• O nama
  • Kontakt
  • Impressum
  • Indeks autora
Strane - portal za književnost i kulturu portal za književnost i kulturu
  • poezija
  • proza
  • esej/kritika
  • razgovori
  • itd
poezija

Milena Grujić, poezija

Autor/ica: Milena Grujić
milena grujicpjesmepoezija
Objavljeno: 21.11.2025
Nasleđe koje nisam želela

nije me zaobišlo,
a smišljala sam trikove.
maskirala se u druge devojke i žene
pretvarala da sam ostrvo.

otišla sam od kuće prvom prilikom
i dolazila samo za slavu
uzdala se u Arhangela Mihaila
da me tog dana sačuva.

već sutradan sam bila samo svoja.
cvet bez korena,
vazdušna biljka koja se ne sadi, a cveta.
ne zaliva, a raste.

sudbina se onda ponovila,
upoznala me sa strahovima predaka.
na selu to zovu kletva,
knjige je opisuju stručnim rečima -

transgeneracijska trauma.


Moji preci su Lepenci

planina im je bila orijentir
sunce budilnik,
a Dunav hram.

hodali su bosi po kršu
lovili sopstvenim oružjem
lečili se biljem.

nisu pokazivali ljubav
žrtve su redovno prinosili
jeli ribe koje plivaju uzvodno.

nisam nasledila njihove veštine
nemam slična interesovanja
u meni je od Lepenaca samo vir.


Ušuškana u svom nezadovoljstvu

Rovinj je najzad tih.
talasi donose sipine kosti
napadaju obalu belu od pene.

Skupljam ih satima,
učim da budem sama
tu veštinu nemaju odgajani poput mene.

Čitam knjige o destruktivnim porodicama
prepoznajem tvoje obrasce
pokušavam da te odbranim, mama.

Deca ne mogu da spasu svoje roditelje
mogu samo da prekinu niz
i ispišu novi kod nasleđa.


Deca nerazvedenih roditelja

Budio nas je miris domaćeg mleka
jutra su imala ukus bakinog miliprota
samo se zvuk nikada nije uklapao u tu sliku
svađe su nadjačavale brujanje
motornih testera i traktora koji prolaze
nas troje bismo istrčali na livadu
pravili igraonicu
u blatnjavim čizmama skupljali puževe
jurili divlje zečeve

tata je rođen u planinskom selu
tamo smo provodili raspuste
čudili se ljudima koji se dive uspehu mog oca
otići odatle smatrano je posebnim poduhvatom

mi smo bili samostalna deca
koju su prerano poslali u svet
ostanak bi tati značio poraz
svaki naš problem
mami bi bio nova briga

zato smo im sve prećutali.


Veče kad je i tramvajskim šinama sve postalo jasno

okupljanje je trajalo kratko
bez mnogo reči

u potpunoj tišini
Slavija je slušala naš zavet

komunicirali smo pogledima
založili se za zajednički cilj

a kad se zavrteo kružni tok
studenti su krenuli

u dobrom pravcu.

podijeli ovaj tekst

od istog autora/ice:

© strane.ba, 2018.

design:  mela    coding:  Haris Hadžić