PARIS REVIEW
Kako započinjete istraživanja za vaše romane?
ECO
Za Ime ruže sam, pošto sam već bio zainteresovan za Srednji vijek, imao stotine dokumenata pri ruci, i uzelo mi je samo dvije godine da ga napišem. Fukoovo klatno mi je uzelo osam godina za istraživanje i pisanje! A pošto nikome ne govorim šta radim, shvatio sam da sam živio u svom zasebnom svijetu skoro deceniju. Izašao bih na ulicu, vidio neko auto ili drvo i pomislio: Ah, ovo se može uvezati u moju priču. Tako da je moja priča iz dana u dan sve više rasla, i sve što sam radio, svaki sitni komadić života, svaka konverzacija mi je davala ideje. Onda sam posjetio nekoliko mjesta o kojima pišem – sve te oblasti Francuske i Portugala gdje su Templari živjeli. To je postalo kao video igra u kojoj mogu preuzeti indentitet ratnika i ući u neku vrstu magičnog kraljevstva. Osim što sa video igrom postajete sasvim opijeni, dok u pisanju uvijek zadržavate kritički momenat u kojem iskačete iz lokomotive, da biste se naredno jutro opet na nju popeli.
PARIS REVIEW
Da li radite metodično?
ECO
Ne, ne uopće. Jedna ideja momentalno priziva drugu. Jedna slučajna knjiga me tjera da želim pročitati drugu. Ponekad se dogodi da čitam neki sasvim beskoristan dokument, i onda iznenada dobijem pravu ideju da nastavim priču. Ili da umetnem jedan mali okvir u veću kolekciju umetnutih okvira.
PARIS REVIEW
Rekli ste da kada pišete roman prvo morate stvoriti svijet a onda „riječi jednostavno same dođu“. Da li time kažete da je stil romana uvijek određen temom?
ECO
Da, za mene je glavno pitanje da počnem stvarati svijet – crkva iz četrnaestog stoljeća sa otrovanim redovnicima, mladić svira trubu na groblju, prevarant bačen u središte pljačke Konstantinopola. Istraživanje onda znači postavljanje granica oko tih svjetova: Koliko je stepenica u spiralnom stepeništu? Koliko je stvari bilo na listi za pranje? Koliko je drugova bilo u misiji? Riječi će se obaviti oko tih ograničenja. U književnom kontekstu mislim da često pravimo grešku što vjerujemo da je stil vezan jedino za sintaksu i leksiku. Postoji i narativni stil koji diktira način na koji slažemo dijelove i gradimo situaciju. Uzmite ubačene scene događaja iz prošlosti. To je strukturalni element stila, ali nema nikakve veze sa jezikom. Tako da je stil mnogo kompleksiji od pukog pisanja. Za mene on više funkcioniše kao montaža u filmu.
PARIS REVIEW
Koliko naporno morate raditi da biste postigli ton kakav tačno želite?
ECO
Neke stranice prepravljam desetinama puta. Ponekad volim glasno čitati pasuse. Užasno sam osjetljiv na ton moga pisanja.
PARIS REVIEW
Da li vam je, kao Flaubertu, teško da sastavite barem jednu dobru rečenicu?
ECO
Ne, to mi nije teško. Prepravljam rečenice po nekoliko puta, ali sada sa kompjuterom, moj proces rada se promijenio. Ime ruže sam napisao rukom a moja sekretarica ga je prekucala na mašini. Kada jednu rečenicu prepišete deset puta, to postane vrlo teško. Postojao je originalni rukopis, ali radili smo i sa makazama i ljepilom. Sa kompjuterom je vrlo lako prelaziti stranicu deset ili dvadeset puta u jednom danu, ispravljajući i ponovo pišući. Mislim da mi, po svojoj prirodi, nikada nismo zadovoljni sa onim što smo uradili. Ali sada je lako, možda prelako, to prepraviti. Zbog toga smo u izvjesnom smislu postali još zahtjevniji.
PARIS REVIEW
Bildungsroman obično uključuje jedan stepen sentimentalnog, i seksualnog, obrazovanja. U svim vašim romanima opisujete samo dvije seksualne scene – jednu u Ime ruže i drugu u Baudolinu. Postoji li neki razlog za to?
