Kada sam prvi put nazvao Umberta Eca sjedio je za radnim stolom u svom zamku iz sedamnaestog stoljeća u brdima pored Urbina, blizu talijanske Jadranske obale. Pjevao je ode o njegovom bellissima bazenu, ali je posumnjao da će mi biti problem da se snađem na vijugavim planinskim prolazima regije, pa smo se dogovorili da se, ipak, susretnemo u njegovom stanu u Milanu. Stigao sam tamo prošlog avgusta za vrijeme ferragoste, u jeku ljeta i na dan kada je katolička crkva slavila Uznesenje Djevice Marije. Milanske sive zgrade su se presijavale na vrućini i tanki sloj prašine se slegao po ulicama. Jedva da se mogao čuti zvuk motora. Zakoračivši u Ecovu zgradu ušao sam u lift sa kraja prošlog vijeka i čuo da su se odškrinula vrata na zadnjem spratu. Ecova impozantna figura se pojavila iza rešetki od lifta načinjenih od kovanog gvožđa. „Ahhh“ rekao je namrštivši se blago.
Stan mu je labirint hodnika natrpanih policama za knjige koje se protežu sve do jako visokog plafona – trideset hiljada primjeraka, rekao je Eco, i još dvadeset hiljada u njegovom zamku. Vidio sam Ptolomejeve naučne traktate i Calvinove romane, kritičke studije Saussurea i Joycea, cijelu sekciju posvećenu srednjovjekovnoj historiji i mistične rukopise. Biblioteka se čini živa jer su mnoge knjige pohabane od česte upotrebe; Eco čita jako brzo i ima izvanredno pamćenje. U njegovoj radnoj sobi, labirint polica sadrži i Ecovo vlastito ukupno djelo u svim prijevodima (Arapski, Finski, Japanski… nakon trideset sam prestao brojati). Eco je pokazivao svoje knjige sa zaljubljeničkom preciznošću, skrećući moju pažnju sa jedne na drugu, od njegovih ranih radova iz kritičke teorije, Otvoreno djelo, do njegovog zadnjeg djela, O ružnoći.
Eco je počeo svoju karijeru u srednjovjekovnim studijima i semiotici. Onda je, 1980. sa četrdeset i osam godina objavio roman Ime ruže. Roman je postao internacionalno izdavačko čudo prodavši se u više od deset miliona kopija. Profesor je metamorfozirao u književnu zvijezdu. Proganjan od strane novinara, tražen za svoje komentare o kulturi, poštovan zbog svoje opsežne erudicije, Eco je postao najvažniji živi talijanski pisac. U narednim godinama nastavio je da piše maštovite eseje, akademske tekstove i još četiri romana koji su bili bestselleri, uključujući Fukoovo klatno (1988) i Tajanstveni plamen kraljice Loane (2004).
Ecov nas stomak prevodi kroz stan, njegova stopala se vuku po podu i ulazimo u dnevnu sobu. Iza prozorskog stakla srednjovjekovni dvorac ocrtava ogromnu siluetu na milanskom nebu. Očekivao sam goblene i talijanske antikvitete, ali sam našao moderan namještaj, nekoliko staklenih vitrina sa morskim školjkama i rijetkim stripovima, jednu lutnju, kolekciju uređaja za snimanje, kolaž kistova. „Ova, vidite, od Armana, je posvećena meni…“
Sjeo sam na veliki bijeli kauč: Eco se zavalio u nisku fotelju sa cigarom u ruci. Rekao mi je da je nekada pušio do šezdeset cigareta dnevno, ali sada samo nosa svoju nezapaljenu cigaru. Kada sam postavio prvo pitanje Ecove oči su se suzile u tamne linije, iznenada se otvarajući kada je progovorio. „Razvio sam strast prema Srednjem vijeku“ rekao je „na isti način na koji ljudi postanu strastveni prema kokosima“. U Italiji, on je dobro poznat po njegovim battude, komičnim ispadima, koje izbacuje na gotovo svim zaokretima njegovih zakukuljenih rečenica. Što je duže govorio postajao je sve glasniji. Uskoro, iznio je seriju teza kao da govori pred nakrcanom učionicom. „ Prvo: kada sam napisao Ime ruže nisam znao, naravno, pošto to niko ne zna, šta je napisano u zadnjem poglavlju Aristotelove Poetike, tom poznatom poglavlju o komediji. Ali nekako, kroz proces pisanja mog romana, ja sam to otkrio. Broj dva: detektivski roman postavlja centralno pitanje filozofije – ko je kriv?“ Kada je procijenio da je njegov ispitivač dovoljno inteligentan brzo je počeo sa profesorskim komplimentima: „Da, bravo. Ali ja bih isto dodao…“
