Samuel Barber (1910-1981) Gudački kvartet u h molu, op. 11
Dmitrij Šostakovič (1906-1975) Gudački kvartet u c molu, br. 8, op. 110
– Moja gospođo, to je bezobrazno, dobar dan to ne kaže kad uđe! Vi meni ne bi vjerovali kakve su danas djevojke! Šta se ja sve nagledam, u koja to doba ulazi u taksi, šesnest godina to nema a slika se golo i meće na internet! Nema danas kulture, meni su se nudile srednjoškolke, samo za vožnju, samo za vožnju od Ilidže do Marindvora!.
Šutim. Možda sam rekla mhmm. Nisam rekla da zašto se mom ocu nikad niko nije nudio. Gledam u retrovizor, sredovječni, trbušast, ubijeđen do kosti. Tako i ja, u kostima, osjećam tu pokvarenost. Nešto je u automobilu truhlo, nešto što nije samo njegovo, što je naše.
***
Počelo je u septrembru. Viđala sam je na školskom hodniku i na časovima školskog orkestra. Mi sa harmonikama ulazili smo prvi i za nas su postavljali stolice na bini. I u sedmom razredu harmonika od osamdamdeset basova mi je bila jako teška, teška kao pubertet. Kad mi ulazimo melodike, triangli i udaraljke stoje u vrsti u hodniku, da nam ne smetaju. Hej, rekla sam joj jednom dižući glavu iz otvorene futrole. Malo sam se iznenadila što je vidim.
Na prethodnom času nastavnica ju je postavila na stolicu za harmonike, u sredinu bine, mi smo svi bili na sjedištima okolo. Nastavnica je rekla, ništa ne učiš, sve prošle godine si bila odlična, ne dolaziš na orkestar, dva izostanka, dvije jedinice iz matematike, razrednica se žali i kaže da te isključim iz sekcije. Šta se dešava s tobom!
Sjedila je potpuno mirno, lice joj je bilo kao od kamena. Nastavnica govori povišenim glasom pravednika. Drži joj predavanje. Scena je kao iz eksperimentalne režije, djeca sa harmonikama na raskrečenim butinama sjede u prvom polukrugu koji se u sredini prekida tom jednom, naprijed pomaknutom stolicom na kojoj je ona. U drugom polukrugu, iza, stoje melodike, udaraljke, triangli i manji dio hora. Oni sa instrumentima drže ih u rukama, neko u jednoj ruci, pa mu visi desno, ili lijevo, neko sa obje, pa im čudno stoji ispred genitalija, kao smokvin list. Nekoliko njih iz hora stavili ruke iza leđa, kao kad nastupaju. Dvije djevojčice sa trianglima trže prizme u jednoj a palice u drugoj ruci, njima je lako jer barem znaju šta će s rukama. Nastavnica je ispred svih, u poziciju u kojoj obično dirigira, velika je, krupna i ima tvrde špicaste sise. Kratka, praktična fen frizura socijalističke učiteljice, pletena bluza, midi suknja, najlon čarape boje kože. To je bilo kad smo još mislili da je boja naše kože boja kože. Cipele na petu, ali malu petu, peta je peta, a štikla je štikla. Na štiklamane idu naše nastavnice, one nisu takve žene.
***
Stalno nešto u sebi ispravljam. Na bugarskom se kaže da je muškarac oženjen a žena da je omažena. Muž je maž, pa zato. To je dobro jer ne volim da je suviše očigledno da se jedno prisajedini i uvećava a drugo da se daje. Još gore, da je dato. Ne podnosim bezlične oblike. Naš jezik mrzi bezlično, opire mu se, održava ga u najgorim slučajevima: u administraciji. U gorkoj sudbi. Satralo je auto. Naredilo mu da plati kaznu. Poklopila ih kamata. Stalno živim u haosu pa mi smetaju neporedane stvari. U filmovima, kad ne kažu doviđenja na kraju telefonskog razgovora. Kad istrče iz kuće i ne zatvore vrata. Pere suđe, a u sljedećoj sceni se samo okrene od sudopera. Vatra gori u kaminu – poslije samo sjedaju u auto i kreću kroz nacionalni park prema gradu. Zamišljam kako im koliba gori, kuhinja plavi, po kući haraju lopovi. Onaj na vezi odmiče telefon i očajan bulji u ekran. Na kraju filma treba da piše: sve smo zaključali, vodu smo zatvorili, vatru ugasili. Niko nam nije ostao nepozdravljen.
***
U oktobru smo išli na susrete bratskih škola. Naša se škola zvala „Braća Ribar“. Susretali smo se sa istim takvima, svake godine u drugom gradu. Naš je orkestar bio najveći. Nosili smo žute haljine (djevojčice) i majice (dječaci) i zvali su nas „Lesnina“. Spavali smo u porodicama koje su se same prijavile da primaju djecu. U autobusu sam naučila da dobro pjevam. Nisam tada naučila da pjevam nego da je to kako pjevam drugima dobro. U porodici gdje je nas nekoliko spavalo naučila sam da sam ja dijete dobre naravi. Da to znači: jesti ono što je ispred tebe, ne žaliti se, izaći iz wc-a ako neko čeka bez obzira što ne kakiš pet dana. Žutu haljinu da treba obući preko farmerki i majice, jer je nastavnica tako rekla. I zima je. Haljine su od cica, imaju čamac izreze oko vrata, gumu oko struka i duge su preko koljena. Mi izgledamo kao tuljani i stalno dižemo i gulimo haljine s koljena, jer je nemoguće uvaliti harmoniku među noge i pokrenuti mijeh drugačije.
