• O nama
  • Kontakt
  • Impressum
  • Indeks autora
Strane - portal za književnost i kulturu portal za književnost i kulturu
  • poezija
  • proza
  • esej/kritika
  • razgovori
  • itd
proza

Faruk Vele: Viseći most

Autor/ica: Faruk Vele
faruk veleprozaviseci most
Objavljeno: 21.11.2026

(Priča je nadahnuta stvarnim događajima)

Čepovi od piva na visećem mostu, nagrizenom korozijom, ostali su jedini dokaz da se ova priča ikada dogodila.

Tokom jedne od teških ratnih noći, onih punih zebnji i neizvjesnosti, kada ti se na svakom koraku pričinjavaju sjene – noći u kakvima bi vojnici u gotovo praznim tranšejama trčali čas na jednu čas na drugu stranu, zavaravajući napadače da ih ima više – ko zna kako stigao je glas s one strane mosta koji je dijelio položaje Armije Republike Bosne i Hercegovine (ARBiH) i Hrvatskog vijeća obrane (HVO):

„Frenki želi da vidi Dževada!“

„Frenki želi da vidi Dževada!“, pronijelo se linijom odbrane.

Pričali su to s jednakim ushićenjem oni koji su poznavali i Frenkija i Dževada, ali i oni koji nisu poznavali ni jednog ni drugog.

Sve ih je obuzelo neko nejasno osjećanje nevjerovatnosti i važnosti tog trenutka. Toliko im se to učinilo važnim da nisu ni obraćali pažnju na to da govore o skorom susretu s neprijateljskim vojnikom.

U danima juna 1993, dok se u američkim kinima prikazivao Jurassic Park, a u Grčkoj bio obavljen prvi telefonski poziv mobitelom, bivši prijatelji i komšije tražili su način da se vide zbog nečega važnijeg od svih ratova i sukoba u gradu koji je tih dana više nalikovao Hirošimi nego pitomom mjestu u dolini.

Nekadašnji školski drugovi i radne kolege nekoliko mjeseci ranije završili su na suprotnim linijama fronta. Na puškometu. U gradu koji je mjesecima bio u potpunoj izolaciji i poput bosanske Gernike skončavao u ruševinama niko nije mogao vjerovati da sukob može stati ni na trenutak – a kamoli da ga mogu zaustaviti dvojica vojnika.

A desilo se… Ili možda vjerujem da jest.

Meci, koji su ostavljali raznobojne tragove, odjednom su prestali parati nebo nad ravnicom. Noć je bila vedra. Sigurnu razmjenu vatre zamijenila je jeziva tišina.

A ona je često gora.

„Da nas šta ne zajebu?“, upozorava saborac Dževada.

„Ma ko ga više jebe. Šta će biti, bit će. Ionako…“, odgovara.

„Vidi, Dževade, ne ku*či se. Imaš djecu, rat je. Iz ovoga se svašta može izroditi“, dodaje drugi.

„Vidiš da se više ne zna ko koga tuče… Niko nikoga ne zna. Nije se igrati… Ne može ni on…“

Govorili su tiho Dževadu dok je noć kretala prema svojoj neizvjesnosti. Odbio je da ih sluša. Počeo se kretati.

Šta ga je motiviralo? Osjećaj da mora odgovoriti prijatelju na molbu? Želja da pobjegne od užasa koji ih je okruživao? Nešto treće?

Istovremeno, sa suprotne strane prema mostu krenula je druga silueta.

„Jarane, ako ti šta bude sumnjivo, baci se u rijeku ili zalegni u jarak prema livadi, pa ćemo te izvlačiti. Noć je…“, posljednje je što je čuo prije nego što se odvojio od rovova.

Na sastanak s bivšim prijateljem i, kako je možda mislio, novim doživotnim neprijateljem – krenuo je naoružan. U ruci je nosio bombu.

Oprezno je prilazio uzbrdici koja je vodila prema mostu.

