Pola koplja
Kad se nakon prve šestomjesečne plovidbe vratio kući, njegove je bližnje najviše zanimalo kako je živjeti s varljivim tlom pod nogama. Istina je da se u posebno gadnim vremenskim uvjetima čini da čelični teren spletkari protiv tebe, da se svom silom bori protiv vertikalnosti. Tijekom sad već petogodišnje karijere nekoliko je puta morao jednostavno odustati od hodanja jer ga je more bacakalo poput jahača rodea. Većinu vremena, ipak, osjećaj je sličan dubokom pijanstvu, uz dobrodošlo zadržavanje psihosomatskih funkcija. Ako pak podlegnete stereotipima pa se poslužite čašom ili bocom ruma, more vas gibanjem čini dvostruko pijanijim zbog čega brod većinu vremena daje na ustajali smrad bljuvotine. Pa kad se nađe suočen s ovakvim upitima, Šime Kinkela ne ulazi u neugodne detalje, već slegne ramenima pa reče: „Čovik se na sve navikne.“
Tako čak i sada, u uvjetima kakvi bi kod prizemljenog civila izazvali neku vrstu crijevne kretnje, najčešće uzlaznu, Šimino hrkanje para mirnoću oceanske noći. Njegov se cimer odavno evakuirao pa se kotrlja amo-tamo niz hodnik, odlučivši valjda da njegov san bolje podnosi pokoji udarac u glavu nego guturalne zvuke noći. Šimin je organizam toliko usuglašen s ritmom oceana da diše frekvencijom valova: uspon – udah, pad – izdah. Kad bi mu revna medicinska sestra odradila EKG, zbunio bi je ispis rada srca što neodoljivo podsjeća na presjek kretnji oceana. Šime ovo nikad ne bi priznao, ali ponekad mu povratak kući predstavlja istu vrstu stresa kao odlazak na brod. Noću se znoji i prevrće zbunjen mirnoćom kreveta. Nekoliko se puta morao premjestiti u automobil pokušavajući minornim vibracijama probuđenog motora simulirati oceanski san.
Zato je posebno uznemirujuće što ga iz dubokog odmora budi vrsta poziva koja je vjerojatno mogla pričekati ono što u ovoj plavoj pustopoljini prolazi pod jutro.
„A?“ javlja se odbacivši pristojnosti.
„Šime?“ Franka u karakterističnoj panici. „Ne mogu nigdi nać zastavu. Dis je stavija?“
„Molin? Šta? Kaku zastavu, ženo božja, ode je…“ Odmaknuvši mobitel od uha i kratkotrajno se oslijepivši ekranom: „Tri i četrest sedan ujutro.“
„Kaku zastavu? Ne znan koji je datum kod vas na Marsu, al ode u Hrvatskoj je četvrti osmi.“
A, to. Šimi je odsustvo neradnih dana postepeno umanjilo patriotski zanos. Još uvijek je spreman potući se bilo s kim dovoljno budalastim da dovodi njegovo domoljublje u pitanje, no akumulirane ga godine provedene u međunarodnim vodama polako pretvaraju u građanina svijeta. „Jes pogledala u ormaru poviše mašine za robu?“
„Jesan.“
„A iza bojlera?“
„Jesan.“
„A u kredenci u podrumu?“
„Zaštob neko stavija hrvatsku zastavu u podrum? Al e, i to jesan.“
Šime mora dobro razmisliti. U sjećanju je još svježa svađa od prije nekoliko godina kad je došlo vrijeme za kupnju nove zastave budući da je stara (od prvo-bijelo-polje sorte) izblijedjela i postala više ružičast-bijeli-sivi nego popularni crven-bijeli-plavi. Šime se vratio s jedinom zastavom koju je uspio naći: običnim zakonski i ustavno utvrđenim stijegom lišenim povijesnih konotacija. Trebalo je dosta diplomacije da mu se dopusti ulazak u kućanstvo Kinkela.
„Nemaš ništa za reć?“
„Samo se pokušavan sitit“, reče Šime dok mu cimerova glava kuca o podnožje vrata. „Pokušavan ti pomoć.“
„Samo to šta ne znaš napamet di je je dosta uznemirujuće. Dosta uznemirujuće.“
„Provaj… Provaj u garaži. U škafetinu u radnon stolu. Tamob moglo bit.“
„Dobro, provat ću, al samo da znaš, ako nije tamo, zvat ću te opet.“
Šime neko vrijeme bulji u fotografiju djece na zaključanom zaslonu mobitela, prije nego isključuje i zvuk i vibraciju, okreće se zidu pa zaspe snom pravednika.
Franka Kinkela, međutim, ne može si priuštiti luksuz takvog duševnog mira. Nekoliko minuta prekopava ladice radnog stola u garaži, nabija se na čak tri hrđava potencijalno tetanusna čavla prije nego što priznaje još jedan poraz. A Šime je ili isključio zvuk ili se odlučio ne javiti.
