Možda se i zbog snijega ujutru osjećam tako umoran. Vera nije, ona voli snijeg. Njoj nema ništa ljepše od snježnog pejsaža. Kad iz prirode nestanu ljudski tragovi, kad sve postane besprekorna bijela ravnica; tako lijepo! Kaže to skoro sa obožavanjem. Ali to stanje ovdje ne traje dugo. Već nakon nekoliko sati već vidiš otiske cipela, tragove guma, a glavni putevi budu očišćeni grtalicama.
Čujem je kako u kuhinji kuha kavu. Samo još oker-žuti stub školske autobuske postaje ukazuje na mjesto gdje kraj naše kuće prolazi Field Road. Stvarno ne shvatam gdje su ta djeca danas. Svakoga jutra stojim ovdje pred prozorom. Prvo provjerim temperaturu, a onda čekam da se u rano zimsko jutro oni sa svih strana pojave između stabala s onim njihovim ruksacima, šarenim zimskim kapama i kravatama i prodornim američkim glasovima. Te jarke boje me razveseljavaju. Jarko crvena, kobaltno plava. Jedan dječačić ima na sebi k’o jaje žutu jaknu sa izvezenim paunom na leđima, dječačić koji malo šepa i uvijek se zadnji se ugura u autobus. To je Richard, sin Toma, svjetioničara, rođen s kraćom lijevom nogom. Nebeskoplavi, širom otvoreni paunov rep, pun tamnih, izbuljenih očiju. Ne shvatam gdje li su danas?
Kućne grede škripe kao stari ribarski čamac. Vani se vjetar valja krošnjama inače golih, savitljivih borova. I u tačno određenim momentima mukli jek maglinog roga – hoću da kažem, roga za maglu – pokraj svjetionika na zadnjoj, u more stršećoj stijeni Eastern Pointa. U tačno određenim trenucima. Po njemu možeš naviti sat.
Termometar pokazuje minus tri, tatin heidensieck termometar, stakleni štapić u mahovinastozelenoj drvenoj futroli, zašrafljen za okvir prozora.
Lijevo celzijusi, desno fahrenheiti. Tata i njegov heidensieck. Taj nije vjerovao u prognozu vremena, ali jeste u biježenje činjenica. Nije bezveze cijeloga života bio bilježnik. Jutarnja i večernja temperatura, zabilježena u crnu mramornu bilježnicu. Prvo i posljednje što je radio, svakoga dana iznova. Neka vrsta rituala. Vikendom bi vadio bilježnicu i za radnim stolom pravio grafikone zabilježenih temperatura. Te grafikone, iscrtane tvrdom faber-olovkom na milimetarskom papiru boje lososa, čuvao je u mapi. Zašto je sve to zapravo radio? Samo jednom je o tome pričao sa mnom, malo prije smrti, u njegovoj kućici prekoputa unutarnjih dina Domburga. Imam malo vremena, rekao je, a sustav je prevelik, prespor i suviše složen za jednog čovjeka. Ja samo bilježim činjenice. Ali iza činjenica slutiš neki sustav, rekao sam. Da, reče on, može se tako kazati. Ili bi sve činjenice morale biti anomalije, dodao je, s onim njegovim slabim, ironičnim smješkom. Ali onda to više ne bi bio sustav, parirao sam mu. Ili možda neki sustav koji mi ne možemo zamisliti, rekao je on.
Čudno da ovdje u Gloucesteru, na obali iznad Bostona, najednom mislim na njega: na tatu i njegov heidensieckov termometar; čak i njegov grob u Nizozemskoj mora da je dosad počišćen.