„Hej, Dževa, jesi li to ti?“

„Reci, šta hoćeš?!“

„Jesi li to ti?!“

„Zar misliš da postoji drugi kreten koji bi ovo uradio?!“

„Ne postoji.“

„E, onda ne zajebaji.“

„Reci…“

„Priđi, bola…“

„Hoću ku*ac. Priđi ti…“

Oprezno su zakoračili na most kojim već skoro godinu niko nije prošao. Lim se počeo uvijati pod njihovom težinom. Znali su da će se to dogoditi, pa ih nije iznenadilo. Ali u gluhoj noći proizvelo je jezivu buku.

Sada su na sredini mosta stajali u neugodnoj tišini.

Bivši prijatelji.

Frenki je nosio nešto u ruci.

„Evo ti.“

„Šta to nosiš?“

„Uzmi.“

„Šta je to, jebote?!“

„Ma piva, jebo ga ti… Šta si se tol’ko usr’o?“, prekinuo je Frenki osmijehom ovu dramu.

„Pa što odmah ne kažeš.“

„Ne znam daju li vam više da pijete. Kažu, došli vam ovi mudžahedini, samo klanjate…“

„Nemamo ti mi više vode ni za abdesta…Ne zajebaji“.

Na „ničijoj zemlji“, okruženi zaraćenim vojskama, dvojica vojnika sa suprotnih strana fronta sjedili su na mostu i pili pivo na mjesečini.

Kao u središtu svemira. Sami.

Sjetno su gledali u rijeku kojom su se nekada zajedno spuštali na šlaufima od kamionskih guma.

 Činilo se kao da je to bilo u nekom drugom životu.

„Znaš zašto sam te tražio?“

„Evo, genije, i ja bih volio da čujem.“

„Hoću da dovedeš Sanelu.“

„Čekaj!? Zbog toga si me zvao?! Pa ti si mahnit, matere mi! Ti si mene zbog pi*ke doveo na ničiju zemlju? Hoćeš da ovi tvoji sad raznesu i mene i tebe i most?“

„Ne brini ti za moje… Brini ti za svoje“, sada već pomalo ljutito veli Frenki.

„Dobro. Šta će reći tvoji? A šta će tek  reći njezini, gore u mahali?“

„Šta će reći?! Već su pitali je li naša…“

„Šta si im rekao?“

„Da je moja.“

„Đe si, Romeo… Nisam te prepozn’o.“

„Čovječe, vidiš u kakvom smo užasu. Jebo Psiho šta je ovo. Šta ti ovo treba sada?!“

„Sanela je trudna! Uskoro će se poroditi!“, procijedio je ljutito Frenki, pa dodao gotovo kao da Dževada optužuje:

„Zamisli šta će biti kada se čuje da nosi moje dijete? Dijete neprijateljskog vojnika!“

„A u pi*ku materinu…“, odgovori Dževad.

„I ja kažem“, dodao je budući mladi otac.

***

Ne znam koliko su se zadržali, ali činilo se kao cijela vječnost.

Dževad se potom šutke vratio. Kada su i on i Frenki bili na sigurnom – staro neprijateljstvo moglo je da se nastavi.  

Rafali su ponovo sjekli dolinu.

Svi su odahnuli.

„Dogovorili smo se da Sanelu dovedem za sedam dana“, rekao je Dževad.

Saborci, zbunjeni prethodnim događajima – sada su bili šokirani.

Tim prije jer je pucnjava počela da dobiva na intenzitetu, pa su pomislili da je cijeli događaj iskorišten kao uvod u novi napad sa suprotne strane.

„Koju Sanelu, jebo ga ti?“

„Pa njegovu curu“, rekao je Dževad odlazeći, dok su njegovi zbunjeni saborci već uzvraćali paljbu.

***

Narednog dana Dževad je otišao do mahale u kojoj je živjela Sanela.

Padala je kiša. I granate. Tražio je dom njezine porodice, ali su ruševine ovo mjesto promijenile do neprepoznatljivosti.

Iz ruševina je izvirio starac.

„Nema ti tamo više nikog“, reče.

„Šta je bilo? Gdje su?“, upita Dževad.