Nakon našeg dvosatnog intervjua došao je Mario Andreose, literarni urednik Bompiania, Ecovog talijanskog izdavača, da nas odvede na večeru. Renate Ramge, Ecova supruga već četrdeset i pet godina, je sjela naprijed s Andreoseom, a Eco i ja smo sjeli pozadi. Eco, koji je samo nekoliko minuta ranije zračio dosjetljivošću i vitalnošću, sada je izgledao utučen i odsutan. Ali njegovo se raspoloženje popravilo čim smo ušli u restoran i čim je korpa sa hljebom stavljena pred nas. Bacio je pogled na meni, oklijevao, i kako je konobar prišao, užurbano poručio calzone i viski. „Da, da, ne bih smio, ne bih smio…“. Usplahireni obožavatelj je prišao našem stolu „ Jeste li vi Umberto Eco?“. Profesor je podigao obrvu, nakezio se i rukovao. Onda smo konačno nastavili naš razgovor, i Eco se dao u uzbuđene solaže o Papi Bendiktu XVI, padu Perzijskog carstva i posljednjem filmu o Jamesu Bondu. „Da li ste znali“ rekao je dok je zabadao viljušku u svoj calzone „da sam jednom objavio strukturalnu analizu arhetipova sižea Iana Fleminga?“
PARIS REVIEW
Gdje se rođeni?
UMBERTO ECO
U gradu Alessandrida. Poznat je po Borsalino šeširima.
PARIS REVIEW
Iz kakve porodice potičete?
ECO
Moj otac je bio računovođa a njegov otac je bio tipograf. Moj otac je najstariji od trinaestoro djece. Ja sam prvi sin. Moj sin je moje prvo dijete. I njegovo prvo dijete je sin. Tako da ako neko kojim slučajem otkrije da Eco porodica potiče od bizantijskog cara, moj unuk je kraljevske krvi!
Moj djed je imao posebno važan utjecaj na moj život, čak iako ga nisam često posjećivao, pošto je živio tri milje van grada, a umro je kada mi je bilo šest godina. Bio je izuzetno zainteresovan za svijet i čitao je mnogo knjiga. Čarobna je stvar što je, kada se penzionisao, počeo da uvezuje knjige. Tako da je imao mnoštvo neuvezanih knjiga razbacanih na sve strane po svom stanu – starih, prelijepo ilustrovanih edicija popularnih romana Gautiera i Dumasa iz devetnaestog stoljeća. To su bile prve knjige koje sam ikada vidio. Kada je umro 1938. mnogi vlasnici tih neuvezanih knjiga ih nisu tražili nazad, pa ih je porodica stavila u jednu veliku kutiju. Sasvim slučajno je ta kutija završila na tavanu mojih roditelja. Povremeno su me slali na tavan da donesem uglja ili bocu vina, i jednog dana sam otvorio tu kutiju i pronašao skriveno blago knjiga. Od tada sam češće posjećivao tavan. Ispostavilo se da je moj djed sakupljao i odlične magazine, Giornale illustrato dei viaggi e delle avventure di terra e di mare – ilustrovani žurnal o putovanjima i avanturama na zemlji i moru – posvećen čudnim i okrutnim pričama smještenim u egzotične zemlje. Bio je to moj prvi veliki pohod u zemlju priča. Nažalost, izgubio sam sve te knjige i magazine, ali tokom godina postepeno sam uspio pronaći njihove kopije u starim knjižarama ili na buvljacima.
PARIS REVIEW
Ako niste vidjeli knjige sve dok niste posjetili djeda da li to znači da vaši roditelji nisu imali niti jednu?