ECO
Mislim da samo preferiram da imam seks nego da pišem od njemu.
PARIS REVIEW
Zašto Adso citira Pjesmu nad pjesmama kada ima seks sa seljankom u Ime ruže?
ECO
To je bila stilska doskočica, jer nisam bio toliko zainteresovan za sam seksualni čin koliko za opisivanje kako bi mladi redovnik kroz svoj kulturni senzibilitet doživio seks. Tako da sam napravio kolaž od barem pedeset različitih tekstova o misticima koju opisuju svoje ekstaze, zajedno sa odlomcima iz Pjesme nad pjesmama. U cijele dvije stranice koje opisuju seksualni čin, jedva da ima ijedna moja riječ. Adso može razumjeti seks samo kroz prizmu kulture kojoj pripada. To je primjer stila kako ga ja definišem.
PARIS REVIEW
U kojem dijelu dana pišete?
ECO
Nema pravila. Za mene bi bilo nemoguće imati raspored. Može se desiti da počnem pisati u sedam ujutro i završim u tri u noći, praveći pauze samo da pojedem sendvič. Ponekad uopće nemam potrebu da pišem.
PARIS REVIEW
Kada pišete, koliko dnevno vremena provodite pišući? Da li ni za to nema pravila?
ECO
Nikakvog. Slušajte, pisanje nije nužno stavljanje riječi na papir. Možete napisati poglavlje dok šetate ili jedete.
PARIS REVIEW
Dakle, za vas je svaki dan različit?
ECO
Ako sam u mojoj kući na selu, na vrhu brda Montefeltro, onda imam određenu rutinu. Upalim kompjuter, pregledam e-mail i onda nešto započnem i pišem do popodneva. Kasnije idem u selo, gdje popijem piće u kafani i čitam novine. Vratim se kući i gledam TV ili DVD do jedanaest uvečer, a onda još malo radim, do jedan ili dva poslije ponoći. Tamo imam određenu rutinu jer me niko ne prekida. Kada sam u Milanu ili na univerzitetu, onda ne raspolažem mojim vremenom – uvijek neko drugi odlučuje šta trebam raditi.
PARIS REVIEW
Kakvu vrstu stresa osjećate kada sjednete da pišete?
ECO
Ne osjećam stres.
PARIS REVIEW
Ne osjećate stres. Onda ste samo jako uzbuđeni?
ECO
Prije nego sjednem da pišem ja sam jako sretan.
PARIS REVIEW
Koja je tajna takve plodne produkcije? Napisali ste veliku količinu naučnih radova, a vaših pet romana i nisu baš kratki.
ECO
Uvijek kažem da sam u stanju koristiti se međuprostorom. Ima mnogo prostora između atoma i atoma, elektrona i elektrona, i ako reduciramo materiju univerzuma eliminiranjem svog tog međuprostora, cijeli univerzum bi se mogao sažeti u loptu. Naši životi su puni međuprostora. Jutros vi ste pozvonili, ali onda se morali čekati lift, i nekoliko sekundi je prošlo prije nego što ste se pojavili na vratima. Tokom tih sekundi, čekajući na vas, mislio sam na novi tekst koji pišem. Mogu pisati u toaletu, u vozu. Dok plivam stvorim puno stvari, pogotovo kada plivam u moru. Manje u kadi, ali i tu.
PARIS REVIEW
Postoji li vrijeme kada ne radite?
ECO
Ne, to se ne dešava. Oh, pa ima, bio je taj period od dva dana kada sam imao operaciju.
PARIS REVIEW
Šta su vaša najveća zadovoljstva danas?
ECO
Čitanje romana navečer. Ponekad se pitam da li ja kao odmetnuti katolik još uvijek u svojoj glavi imam taj glas što poput flaute šapuće da su romani preveliko zadovoljstvo da bi se čitali danju. Zato je dan obično za eseje i teški rad.
PARIS REVIEW
Šta je sa grešnim zadovoljstvima?
