strano tijelo
tijelo koje se razvuče kroz povremeni podijeljeni čokanjčić rakije i razgaljeni smijeh na spaljenom zgarištu provincije
gdje su nespretnim preskakanjem stupića ozlijeđena usna i zubi
čupali smo jedni drugima zazubice jer je rezignacija postala nedovoljan lijek na spaljenom zgarištu provincije
vještičja zamamna pojava širila je zeleno
stupići su ostali hladni i kameniti, svaka je toplina ovdje privid i fatamorgana fatamorgana nizine
sasušena zemlja i hladne ciče zime, ugovori na određeno dinamo starog bicikla
starih kostiju što ne škripe nego nose radost radništva nečije su majke pričale njegova nije
umjesto nje pričala su isheklana šila i pogled u pod nije on izanđel izanđel sam bio ja
nije ona izanđela izanđel sam bio ja paučina mi je stezala obruč,
prašnjavi usamljeni tavan stvarao grč
noge hodača otpuhnuo je vjetar promjene urezao mu drugi pogled u oči,
pogled brda i mora,
otišao je u grad ispod mora s ribama da ne šalje dragoj pisma
nego da bude tu
i u nečem jednostavnom kao što je čišćenje rubova utičnica
i u nečem jednostavnom kao što je igra istarskog koda samo njima poznatog
Lutalica pogleda uprtog prema rodnom mjestu
Većinski napušteno selo,
za svetkovine živi u glasovima vrijednih žena,
neobazrivim na spavače raspravama o ostavini – mnogo nalikuju torokušama.
Potok bez vode,
živi sa svojim nedostatkom kao kleronacionalistički svećenik koji plamti na prisutnost muslimana u Bosni.
Čovjek zagledan u prostranstvo zelenila u bosanskoj zabiti, nije lutalica iznad mora magle jer smo ipak u postmodernizmu. Svećenik imenjak štucovane brade,
zamišljen u svom crkvenjaštvu, pun misli o prolaznosti,
ne mari za sklonost dekonstrukciji imena Bono započete njegovim imenjakom.
Sve prolazi i sve se mijenja,
jedino je stalna prigušena bol koja prolazi kroz oluke za vrijeme kišnih dana, lijepa poput boli natučenog rebra koje ipak boli samo na dodir.
Ljubavna pjesma
Njezin osmijeh odzvanja kao praporci u sporosti veljačkog podneva.
Sabirem kapi riječke kiše kao njezine suze zbog preplavljenosti milovanjem. Dječak izranja iz sjetne vode – termalna voda njenih krupnih očiju.
Koža kao mapa madeža – itinerar vijugastih trošnih makadama dolaska do ceste pune sigurnosti unatoč serpentinama.
Ukradeno vrijeme. Brižne ruke lišavaju moje mirno lice dermatitisa.
Otežalost mojih panonskih nogu. Razblažena je njezinim primorskim zvonkim dupinskim smijehom i bjelinom ustreptale kože.
Kroz rituale jutarnje nježnosti
blagošću mirnih klijetki i srnećim očima
čuvam trenutak kad mi pokazuje prstom da je poljubim u obraz.
Ditiramb.
Kontrapunkt slavonskoj melankoliji.
Šeboj.
Žena s imenom.
Amajlija.
Nestrpljivica.
Agapi.
Rastanak
Suzdržane suze u oku oca. Bratov povratak u Njemačku. Nema ništa od Županje, osim
sjećanja na pregalački rad u zatvorenoj i zapuštenoj Ciglani i nehumano uručenog otkaza trudnoj ženi. Županja - zamrznuto vrijeme. Cerna priziva ljepša sjećanja, lumpovanja,
izlazaka i upoznavanja žene. Krivina kojom se skreće u Cernu kao trajno pohranjeno sjećanje. Preosjetljivi bratov sin, pandan sadašnjem meni. Ne onome živome i tvrdoglavome iz djetinjstva, povjerenom na čuvanje baš u Cernu. Onome koji je padao u septičke jame i
zabijao se biciklom u komšijske aute. Svaki je rastanak sve teži zbog svijesti o prolaznosti. Stari otac i stara majka - nepostojanje povlaštenosti sigurnosti. Preostaje jedino njegovanje ljubavi nepostojeće bez uzajamnosti.