ECO
To je čudno, moj otac je bio strastveni čitatelj kada je bio mlad. Pošto je moj djed imao trinaestoro djece, porodica je jedva sastavljala kraj s krajem, i otac nije mogao sebi priuštiti da kupuje knjige. Pa je išao do kioska sa knjigama i stajao na ulici i čitao. Kada je vlasniku dosadilo da ga gleda kako se vrti okolo, otac bi prešao na naredni kiosk i čitao naredni dio iste knjige, i tako dalje. To je slika koju čuvam. Uporna potraga za knjigama. Kao odrastao čovjek moj otac je imao slobodnog vremena samo uvečer i tada je mahom čitao novine i magazine. U našoj kući je bilo svega nekoliko romana, ali nisu bili na polici, nego u ormaru. Ponekad sam vidio kako moj otac čita romane koje je posuđivao od prijatelja.
PARIS REVIEW
Šta je on mislio o tome što ste tako mladi započeli akademsku karijeru?
ECO
Pa, on je umro vrlo rano, 1962., ali ne prije nego što sam objavio nekoliko knjiga. Upravo su sve te akademske stvari bile zbunjujuće za mog oca, ali otkrio sam da bi vrlo kasno navečer pokušavao da ih čita. Otvoreno djelo je objavljeno tačno tri mjeseca prije njegove smrti a kritiku za njega je u Corriere della Sera napisao veliki pjesnik Eugenio Montale. Bilo je oprečnosti u toj kritici – zainteresovanosti, odobravanja i neprijatnosti – ali ipak to je bila kritika od Montalea i mislim da je za mog oca bilo nemoguće zamisliti išta veće od toga. U tom smislu, otplatio sam moj dug, jer na kraju osjećam da sam ispunio sve njegove želje, iako mislim da bi on čitao moje romane sa puno više uživanja. Moja majka je živjela deset godina duže, tako da je znala da sam napisao i mnoge druge knjige i da sam pozivan da predajem na stranim univerzitetima. Bila je jako bolesna, ali vrlo sretna, iako mislim da nije sasvim shvaćala šta se dešava. A znate majka je uvijek ponosna na svoj sina, čak i kada je on sasvim glup.
PARIS REVIEW
Bili ste dijete kada je fašizam cvjetao u Italiji i kada je počeo rat? Kako ste tada na to gledali?
ECO
Bilo je to čudno vrijeme. Mussolini je bio vrlo karizmatičan i kao svaki drugi talijanski školarac u to vrijeme bio sam uključen u Pokret mladih fašista. Svi smo bili obavezni nositi vojne uniforme i prisustvovati mitinzima subotom, i bili smo sretni da to radimo. To bi danas bilo kao obući američkog dječaka kao marinca – on bi mislio da je to zabavno. Za nas djecu je cijeli pokret bio nešto prirodno, kao snijeg zimi ili vrućina ljeti. Nismo mogli zamisliti da postoji drugačiji način života. Pamtim taj period sa istom nježnošću sa kojom se svako sjeća svog djetinjstva. S nježnošću se sjećam čak i bombardovanja i noći koje smo proveli u skloništima. Kada je sve završilo 1943., sa prvim kolapsom fašizma, otkrio sam u demokratskim novinama da postoje različite političke partije i pogledi. Da bi pobjegli od bombardovanja od septembra 1943. do aprila 1945. – to su bile najtraumatičnije godine u historiji našeg naroda – moja majka, sestra i ja smo otišli živjeti na selo, u Monferrato, u Piedmontese regiji, koje je bilo epicentar pokreta otpora.
PARIS REVIEW
Da li ste vidjeli borbu?
ECO
Sjećam se da sam vidio pucnjavu između fašista i partizana i da sam skoro želio da im se pridružim. Čak se sjećam da sam u jednom trenutku umalo izbjegao metak bacivši se na zemlju. I sjećam se da sam iz sela u kojem smo bili svake sedmice mogao vidjeti kako bombarduju Alessandriu, gdje je moj otac i dalje radio. Nebo je plamtjelo kao naranča. Telefoni nisu radili, tako da smo morali čekati do vikenda kada bi dolazio da bismo saznali da je živ. Tokom tok perioda, na selu, mlad čovjek je bio prinuđen da nauči kako da preživi.
PARIS REVIEW
Da li je rat imao ikakvog utjecaja na vašu odluku da pišete?