Da, on je volio sustave. Kao otac gledao je iznad tebe, njegove vodenastoplave oči usmjerene na nešto što mi ostali oko stola u dnevnoj sobi nismo mogli vidjeti. U stvari smo ga se malo plašili, mama i ja. On je na vrlo doslovan način bio arogantan. I uz to na još jedan način. Kad je bio dobro raspoložen, uveče bi me poveo na balkon i pokazivao mi sazviježđa, jasne blistajuće planete. Nekoliko puta smo vidjeli zvijezdu-padalicu. Pokušavao je osmogodišnjaku objasniti da je ono što sad gleda na večernjem nebu veoma daleka prošlost, da ne možemo vidjeti stvarno stanje univerzuma, u najboljem ga slučaju možemo izračunati. Jedan broj zvijezda koje sad tamo vidiš zapravo više ne postoje, ali neke druge da. Nisam shvatao, ali nisam ni pitao. Takve bi stvari zapravo govorio samo kad je bio u dobrom raspoloženju. Najčešće bi poslije jela išao ravno za radni stol i šuteći radio. Poživio je sedamdeset i četiri. Još tri godine i dostići ću ga što se tiče životne dobi. Kad je mama 1950. umrla, on je, osim temperature, počeo da bilježi i druge aspekte vremenskih prilika. Sniježne padavine. Oluju. Prve znake proljeća. Čvorke koji s jeseni prelijeću iznad njegovog krova i koje je on u svoju bilježnicu kaligrafskim rukopisom, koji je tako dobro išao uz osobni karakter njegovih bilježaka, opisivao kao „bezbrojne“. Nakon šest godina i on je umro. Najednom mu je stalo srce. Odvrnuo sam termometar s prozorskog okvira njegove kućice i ponio ga sa sobom. Zapravo ni ne znam zašto. To je vrlo običan termometar.
Veru uvijek izdaleka čuješ kako dolazi, toliko zveckaju one dvije šoljice i tanjirići na limenoj tacni. “List jasike”, nazovem je katkad u šali, ali joj se to ne sviđa. To je od izlizanog vratnog pršljena, rekao je doktor Eardly. Tu se malo što dâ učiniti. Zapravo ništa. Starost.
“A gdje su djeca?”
“Djeca? Gdje bi drugo bila nego u Nizozemskoj?”
“Ne, mislim na ove odavde.”Pokažem prema vani.
“Djeca Cheevera, Robbinsa i Tomov Richard.
“Ali, Maartene, danas je nedjelja. Dođi, hladi se čaj.”
Kako sam to zaboravio? I čaj? Zakleo bih se da je jutro. Ali sad, kad kroz drugi prozor pogledam prema moru, vidim da ipak mora da je kasnije. Iza sive magline se krije blijedo sunce. Mora da sam se prevario zbog magle. Magla zadržava svjetlo.Prije nego što sjednem, brzo bacim pogled na zidni sat. Prošlo tri sata.
Nasmješim se Verinim podrugljivim zelenim očima s tamnim mrljama u zenicama. Nedavno naletjeh na jednu njenu staru fotografiju. Na palubi salonskog broda, leđima se oslanja o bijelu dvostruku ogradu. Izlet u Harderwijk. Sunce joj blista u smeđoj, razbarušenoj kosi. Tada je bila gusta. Smije se, možeš joj vidjeti pravilne, male zube. Sad se ne sjećam haljine koju je nosila, u svakom slučaju je bila svijetle boje. Još nas vidim kako zajedno stojimo na krmi dok isplovljavamo iz IJ-a.* Jesmo li tada već bili vjenčani? Ali slika koju imam o njoj – mislim, iznutra – ne liči na djevojku s fotografije, a još manje na ovu Veru prekoputa mene. To je slika koja objedinjuje sve promjene kroz koje je prošla. Stoga je to više osjećaj nego slika.
Vera. Njeni još uvijek brzi, odsječni pokreti; pažnja kojom špicastim prstima otkida suhi list s biljke i sa svih strana ga razgleda, kao da hoće da utvrdi razlog smrti; kako napući usne kad razmišlja ili blago vrti glavom kad čita nešto što joj se sviđa. Ja sam jedini koji u njoj može vidjeti sve te žene koje je bila. Katkad je tako dodirnem, blago ih sve dotaknem. Osjećaj je to. Osjećaj koji u meni može izazvati samo ona; niko drugi.
Miješam kaščicom u mojoj šalici, baš kao ona. Znano zveckanje metala o tanki porculan.
“Nešto nije u redu?” pita. Ispitivački me gleda.
“Ne”, kažem.
“Zašto?”
“Jutros si pustio da ti se ohladi kava. I već sam te dvaput pitala da doneseš drva iz drvarnice. Ali jedini koji se vratio s komadom drveta u čeljusti je bio Robert.”