„Ne mogu virovat“, reče praznoj garaži. „Stvarno ne mogu virovat. Pa ja ću…“
Izlazak iz garaže samo povećava njezinu histeriju. Gdjegod da se po ulici okrene, vidi hrvatske trobojnice. Na dalekoj sedamnaestokatnici gotovo je svaki balkon ukrašen zasebnom inačicom ovog nacionalnog simbola, voljeno platno prekriva dobar dio raspadnute fasade čije je renoviranje davno prekriženo predizborno obećanje. Nepoznata mlada žena gura kolica, a makar joj oči zasjenjuju skupocjene sunčane naočale, Franka projicira u njezin pogled istu vrstu osuđivanja kakvo je i sama spremna udijeliti svakoj obilježja lišenoj građevini.
Ulazi u kuću pa grabi najveći križ koji posjeduje, onaj sa zida dnevne sobe. Odlazi do velikog prozora, zahvalna što Šime nikad nije postavio živicu koja bi zaklanjala pogled s ulice (makar ga je tisuću puta molila da to napravi), pa stavlja raspelo u samu sredinu, podbočivši ga Biblijom. Na ulici glumi da provjerava rupu na cesti (istu onu što na istom mjestu stoji već tri godine) dok zapravo promatra svoju instalaciju. Križ je vidljiv, ali samo ako se netko zagleda direktno u prozor. Na prvi pogled i dalje je očit samo nedostatak zastave.
Iz ormara izbacuje stvari pa stane provoditi selekciju – na podu na kraju ostaju samo oni odjevni predmeti koje je spremna podijeliti s javnosti. Njezini Instagram pratitelji sljedeća će dvadeset i četiri sata imati privilegij promatranja ovog organiziranog nereda uz masni crni tekst: Ono kad je sutra Oluja, a nigdi ne moš nać zastavu. Ovo je sve samo ne konačno rješenje. Unatoč povećem broju pratitelja (četiristo trideset nasuprot dvjesto sedamdeset praćenih profila), većina onih koji će danas i sutra proći pored njezine kuće ne samo da nisu s njom povezani, nego uopće ne prakticiraju društvene mreže. Jedino platno s hrvatskim motivima koje trenutno može pronaći je lažni dres Ante Rebića iz povijesne dvije tisuće i osamnaeste godine, ali teško da ga može objesiti na kuću kad ga večeras misli nositi na Koncert. Djeca su odavno kod njezinih roditelja, prijatelji je dolaze skupiti za sat vremena. Mora djelovati brzo.
Izlazi na terasu i vadi mobitel.
Posljednje što Antonija Šarić želi vidjeti na ekranu, kao epilog ovog predivnog desetosatnog radnog dana, je ime svoje sestre uz koje stoji, u ovakvim trenucima gotovo ironično, ružičasto srce. Bulji u vibrirajući zavijajući uređaj, nadajući se da će jednostavno prestati, ali je u kafiću u podrumu suda i njezini se kolege i suparnici osvrću s upitnicima nad glavama. Čuje Franku i prije nego zvučnik dovodi do uha.
„Alo?“ reče, ali ne uspije prekinuti nalet.
„Ae, ae“, govori Franka. „Sritna i vama Domovina. Nego kako, e.“
„Mislin da to nije izraz.“
„Molin? Štas rekla?“
„Ka, mislin da to nije izraz. Niko ne govori sritna ti domovina.“
„Ma nisan tebi govorila. Prošla je ona Šupinica pa je rekla sritna Domovina pa san i ja njoj uzvratila.“
„Koja Šupinica? Zapravo, nemoj mi reć. Ionako je vjerovatno ne znan.“
„Ajme, znaš šta se desilo?“
Eto ga. Replika koja već polako odzvanja među Antonijinim ušima i izaziva anksioznu reakciju kakvu bi, uz profesionalnu pomoć, sigurno mogla kategorizirati kao vrstu posttraumatskog poremećaja. Prošli je put kći došla pijana i povratila po čitavom zahodu. Prije toga je u neki kolač stavila oštro umjesto preferiranog glatkog brašna. Antonija bi voljela imati istu vrstu bezobzirnosti pa objasniti sestri kako je to svaki dan pokušati pomoći ljudima koji bi radije prodali dušu vragu nego stavili sudbinu u tvoje ruke. Mora da je trenutno najzaposleniji odvjetnik po službenoj dužnosti u županiji.
„Šta?“ pita pomirena sa sudbinom.
„Onaj moj muž je negdi spremija zastavu i ja je sad nigdi ne mogu nać“, odgovori Franka toliko glasno i teatralno da se mora raditi o performansu za susjede više nego iskrenom žaljenju.
„Aha, aha“, odgovara Antonija pa spušta mobitel na stol i vraća se kavi. Njezini se kolege još jednom osvrću ovaj put prizvani prigušenim Frankinim monologom. Antonija samo odmahuje rukom: ovo je normalno.