„Rat, jebo ga ti… Šta će biti. Reci ti meni, šta su ti trebali?“

„Sanelu traži momak, pa sam…“, veli Dževad.

„Momak?! U ovom ludilu? Blago njemu! Koji je taj, čiji je?“

„Naš je, naš je“, nasmija se Dževad prisjećajući se razgovora s Frenkijem.

„Pogledaj u naselju pod brdom. Tamo su se mnogi sklonili.“

„A šta ti radiš u ovim ruševinama?“, upita Dževad.

„Moje je ionako završeno. Neću iz svoje kuće, pa makar me odmah ubili“, odgovori starac i okrenu leđa, očito povrijeđen prethodnim pitanjem i nespreman za daljnji razgovor.

***

Našao ih je nekoliko ulica dalje. Sklonili su se u susjedno naselje.

Tamo je zatekao ljude bijele od prašine. Jauk i plač. Prethodne noći neprijateljske snage bacale su na ovo naselje burad i gume napunjene eksplozivom.

Ljudi su još izvlačili odjeću i obuću iz ruševina.

„Gdje je Sanela?“, upita Dževad žene koje su pokušavale spasiti ono malo što je ostalo.

„Tamo je, u dvorištu. Smiruje našu djecu. Ne mogu sebi doći nakon svega što se sinoć desilo. Eno, izvukli ženu ispod betonske ploče. Bolje da to ne gledaju“, pojasni jedna od njih.

Dževad se uputio prema dvorištu u kojem je ubrzo ugledao Sanelu. Vješto je prikrivala stomak u koji je vojnik nehotice pogledao.

Primijetila je.

„Kako si, Sanela?“

„Evo, vidiš… Jadni mališani. Ne mogu se umiriti koliko su se prepali kad je ono puklo iza ponoći. Čitam im neke bajke. Bit će dobro.“

„Jah… Ne znam više dokle će ovo ludilo, u vražju mater…“, kazao je Dževad.

Na trenutak je zašutio. Zamišljen, pitao se kako da baš sada, u ovom nesretnom trenutku, kaže zbog čega je došao.

„Vidi… Bio sam sinoć s Frenkijem“, rekao je gledajući ustranu.

Sanela je zanijemjela od šoka.

„Šta?! Kako…?“, problijedjela je.

„Sanela, nemam ti šta puno reći, vidiš u kakvom smo sranju. Traži da te prebacim tamo, na onu stranu. Za sedam dana.“

Sanela je bez riječi gledala u njega.

„Gledaj, ne bih to učinio ni zbog tebe ni zbog njega. Ali hoću zbog tog djeteta. Rekao mi je sve. Rat je. Svašta se može dogoditi“, rekao je Dževad govoreći sada gotovo šaptom.

„Da se desilo prije svega ovoga, ne bih razmišljala ni sekunde. Ali sada… Vidiš sve ovo…“, odgovorila je Sanela, dok ju je neko dijete vuklo nazad u igru.

„Ne znam, seko… Izaberi. Je li ti lakše živjeti ovdje s prijezirom ili otići s onim koga si ti izabrala. Daleko od ovog ludila?“, upita Dževad.

„Bojim se ostaviti svoje. Bojim se kako će oni ovo podnijeti. Bojim se šta će im ovdje govoriti, kako će im prigovarati. Pogotovo sada. Kako će oni to doživjeti? Hoće li preživjeti?“, pitala se sve uznemirenija dilemama koje život pred nju iznenada postavlja.

„A šta će tek govoriti ako rodiš ovdje?! Pa ti budu govorili da si rodila dijete neprijateljskog vojnika. I to dok se boriš da ti dijete preživi pod granatama i snajperima, u nemogućim uvjetima za preživljavanje, bez ičega. Pa vidiš sve, pobogu!“, odgovorio je Dževad.

Na trenutak je zastao. Pomisli da je pretjerao.