ECO
Ne, nema tu direktne veze. Počeo sam pisati prije rata, neovisno o ratu. Kao adolescent sam pisao stripove jer sam ih mnogo čitao, kao i fantastične romane smještene u Maleziju i Centralnu Afriku. Bio sam perfekcionist i htio sam da oni izgledaju kao da su odštampani, pa sam pisao velikim slovima i pravio naslovne strane, rezimee i ilustracije. To je bilo tako zamarajuće da nikada nisam završio niti jedan od njih. U to vrijeme sam bio veliki pisac nedovršenih remek-djela. Ipak, očito kada sam počeo da pišem romane, moja sjećanja iz rata su odigrala određenu ulogu. Ali svaki čovjek je opsjednut sjećanjima na svoju mladost.
PARIS REVIEW
Da li ste ikome pokazali te rane knjige?
ECO
Moguće da su ih moji roditelji vidjeli dok sam radio na njima, ali ne mislim da sam ih davao ikome drugom. To je bio usamljenički porok.
PARIS REVIEW
Ranije ste govorili da ste u tom periodu pokušavali pisati poeziju. U eseju o pisanju, kažete: „moja poezija ima isto funkcionalno porijeklo i istu formalnu konfiguraciju kao tinejdžerske akne“.
ECO
Mislim da je u određenom uzrastu, recimo sa petnaest ili šesnaest, poezija kao masturbacija. Ali kasnije u životu dobri pjesnici spale svoju ranu poeziju, a loši pjesnici je objave. Srećom ja sam na vrijeme odustao.
PARIS REVIEW
Ko vas je ohrabrio u vašim književnim namjerama?
ECO
Moja baka s mamine strane – ona je bila kompulsivna čitateljica. Završila je samo pet razreda osnovne škole, ali bila je učlanjena u gradsku biblioteku, i svake sedmice mi je donosila dvije ili tri knjige. Bilo je tu i jeftinih romana i Balzaka. Za nju, tu nije bilo mnogo razlike – svi su je oni fascinirali. Moja majka, s druge strane, se školovala za buduću daktilografkinju. Učila je francuski i njemački, i iako je kao mlada mnogo čitala kasnije kao starija, upala je u neku lijenost i čitala je samo ljubavne romane i ženske magazine. Tako da nisam čitao ono što je ona čitala. Ali se lijepo izražavala, na dobrom talijanskom, i pisala tako lijepo da su joj prijateljice tražile da za njih sastavlja pisma. Imala je veliki osjećaj za jezik, iako je mlada napustila školu. Mislim da sam od nje naslijedio osjećaj za pisanje i moje prve elemente stila.
PARIS REVIEW
U kojoj mjeri su vaši romani autobiografski?
ECO
Na neki način svaki roman to jeste. Kada zamislite lik, posudite njemu ili njoj neke od svojih ličnih uspomena. Date jedan dio sebe jednom liku i drugi dio sebe drugom liku. U tom smislu ne pišem nikakvu vrstu autobiografije, ali romani su moja autobiografija. Tu postoji razlika.
PARIS REVIEW
Da li ima mnogo slika koje ste direktno prenijeli? Mislim na Belba koji svira trubu na groblju u Fukoovom klatnu.
ECO
Ta scena je sasvim autobiografska. Nisam Belbo, ali se dogodila meni i to je toliko važno da ću vam sada otkriti nešto što nikada nisam nikome. Prije tri mjeseca sam kupio jako kvalitetnu trubu u vrijednosti od oko dvije hiljade dolara. Da biste svirali trubu morate dugo trenirati svoje usne. Kada mi je bilo dvanaest ili trinaest svirao sam dobro, ali sam izgubio to umijeće i sada sviram jako loše. Ali ipak to radim svaki dan. Razlog je taj što želim da se vratim u djetinjstvo. Za mene je truba dokaz onoga kakav sam dječak bio. Ne osjećam ništa prema violini, ali kada pogledam trubu osjetim kako se svijet komeša u mojim venama.
PARIS REVIEW
Možete li svirati melodije koje ste znali u djetinjstvu?
ECO
Što više sviram bolje se prisjećam tih melodija. Definitivno postoje dijelovi koji su previsoki, preteški. Ponovim ih nekoliko puta, pokušam, ali znam da moje usne jednostavno ne reaguju na pravi način.
PARIS REVIEW
Da li je isto sa vašim pamćenjem?