Na stolu ispred nje kopija spisa posljednjeg predmeta. Stanoviti Roko Jelić, odnedavni punoljetnik otprije poznat zakonu, pronađen s nekoliko grama zabranjenih supstanci čije je daljnje raspačavanje, optužba ne sumnja, spriječila samo pravovremena intervencija policije. Antonijin najbolji, a vjerojatno i jedini, potez je uvjeriti suca da se radilo o posjedovanju za vlastitu konzumaciju, odnosno bez želje za preprodajom što bi možda malog govnara spasilo od zatvora koji bi mu, u ovoj osjetljivoj dobi, zasigurno usmjerio život niz kakvu provaliju. Mali Jelić, pak insistira da nije niti posjedovao, niti preprodavao zabranjene supstance. Odakle mu onda? Netko mu ih je, naravno, podmetnuo što je obrana na koju se, usprkos svim njezinim savjetima, odlučuje.
Pored spisa njezina sestra sa slučajem nestalog komada tkanine. Stavlja mobitel na uho.
„Zajebano“, komentira prolazeći kroz Jelićeve poduže odmore u maloljetničkom zatvoru.
„Nego šta je nego zajebano“, odmah se priključi Franka. „I šta da ja sad radin?“
„Kup drugu.“
„Al već je skoro pet i doće me skoro ekipa skupit. Idemo na Koncert. El ideš i ti?“
„Mislin da ću ovaj put priskočit“, uz razine sarkazma što prolaze jedino ispod Frankinog radara.
„Ajme, ne znan. Iden opet pogledat, jadna li san.“
„Aj, aj.“
Antonija poklapa pa zakapa lice u dlanove. Najviše bi željela vrisnuti, ali ovim je pozivom već učinila dovoljno da sudskim krugovima raspiri tračeve o sjebanosti svojeg privatnog života. Zato samo stoji tako neko vrijeme dok je ne prizove kašalj iz smjera šanka. Kafić se u međuvremenu ispraznio, a gazdarica joj smješkajući ukazuje na zidni sat. Je, je, skoro je pet…
Franka zato još jednom okopava ormar. Neće se stići ni pošteno našminkati, ali zastava mora biti ovdje, samo je prva tri puta nije vidjela. Mobitel joj zazvoni.
„Kod tebe smo kroz po ure. Tribalib krenit malo ranije jer zovu gužvu. Štaš obuć? Mi smo svi u crnon.“
„Dres od Rebića.“
„A jes luda. El Šime zna za tu tvoju simpatiju?“
Nema vremena. Mora biti nešto u ovom ormaru što… Zastane. Drži pronađeno u rukama, a licem joj se odražava intenzivno razmišljanje. Da, da, ipak se slavi vojna operacija. Da, to bi moglo imati smisla, to ima smisla, to je totalno legitimna opcija…
Otprilike šest sati kasnije kvartovska samoimenovana moralna policija, u liku i dijelu lokalnih krkana Grge i Lole, patrolira ulicom. Slave Grgin skori odlazak u obećanu Njemačku tako da su na otprilike sedam piva, malo manje s obzirom koliko trenutno nehotice prolijevaju, te ozbiljno zainteresirani za osuđivanje. Hodaju nezgrapno i neravno, ali s pogledima striktno na fasadama kuća. Staju ispred Kinkela.
„Lola, šta je ono, bokte?“
„Izgleda ka… Hmmm… Izgleda ka da je neko obisija plivaće gaće umisto zastave.“
„Zaštob neko to napravija?“ Grgo je gotovo više zgađen ovim nego odsustvima prigodnih dekoracija. Na mračnom je prozoru nemoguće detektirati postavljeni križ. Kupaće su gaćice muške, marke Nike, ukrašene maskirnim vojnim uzorkom.
„Ka da se rugaju“, reče Lola.
„Čija je to kuća, mater in?“
„Od onog Kinkele, sićaš ga se? Navigaje, jedanput nam je platija rundu.“
„Dol u Patuljka?“
„E, tamo.“
„Ha… Kob reka da je taj lik komunjara?“
„A, slušaj… Platija nam je rundu. Šta nije to cila njihova baza? Dilit kapital, ovo-ono?“
„Sad, kad kažeš, to i ima smisla. Al šta ćemo s ovin?“
„Štab?“ upita Lola nakon ispijanja čitave boce koju zatim propušta kroz mlitave prste.
„Aj dođ. Daćeš mi lopu.“
Približe se kući pa Lola isprepleće prste u čvrstu stepenicu za Grgino stopalo. Grgo zakorači, odgurne se i skida gaće s jarbola. Ne primjećuju da je prozor otvoren na kip i da na pultu stoji laptop koji je u Frankinim planovima trebao cijelu noć puštati domoljubne pjesme kao oblik kompenzacije da ga je samo uključila na punjač.
„Evo. Taman se pare da su moj broj, a tribaju mi nove kupaće za Njemačku. Ajmo ća.“ Na Koncertu, u moru crnih majica i od sunca crvenih lica, Franka se kreće između tjelesa pa na svako voljno uho viče: „Bate, sutra je Oluja, a ja nigdi ne mogu nać zastavu!“