Smije se. Još uvijek ima male zube. Ali ovi nisu pravi. Kaže “drvarnica” namjesto “šupa” zato što dolazi iz provincije Noord Holland, iz Alkmara, kao i ja. Ali ja kažem šupa.
“Jutros se osjećam malo slab,” velim. “Sad ću ti to uraditi.”
“Više ne treba. Već sam to sama obavila. Postaješ malo rasijan, Martene.”
“Pamćenje mi nikad nije bilo jača strana.”
Po tonu sopstvenog glasa čujem da se pokušavam braniti od njenog peckavog upozoravanja.
“To je zbog snijega,” žurno velim, “monotonije, kad je sve oko tebe bijelo, razlike se izbrišu. Čeznem za proljećem, ti ne?”
“Predviđaju još snijega.”
“Nek’ im bude!”
Prekrižim ruke, gledam smeđe pigmentske fleke boje duhana između izraženih vena i prije no što sam svjestan još jednom velim: “Nek’”. Tek tako mi se otelo.
Na časak mi stavi ruku na glavu, na moju rijetku kosu. Kad se nasmješi, vidiš da ima protezu u ustima. Samo kad se smiješi, inače ne. Tada su joj obrazi puni i skoro bez bora. Ispod malenih ušiju joj blistaju srebrne naušnice, naušnice iz Zeelanda* od njene prabake iz mjesta Zierikzee.
“Popij već jednom taj čaj.”
Pijem čaj. Odjednom sam iziritiran. Ustajem.
“Moram u toalet.“
To sam uvijek govorio na poslu. Doma uvijek velim naprosto “u wc”.
Razlika u nijansi, naravno, odmah pada u oči.
“Onda ne zaboravi da navučeš rukavice“, veli ona.
Ovje češće sjedim – stare novine besciljno u rukama – kad hoću da razmislim o nečemu. Ali problem je u tome što teško možeš razmišljati o nečemu čega se ne sjećaš. Nema šanse. Jutro. Njeno pitanje hoću li donijeti drva. Možda ga nisam čuo. Mada, dvaput me je to pitala, rekla je.
Uvijek sam imao loše pamćenje. Na sastancima mi je agenda bila nezamjenjivi drugar. Ali da cijelo jutro nekoliko sati docnije zaboraviš? Koje projuri kao da ga nikad nije ni bilo? Još maločas bih se zakleo da to bješe obično radno jutro. Da Vera nije rekla, još bih uvijek možda stajao tamo u stražnjoj sobi, rukama naslonjen na okvir prozora, kao svakog jutra s pogledom na bučne školarce Eastern Pointa.
One pločice su mogle bolje ispasti. Moraš osjetiti kako radi cement između fuga. Još uvijek sam ljevak, a u nižim razredima osnovne se to nije smjelo, rezati lijevom. Trake za pletenice ispadnu ružne, nejednake u širini i dužini. Učiteljica se nagne nadamnom. Njena tamna, kovrdžava kosa mi škakljivo klizi niz obraz. Idi onda i donesi kutiju s olovkama, Maartene, tiho kaže i odstrani trakice sa stola. Ja gledam trake papira na podu pod mojim nogama. Onda ustanem i otvorim vrata.
U hodniku je tiho. Na njegovom kraju je dio sa materijalom. Na najvišoj polici je kutija s olovkama, s mirisom drvenih strugotina i grafita, mirisom koji potiče iz donjeg dijela šume, starog kao zemlja sama. Moram se popeti na stolicu i potražiti kutiju s pregradicama različitih dužina i širina. Iza mene stoji Vera, pokraj perilice za rublje. Zaljuljam se i objema rukama uhvatim za policu.
”Ne izlaži se opasnosti”, kaže ona, “i siđi s te stolice, prije no što padneš. Što tražiš tamo?”
*Zeeland – Jedna od dvanaest provincija u Nizozemskoj. Prim. prev.
*IJ – Rijeka koja protiče kroz Amsterdam i dijeli centar od sjevernog dijela nizozemske prijestolnice. Prim. Prev.
S holandskog preveo Goran Sarić