„Sanela, pokušavam te razumjeti, ali vremena je sve manje. Ne znam šta će mene dočekati u komandi. Šta će reći za ovo što radim. Imaš sedam dana da se odlučiš. Ako dođeš, pokušat ćemo te prebaciti. Ako ne dođeš, ja ću znati…“

Krenuo je.

Sanela je gledala za njim.

Nije rekla ni riječ.

***

Na putu prema položajima Dževad je sreo saborca.

„Traže te u komandi bataljona“, rekao je.

„Šta će me tražiti?“, upita Dževad.

„Ne znam. Poručili su preko kurira da se odmah javiš na raport.“

Ljut zbog ovoga, Dževad se odmah uputio prema komandi, koja se nalazila u prizemlju jedne kuće, u blizini mjesnog igrališta. Djelovao je snajper pa se provlačio između kuća i poznatih staza.

„Gdje si, Dževa, jarane“, dočeka ga komandant bataljona Damir.

„Izvoli, Damire.“

„Šta se to dešava dolje na liniji kod vas?“

„Šta bi se trebalo dešavati? Stabilni smo. Deru nas, ali uglavnom je pripucavanje i granatiranje.“

„Pusti to. Reci mi kakvi su to kontakti s neprijateljem?“

„Što ti nisu javili oni koji su ti to šmekali?“

„Neka, Dževa. Ne tražim od tebe da stojiš mirno i salutiraš. Ti si jedan od najboljih boraca, ali ovo je rat…“

„Damire, čovjeka znam. Dobar je čovjek. Komšije smo, znamo se od djetinjstva. Pomagao mi je kad god je trebalo, više nego mnogi naši. Zvao me jer je morao…“

„Dževa, ja jedno, ti drugo. Ovo nije pitanje politike, a bogami ni ko je dobar ili loš čovjek. Bili su i tvoji dobri, pa ih je protjeralo, zar ne? Kažem ti, ovo je rat. Ja sam komandant bataljona i neću zbog tebe da idem u komandu brigade objašnjavati kontakte s neprijateljem. Bezbjednjaci prate i mene. Svako nekoga nadzire. Treba li još neko da kaže da švercujete?“

„Ma daj, čovječe, nemoj me jebavati…“

„Ja ti ovo govorim kao prijatelj, a ne kao komandant. Nemoj se zajebavati. Glave su padale i zbog mnogo manjih stvari. I ti to znaš.“

***

Vijest o ovom razgovoru nekako se brzo proširila. To je valjda razlog što su pojedinci na liniji Dževada sada gledali s prijezirom. Mogao ih je vidjeti kako se gurkaju dok on prolazi.

Počela su zajedljiva govorkanja, tako tipična u ovim krajevima.

„Dok mi gledamo hoćemo li preživjeti, on se s njima domunđava.“; „Kakva cura, kakvi bakrači, tu je lova u pitanju, cigare, pivo, ko zna…“; „I ona je našla da se voda s ustašama, dok nas oni ubijaju“…

Bio je to dio iz arsenala priča koje su se tih dana mogle čuti.

Sa sličnim, gotovo istovjetnim, tihim i nešto bučnijim optužbama suočavao se i Frenki.

„Traži curu kod balija, pored tolikih naših čestitih djevojaka.“;

„Eno liže se s mudžahedinima, koji bi nas klali“, mogao je čuti Frenki.

***

Kako su dani prolazili, a intenzitet neprijateljskih napada nije jenjavao, Dževa je postajao sve nervozniji.

Gledajući Viseći most prošaran sve brojnijim mecima, pitao se radi li ispravnu stvar. Hoće li prebacivanje Sanele uspjeti? Hoće li uopće imati priliku? Hoće li ugroziti mladu ženu i njezino nerođeno dijete?

Brinuo je i za sebe i svoje. Šta će se desiti poslije? Šta će biti s njima? Kako će to dočekati njegovi suborci i cijeli grad?

Zabrinutost je dodatno porasla nakon što mu je supruga poručila da je trudna, te da će uskoro i sam ponovo postati otac.

Šta će govoriti o njemu, još važnije hoće li se suočiti s određenim posljedicama kod vojnih vlasti? Može li biti izveden pred vojni sud, može li se desiti šta gore?