ECO
Čudno je to, što sam stariji, više se sjećam. Dat ću vam primjer: moj materinji dijalekt je alesandrinski, to je kopile piedmonteskog s elementima lombardskog, emilijanskog i geneoveškog. Nisam govorio tim dijalektom jer je moja porodica bila sitna buržoazija i moj otac je mislio da moja sestra i ja trebamo govoriti samo talijanski. A ipak roditelji su međusobno govorili dijalektom. Tako da sam ga savršeno razumio, ali nisam ga znao govoriti. Pola stoljeća kasnije, iznenada, iz dubine mog stomaka ili iz mog nesvjesnog, dijalekt je počeo rasti i kada sam sreo moje stare prijatelje iz Alessandrie mogao sam ga govoriti! Tako, kako je moj život protjecao ne samo da sam se mogao sjetiti stvari koje sam zaboravio nego i stvari za koje sam vjerovao da ih nikada nisam bio ni naučio.
PARIS REVIEW
Zašto ste se odlučili da studirate srednjovjekovnu filozofiju?
ECO
Imao sam katoličko obrazovanje i tokom univerzitetskih godina sam vodio jednu od nacionalnih katoličkih studentskih organizacija. Bio sam jako fasciniran srednjovjekovnim učenjima rane kršćanske teologije. Započeo sam rad na tezi o filozofiji Tome Akvinskog, ali malo prije nego što sam završio moja vjera je doživjela traumu. Bila je to komplikovana politička afera. Pripadao sam progresivnijoj strani studentske organizacije, što znači da sam bio zainteresovan za socijalne probleme, socijalnu pravdu. Desno krilo je bilo pod zaštitom Pape Piusa XII. Jednog dana moje krilo organizacije je bilo optuženo za herezu i komunizam. Čak nas je i vatikanska oficijelna štampa napala. Taj događaj je pokrenuo filozofsku reviziju moje vjere. Ali nastavio sam da proučavam Srednji vijek i srednjovjekovnu filozofiju sa velikim poštovanjem, a da i ne spominjem mog ljubljenog Akvinskog.
PARIS REVIEW
U pogovoru za Ime ruže ste napisali „Vidim taj period svuda, dok transparentno prekriva moje dnevne brige, koje ne izgledaju srednjovjekovno, iako to jesu“. Kako su to vaše dnevne brige srednjovjekovne?
ECO
Cijelog života imao sam nebrojna iskustva potpunog uronjavanja u Srednji vijek. Naprimjer, tokom rada na mojoj tezi dva puta sam otišao na jednomjesečno putovanje u Pariz, gdje sam radio istraživanja u Nacionalnoj biblioteci. Odlučio sam da ta dva mjeseca živim samo u Srednjem vijeku. Ako reducirate mapu Pariza, odabirući samo određene ulice, zaista možete živjeti u Srednjem vijeku. Onda počnete da mislite i da se osjećate kao čovjek Srednjeg vijeka. Sjećam se, naprimjer, da me je moja žena, koja je jako dobra u vrtlarskim poslovima i koja zna imena gotovo svih biljaka i cvjetova na svijetu, prije objavljivanja Imena ruže optuživala da ne gledam ispravno na prirodu. Jednom, na selu, zapalili smo logorsku vatru a ona je rekla: Gledaj kako iskre lete među drvećem. Naravno nisam obratio pažnju. Kasnije, kada je pročitala posljednje poglavlje Imena ruže, u kojem opisujem sličnu vatru, rekla je: Znači, gledao si u iskre! Rekao sam: Nisam, ali znam kako bi srednjovjekovni redovnik gledao u iskre.
PARIS REVIEW
Da li mislite da biste uživali da ste živjeli u Srednjem vijeku?
ECO
Pa da jesam, u mojim godinama, već bi bio mrtav. Vjerujem da bi, da sam zaista živio u Srednjem vijeku, moji osjećaji prema tom periodu bili dramatično drugačiji. Radije bih da ga samo zamišljam.
PARIS REVIEW
Za laika Srednji vijek je prekriven velom misterije i zadrtosti. Šta je ono što vas privlači tom periodu?
ECO
Teško je to reći. Zašto se zaljubljujemo? Da to moram objasniti rekao bih da je to zato što je taj period sasvim suprotan od onoga kakvim ga ljudi zamišljaju. Za mene to nije bilo mračno doba. To je bilo svijetlo vrijeme, plodno tlo iz kojeg se rodila renesansa. Period haotične i uzburkane tranzicije – rođenje modernog grada, bankarskog sistema, univerziteta, naše moderne ideje Evrope, sa svojim jezicima, nacijama i kulturama.