Samo Ceca ne izgleda kao tuljan. Njoj žuta dobro stoji jer je tamnoputa. Nekako jedino ona ima broj koji joj je taman, ne znam kako, kad smo birale haljine sa gomile koju je nastavnica spustila na katedru mi smo grabile velike a ona je našla tačno ono što joj treba. Njoj se ne vidini rolka ni majica ni (ono najgore!) košulja ispod izreza. Je li ispod gola!? Izgovorim to, naglas. Osjetim odmah da ne treba naglas. Ona ispod ima žutu bluzicu sa V izrezom, zato joj ništa ne viri, saznam, jer je kroj dobar, i boja. I zašto ne povlači haljinu kad sjeda. Jer ispod nosi kratku suknju i crne čarape. Kod nje se guma oko struka ne vidi, jer je preko nje stavila divan široki kaiš. Nastavnica je rekla da to ne može. Ali ona ništa. Saznam, isto, da Ceca ima momka. Da on ima devetnaest godina! Da su se ljubili u usta! Neko je vidio iza škole. I roditelji joj više ne daju da izlazi. I ako nastavi tako oni će joj ukinuti i sekciju. I sve. Ona je tako lijepa, malena i crne kose, kako je tako lijepa, sigurno se šminka! Ne izgovorim to. Zasad.
U novembru nastupamo za dan škole. U dvorištu je nas pet. Kiša je tek stala pa iz opreza stojimo pred samim ulazom, ispod strehe. Slučajno se tu nalazim, one su iz njenog razreda, jedva ih znam. Mogla sam se pozdraviti i proći. Nego, imamo puno vremena prije nastupa. Ja sam inače sa svima dobra a isto volim da čekam sama. Mogla sam proći, mogla sam samo proći. Neka životinja u meni se privlači njima, da čuje. Jednu od njih viđam s njom, najbolja joj je drugarica. Kaže, ona nosi grudnjak. Zacrvenim se, i meni treba grudnjak – ali ga ne nosim. Može mi se vidjeti treger. Mogu me dječaci na fizičkom povući za onaj dio na leđima gdje se kopča. I onda se smiju. Krećem se oprezno, kao da izvodim neki mitski ples sa mojim nabujalim grudima, one su ispred mene ali imaju vlastiti život, kreću se mimo moje volje a ne mogu ih se odreći. Većinu vremena uspijevam izbjeći pažnju, jako se tome veselim i puno se u tome trudim.
Slušam ih, naježena. Ponekad kažem aaaaa – ili upitam: pa kad je to bilo? Dva puta, kao biljojed u krdu, pohrlim u samu sredinu grupe, gdje je toplo i sigurno – dodam po cijelu rečenicu o tome šta sam čula. Dva puta, i prestanem. Zauvijek zapamtim te dvije rečenice. Jedan je dječak u prvom razredu tako imao šugu. Stalno je gledao u kraste na šakama. Kao fasciniran. Kad se izliječio i dalje je gledao svoje nadlanice, okretao ruke, kao tuđe, kao da bi ga opet mogle izdati. Kad god bi vadio ruke iz džepa ili ostavio olovku sjetio bi se šuge. Možda se nadao da drugi to ne vide. Eto, tako.
U decembru dječaci joj na hodniku dižu suknju. Ona nosi glatke crne čarape i štiklu. Štiklu. Nikad joj nisam čula glas. Znači, nije vrisnula, ništa. Leđa su joj prava, oči crne, potpuno crne, kao tajna. Ona ima crnu, crnu kosu i frizuru kakvu ima pjevačica grupe koja je za Jugoslaviju pobijedila na Evroviziji. Mi tu frizuru zovemo Rock me, baby i sve želimo imati visoko podignute nalakirane šiške. Ali nam ne ispadaju dobro. Kaže nastavnica fizike da je ona najmlađa u razredu, tako se ponaša a još nije napunila četrnaest. Nisam ni ja. Sagnem se u klupi. O meni nikad ne pričaju. Dobro je, dobro je. Žuti šal, maleni sasvim, stavila je visoko oko vrata, na lijevoj strani je mašnica a desno nešto kao trokut. I ta žuta boja na maslinastoj koži, ispod vrata a iznad njedara, kao da ima neki odsjaj, kao da grije. I maleni ben na desnom obrazu, ona ga, kaže, olovkom za oči još naglasi. Ne znam ko je to rekao, rekli su da ga stvarno ima ali da ona još preko toga namjerno, tom olovkom, tako. I onaj momak, onaj od devetnaest godina! On. Iako joj roditelji ne daju nigdje, ama nigdje, samo od kuće do škole i natrag – on joj opet dolazi kad su oni na poslu. Zamišljam kako, u neboderu u kojem znam da stanuje, on njoj dolazi. Podignem glavu kad prolazim tuda, i brojim gdje je njen prozor, na devetom spratu. On uđe u lift i pritisne 9.
***
U januaru je padao snijeg na groblju. Majka je jaukala iznad rake. Neko je od starijih rekao da je bila trudna. Da se zato bacila sa prozora na devetom spratu. Mi smo bili na raspustu ali svi smo došli. Stali smo u vrstu i razrednica iz njihovog razreda nam je govorila ššššt, ššššt. Nije nam to trebala govoriti.
U razredu je poslije raspusta na njenom mjestu bio buket cvijeća. Veliki buket a u njemu je, gradim sjećanje, bila i pokoja žuta ruža. Sa školskog razglasa su rekli da je danas dan žalosti. Moja je mama rekla da se to tako dešava, da tu niko nije kriv i da majci uvijek treba sve reći. I da je ona sretna što ima dobru djecu. Meni je bilo drago što je ona sretna.