A kako sada odustati?

Sjećao se riječi Meše Selimovića da „niko nikome ne može natovariti toliko muke na vrat koliko čovjek sam sebi“.

Zavapio je, više za sebe: „Bože, činim li ono što je ispravno?“

***

„Babo!“, rekla je Sanela obraćajući se uplašeno ocu, koji je upravo sa sebe stresao prašinu.

Pomagao je tog dana u izvlačenju tijela žene koju je poklopila betonska ploča nakon užasne eksplozije prethodne noći.

Na njegovoj odjeći mogli su se nazrijeti tragovi krvi. Bio je oznojen, tužan i ozlojeđen.

Sanela je bila zabrinuta za oca, ali je čekala priliku da mu se obrati nakon važnog susreta s Dževadom.

„Kaži, zjenico babinog oka“, kazao je otac.

Sanela je bila iznenađena njegovim toplom riječima jer nije imao običaj biti nježan pred djecom.

Smatrao je to nedoraslim ulozi oca. Pohvale su bile za tuđu djecu, svoju je uglavnom prekorijevao, ili ružio.

Nije to bila rijetkost kod roditelja u Bosni. Svoju ljubav krili su bojeći se valjda da djeci ne pokvare njihovu sreću, da ne izazivaju sudbinu. Zato je ovdje i glasan smijeh pokuđen. Kao da smo krivi i za svoju sreću.

Ali Sanelin otac danas je bio zahvalan Bogu jer su njegovi preživjeli. Želio je da ih dugo grli i ljubi.

„Babo, znam da nije trenutak, ali moram ti reći nešto važno.“

Stajala je nasred sobe i drhtala.

„Reci, sine, šta je bilo?“

„Zove me…“

„Ko, kćeri?“

„Frenki. Zove me kod njega da idem…“

„Kod njih?!“

„Kod njega, babo. Ne znam šta da radim…“, reče Sanela.

Otac je odjednom zašutio. Znala je da to nije dobro.

„Izgleda da ti ni ovaj nesretni rat ni sve one silne hodže po kojim ti je mater rahmetli hodala nisu pomogli da te rastave od njega…“, reče otac obarajući glavu.

„Babo, ja sam pred porodom, niti mi se ide kod njega, niti mi se ostaje ovdje… Ne znam šta da radim, bojim se. Bojim se za dijete. Kako god, nije mi lahko“, kazala je.

„Ne znam, sine…, ti kao da si po mrvama spavala. Kad me nisi pitala onda kada si njega izabrala, ne znam što me i sad pitaš… Ali, jesi li svjesna da meni hajra od života neće biti kad ti odeš? Znaš li šta će sve da se govori?“, odgovorio je otac.

Zaplakala je. Tiho. Onako, više za sebe. Slomljena svim strahovima i sumnjama koje stoje pred njom.

I otac je dugo šutio.

„Dijete moje, da mi je drago sve ovo – nije. Ali ti si moje dijete, od mog srca, i ja te se nikad ne bih mogao odreći, niti ti željeti zlo. Mislim, možda je tako bolje. Možda je sve ovo kismet. Ne znam kako bih to izveo, ali da sam ove pameti i da umijem, odveo bih vas u Australiju. Zato, idi dijete. Ali, molim te, ne ostaj ovdje, idi daleko od ove nesreće u kojoj smo zajedno, i mi i oni.“

Sanela je, međutim, i dalje bila nesigurna. Nije sumnjala u Frenkija. Sumnjala je u cijenu odlaska. Kad bismo samo mogli biti daleko od ovog kolektivnog ludila…

***

Do Dževe je stigao glas da Sanela ipak neće doći. Ne može. Ne želi ostaviti oca i svoje. Plaši se onoga što bi iza nje moglo ostati.

„Možda je tako i bolje“, rekao je Dževad više za sebe.

Odlučio je da će putem veze javiti suprotnoj strani da se susret otkazuje jer Sanela ne želi da ide od svojih. Ipak, nije bio spokojan. Bližio se dogovoreni termin sastanka. Nervoza je rasla. Šta će se sada desiti?