PARIS REVIEW
Rekli ste da u svojim knjigama nikada svjesno ne praviti paralele između Srednjeg vijeka i modernog vremena, ali čini se da je to upravo ono što vas privlači tom periodu.
ECO
Jeste, ali sa analogijama se mora postupati izuzetno pažljivo. Jednom sam napisao esej u kojem sam napravio neke paralele između Srednjeg vijeka i našeg vremena. Ali ako mi date pedeset dolara napisat ću vam esej o paralelama između našeg vremena i vremena neandertalaca. Uvijek je lako naći paralele. Ali mislim da ako se želite baviti historijom morate praviti paralele koje su potkrepljenje ozbiljnim dokazima. Priznajem da sam užasno staromodan, i još uvijek, kao Ciceron, vjerujem historia magistra vitae: historija je učiteljica života.
PARIS REVIEW
Zašto ste kao mladi izučavatelj Srednjeg vijeka najednom počeli studirati jezik?
ECO
Od kako pamtim bio sam zainteresovan za iznalaženje smisla u komunikaciji. U estetici, pitanje je: Šta je umjetničko djelo, i kako umjetničko djelo komunicira sa nama? Ja sam se posebno zainteresovao za to kako. Čak više, mi se prepoznajemo kao ljudska bića jer smo sposobni proizvoditi jezik. Desilo se da sam odmah po završetku studija počeo raditi na talijanskog državnoj televiziji. To je bilo 1954., samo nekoliko mjeseci nakon što je televizija započela sa emitovanjem. To je bio početak ere masovne vizuelne komunikacije u Italiji. Pa sam se počeo pitati da li ja imam neku čudnu vrstu podijeljene ličnosti. S jedne strane sam bio zainteresovan za najnaprednije funkcije jezika u eksperimentalnoj literaturi i umjetnosti. S druge strane sam obožavao televiziju, stripove i detektivske priče. Naravno pitao sam se kako je moguće da su moja interesovanja tako različita.
Okrenuo sam se semiotici jer sam želio da sjedinim različite nivoe kulture. Shvatio sam da sve što se proizvede kroz masovne medije može također biti i objekt kulturalne analize.
PARIS REVIEW
Jednom ste rekli da je semiotika teorija laganja.
ECO
Umjesto „laganja“ trebao sam reći „govorenja suprotnog od istine“. Ljudska bića mogu govoriti bajke, izmišljati nove svjetove, praviti greške – i možemo lagati. Jezik je otvoren za sve te mogućnosti.
Laganje je specifično ljudska sposobnost. Pas, prateći trag, slijedi miris. Ni pas ni miris „ne lažu“, da tako kažem. Ali ja mogu lagati vama i reći vam da idete u tom pravcu, što nije pravac za koji ste pitali, ali ipak vi mi vjerujete i idete u pogrešnom smjeru. Razlog iz kojeg je to moguće je taj što mi zavisimo od znakova.
PARIS REVIEW
Neki od protivnika ideje da je semiotika naučno polje tvrde da semiotika u konačnosti vodi do nestanka realnosti.
ECO
To je pozicija takozvanih dekonstrukcionista. Oni, ne samo da pretpostavljaju da je sve tekst – čak i ovaj stol ovdje – i da se svaki tekst može beskrajno interpretirati, nego isto slijede i ideju koja dolazi od Ničea, koji je rekao da ne postoje činjenice, samo interpretacije. Suprotno tome, ja slijedim Charlesa Sanders Piercea, nesumnjivo najvećeg američkog filozofa i oca semiotike i teorije interpretacije. On je rekao da kroz znakove interpretiramo činjenice. Da nema činjenica i da imamo samo interpretacije, šta bi onda ostalo za interpretirati? O tome raspravljam u Granicama tumačenja.
PARIS REVIEW
U Fukoovom klatnu ste napisali: „Što je simbol neuhvatljiviji i dvosmisleniji, to više dobiva na značenju i moći“.
ECO
Tajna je moćna kad je prazna. Ljudi često spominju „tajnu masona“. Šta je pobogu tajna masona? Niko ne zna. Sve dok ona ostaje prazna može biti ispunjena bilo kojom mogućom predstavom, i ima svoju moć.