Tačno u 21 sat, kada se susret na mostu trebao dogoditi, poreknuta je paljba s neprijateljske strane. A onda i s položaja branitelja grada.

„Šta znači ova tišina?“, čulo se na liniji.

„Ne volim ovu tišinu, pa ga jebi…“, govorio je jedan omanji borac pušeći dok je gledao preko oboda tranšeje.

I Dževad je u nevjerici gledao prema mostu.

„Očito da obavijest nije prošla. Šta sad ako Frenki krene…?“

Desetak minuta kasnije, to se i desilo. Poznata silueta krenula je prema mostu.

„Ništa, idem i ja da mu kažem da cura ne želi i da završimo ovo… Nek ide više sve u vražju mater. Opalit će me herc, svega mi“, kazao je Dževa spreman da krene.

***

„Dževa, čekaj!“, čuo se iz daljine muški glas.

Okrenuo se ljutito misleći da je to neko od saboraca koji ga pokušavaju zaustaviti.

Bio je to Sanelin rođak. Iza njega je išla Sanela!

„Odlučila sam. Idem“, rekla je.

Dževa se počeo smijati gledajući njezine bijele hlače, koje su odudarale od mrkle noći.

„Pa ti ko na svadbu da si već krenula“, reče.

„Nisam imala ništa drugo, a morala sam se urediti“, odgovori buduća majka.

Krenuli su pješice prema mostu.

Sanela se pozdravila s rođakom i ponijela veliku torbu koju je on doskora nosio.

Praćeni brojnim pogledima s obiju linija fronta, krenuli su prema Visećem mostu.

Tamo je već čekao Frenki. Čuli su se samo njihovi koraci na šljunku.

Sanela i Frenki potrčali su onda jedno drugom ususret i most se pod njihovim tijelima zatresao.

Plakali su i ljubili se. Dugo su se grlili na sredini mosta, zagrljeni mjesečinom.

Nestvarnu tišinu prekidao je tek žubor rijeke pod mostom.

Činilo se da će taj zagrljaj zauvijek trajati.

Dževa je zato sporije pristupio mostu, dajući ljubavnicima vremena. Uživao je u svome djelu.

„Eto, idite sad u pi*ku materinu…! Što dalje odavde“, rekao je.

Ipak su ostali na mostu još koji trenutak. Barem koliko su Dževad i Frenki popili po pivo.

Onda su se još jednom snažno izgrlili. I otišli. Dževad na jednu, a Frenki i Sanela na drugu stranu.

Koji trenutak kasnije rat je ponovo mogao početi i sve se vratilo na staro i dobro poznato neprijateljstvo. Možda je tako lakše.

Svjetleći meci ponovo su parali nebo.

„Ode“, reče jedan od saboraca.

„Ode…“, kaza Dževa zadovoljno se smiješeći.

Koji trenutak kasnije čuli su se povici.

„Balije…“

„Balije, jebemo vam Sanelu…“, govorili su prkosno bojovnici uz brojne vriskove.

Odgovoreno je s mnogo metaka i psovki…

***

O Frenkiju i Saneli više se ništa nije čulo. Obje strane zajedljivo su ogovarale oboje zbog njihovog izbora. Ali su svi bili jednako zadovoljni jer se ta „neugodna priča“ završila, pa su mogli u miru nastaviti da se mrze.

Zna se tek da su dvoje zaljubljenih otišli daleko od Bosne. Tamo gdje mogu biti ljubavnici, partneri, roditelji, ljudi, bez obzira na njihovo porijeklo i imena.

Da, Frenki i Dževad još uvijek se ponekad vide. Istina, radije daleko od pogleda znatiželjnika s obiju strana Visećeg mosta.

Odlaze da love ribu na rijeku koja ih je zauvijek spojila.

Ribu love – bombama.

podijeli ovaj tekst

od istog autora/ice:

© strane.ba, 2018.

design:  mela    coding:  Haris Hadžić