PARIS REVIEW
Da bi ste rekli da je vaš rad kao semiotičara sasvim odvojen od vašeg rada kao romanopisca?
ECO
Možda će zvučati nevjerovatno, ali nikada ne razmišljam o semiotici kada pišem romane. Prepustim drugima da to rade kasnije. I uvijek budem iznenađen njihovim rezultatima.
PARIS REVIEW
Da li ste još uvijek opsjednuti televizijom?
ECO
Sumnjam da postoji ozbiljan naučnik koji ne voli gledati televiziju. Ja sam samo jedini koji to priznaje. A onda pokušavam da to koristim kao materijal u mom radu. Ali nisam proždrljivac koji guta sve. Ne uživam u svakoj vrsti televizije. Volim dramske serije ali ne volim šund emisije.
PARIS REVIEW
Ima li nekih emisija koje posebno volite?
ECO
Policijske serije. Starsky i Hutch, naprimjer.
PARIS REVIEW
Ta serija više ne postoji. To je iz sedamdesetih.
ECO
Znam, ali rečeno mi je da je kompletna serija upravo izdana na DVD-u, tako da mislim da ću to nabaviti. Pored toga volim CSI, Miami Vice, ER, i više od svega Columbo.
PARIS REVIEW
Jeste li čitali Da Vinčijev kod?
ECO
Jesam, kriv sam i za to.
PARIS REVIEW
Taj roman izgleda kao bizarni mali ogranak Fukoovog klatna.
ECO
Autor, Dan Brown, je lik iz Fukoovog klatna! Ja sam ga izmislio. On dijeli fascinacije mojih likova – svjetska urota Ružokrižara, masona i jezuita. Uloga kralja templara. Hermetička tajna. Princip da je sve povezano. Sumnjam da Dan Brown možda i ne postoji.
PARIS REVIEW
Čini se da je ta ideja da se fikcionalna premisa uzme ozbiljno prisutna u mnogim vašim romanima. Fickija nekako zadobije materijalnost i istinitost.
ECO
Da, fikcija može proizvesti realnost. Baudolino, moj četvrti roman, govori upravo o tome. Baudolino je mali prevarant koji živi na dvoru Frederica Barbarosse, svetog Rimskog cara. Taj dječak izmišlja svakakve lude stvari – od legende o Svetom gralu do legitimizacije Barbarossine vlasti od strane Bolonjskih sudaca. Radeći to on proizvodi faktualne posljedice. Prevare ili greške mogu proizvesti stvarne historijske događaje. Upravo kao pismo Prezvitera Jovana: bilo je lažno – a u romanu sam stavio da ga je izmislio niko drugi neko Baudolino lično – ali je zaista podražavalo srednjovjekovna istraživanja Azije jer je opisivalo fantastično kršćansko carstvo kako cvijeta negdje na misterioznom Orijentu. Ili uzmite Kristofera Kolumba. Njegova vizija svijeta bila je sasvim pogrešna. Znao je poput svih ljudi u staro vrijeme, uključujući i njegove suparnike, da je zemlja okrugla. Ali je vjerovao da je puno manja. Vođen pogrešnom idejom otkrio je Ameriku. Drugi slavni primjer su Protokoli zionskih mudraca. Bili su lažni, ali su potkrijepili nacističku ideologiju i u izvjesnom smislu popločali put za Holokaust, jer je Hitler koristio ovaj dokument da bi opravdao uništavanje Jevreja. Možda je znao da su lažni, ali za njega su oni opisivali Jevreje tačno onakve kakvim ih je on želio vidjeti, i zato ih je uzeo za autentične.
PARIS REVIEW
Baudolino na kraju tvrdi „Prezviterovo kraljevstvo je stvarno jer smo ja i moja družina potrošili dve trećine svojih života u potrazi za njim“.
ECO
Baudolino falcifikuje dokumente, izmišlja utopije, konstruiše imaginarne šeme budućnosti. Njegove laži postaju stvarne kada mu se njegovi prijatelji pridruže na stvarnom putu za legendarni Istok. Ali to je samo jedna strana narativnog posla. Druga je da koristite stvarne činjenice koje, u okviru romana, izgledaju nevjerovatno i apsolutno fikcionalno. U mojim romanima koristio sam bezbrojne stvarne priče i situacije, jer ih nalazim puno romantičnijim, ili čak romanesknijim, od bilo čega što sam ikada pročitao u takozvanoj fikciji. U Ostrvu dana pređašnjeg, na primjer, postoji dio kada Otac Caspar izumi čudni instrument da bi posmatrao Jupiterove satelite i rezultat toga je čista komedija mima. Taj instrument je opisan u Galileovim pismima. Jednostavno sam zamislio šta bi se desilo da je Galiliov instrument kojim slučajem zaista napravljen. Ali moji čitaoci gledaju na sve to kao na komičnu izmišljotinu.
PARIS REVIEW
Šta vas je nagnalo da pišete romane zasnovane na historijskim događajima?
ECO
Historijski roman za mene nije toliko fikcionalizirana verzija stvarnih događaja koliko fikcija koja će nam zaista omogućiti da bolje razumijemo stvarnu historiju. Isto volim da kombinujem historijski roman sa elementima bildungsromana. U svim mojim romanima uvijek postoji mladi lik koji odrasta, uči i muči se kroz mnoštvo događaja.
PARIS REVIEW
Zašto niste počeli pisati romane prije svoje četrdeset i osme godine?
ECO
To i nije bio toliki iskorak kako se to svima čini, jer čak i u mom doktorskom radu, čak i u mom teoretisanju, uvijek sam stvarao narative. Oduvijek sam mislio da većina filozofskih knjiga ustvari u svojoj suštini govori priču istraživanja koja su joj prethodila, kao što naučnici objašnjavaju kako su došli do svojih velikih otkrića. Tako da osjećam da cijelo vrijeme pripovijedam, samo na malo drugačiji način.
PARIS REVIEW
Ali šta vas je natjeralo da osjetite da morate napisati roman?
ECO
Jednoga dana 1978., prijateljica mi je rekla da želi da uredi publikaciju niza kratkih detektivskih priča pisaca amatera. Rekao sam joj da ja ne mogu napisati detektivsku priču, ali ako ikada napišem jednu ona će biti petsto stranica duga i imat će srednjovjekovne sveštenike za glavne likove. Tog dana, vraćajući se kući, počeo sam da pravim listu imena fikcionalnih srednjovjekovnih sveštenika. Kasnije se slika otrovanog sveštenika iznenada pojavila. I sve je počelo odatle, iz te jedne slike. I postalo je poriv koji se ne da odagnati.
PARIS REVIEW
Čini se da se većina vaših romana oslanja na vrlo osmišljene koncepte. Da li je to prirodan put kojim premošćujete jaz između teorijskog rada i pisanja romana? Jednom ste rekli da „ stvari koje ne možemo teoretizirati, moramo pripovijedati“.
ECO
To je dosjetka koja je aluzija na Wittgensteinovu rečenicu. Istina je, napisao sam bezbrojne eseje na temu semiotike, ali mislim da sam svoje ideje bolje izrazio u Fukoovom klatnu nego u esejima. Ideja koju imate ne mora biti originalna – Aristotel je na to sigurno pomislio prije vas. Ali stvarajući roman iz ideje, vi je možete učiniti originalnom. Muškarci vole žene. To nije originalna ideja. Ali ako nekako uspijete napisati odličan roman o tome, onda, prema literarnim standardima, to postaje apsolutno originalno. Na koncu ja jednostavno vjerujem da je priča uvijek bogatija – to je ideja oblikovana u događaj, prenijeta likom i rasplamsana umijećem jezika. Pa prirodno, kada je ideja transformisana u živ organizam, ona postaje nešto sasvim drugačije i ,vjerovatno, mnogo ekspresivnije.
S druge strane, kontradikcija može biti osnova romana. Ubijanje starih žena je interesantno. S tom idejom biste dobili jedan na testu iz etike. U romanu to postaje Zločin i kazna, prozno remek-djelo u kojem lik nije u stanju reći da li je ubijanje starih žena dobro ili loše, i u kojem njegova ambivalentnost – kontradikcija naše izjave – postaje poetično i izazovno pitanje.
(Kraj prvog dijela)
(Ljeto 2008.)
Prijevod: Senka Marić
Preuzeto sa: http://www.theparisreview.org/interviews/5856/the-art-of-fiction-no-197-umberto-eco