ECO
Nisam na ispovijesti! OK: viski. Pušenje je bilo grešno zadovoljstvo dok nisam prestao prije tri godine. Znao sam popušiti i šezdeset cigareta dnevno. Ali prije toga sam pušio lulu tako da je moja navika bila da otpuhujem dim dok pišem. Nisam toliko uvlačio.
PARIS REVIEW
Kritikovani ste zbog erudicije koju ispoljavate u svom radu. Jedan kritičar je otišao tako daleko da je rekao da je za neukog čitatelja glavna privlačnost vašeg rada poniženje koje on osjeća zbog vlastitog neznanja, što se prevodi kao naivno divljenje vašoj pirotehnici.
ECO
Jesam li ja sadista? Ne znam. Egzibicionist? Možda. Šalim se. Naravno da nisam! Nisam toliko radio cijeli moj život da bih samo nabacivao znanje pred moje čitatelje. Moje znanje gotovo doslovno nosi zamršenu konstrukciju mojih romana. Dalje je na čitateljima da odgonetnu ono što mogu.
PARIS REVIEW
Da li mislite da su neobični uspjeh i popularnost vas kao romanopisca promijenili vašu percepciju uloge čitatelja?
ECO
Nakon što sam toliko dugo bio akademik pisanje romana je bilo kao da sam bio teatarski kritičar a onda iznenada stao pod svjetla pozornice dok moje kolege – kritičari – bulje u mene. Ispočetka je to bilo prilično zbunjujuće.
PARIS REVIEW
Ali, da li je pisanje romana promijenilo vaše mišljenje o tome koliko vi kao autor možete utjecati na čitatelja?
ECO
Ja uvijek polazim od pretpostavke da je knjiga pametnija od autora. Ona može reći stvari kojih pisac nije svjestan.
PARIS REVIEW
Da li mislite da je vaš status pisca bestselera umanjio vašu reputaciju ozbiljnog mislioca u svijetu?
ECO
Od izdavanja mojih romana dobio sam trideset i dvije počasne diplome od univerziteta diljem svijeta. Zbog te činjenice zaključujem da bi odgovor na vaše pitanje morao biti ne. U univerzitetskom okruženju, profesori su bili privučeni oscilacijama između naracije i teorije. Često su nalazili veze između ta dva aspekta mog rada, čak više nego što sam ja vjerovao da postoje. Ako želite pokazat ću vam cijeli zid naučnih publikacija o meni.
Pored toga, nastavljam da pišem teoretske eseje. Nastavljam da živim kao profesor koji piše romane vikendom, umjesto da živim kao pisac koji i predaje na univerzitetu. Češće prisustvujem naučnim kolokvijima nego PEN konferencijama. Ustvari, moglo bi se reći suprotno: možda moj akademski rad ometa da me se u popularnoj štampi doživljava kao pisaca.
PARIS REVIEW
Katolička crkva vas je zaista namučila. Vatikanske novine su opisale Fukoovo klatno kao „puno profanosti, blasfemije, apsurda i prljavštine, koje okuplja mješavina arogancije i cinizma“.
ECO
Čudno je da sam upravo dobio počasne diplome sa dva katolička univerziteta, Leuvena i Loyole.
PARIS REVIEW
Vjerujete li u Boga?
ECO
Zašto neko jednoga dana voli jednu osobu a sutra otkrije da je ljubav nestala? Osjećaji, teško nama, nestaju bez opravdanja, i često i bez traga.
PARIS REVIEW
Ako ne vjerujete u Boga, zašto ste onda toliko pisali o religiji?
ECO
Jer vjerujem u religiju. Ljudska bića su religiozne životinje, a tako karakteristična osobina ljudskog ponašanja ne može biti ignorisana ili odbačena.
PARIS REVIEW
Dodatno teoretičaru i romanopiscu postoji i treća persona koja se unutar vas bori za poziciju – prevodilac. Vi ste naširoko prevođen prevodilac koji je nadugo pisao o slatkim mukama prevođenja.
ECO
Uređivao sam bezbrojne prijevode, a i sam preveo dva rada, i moji su romani prevedeni na desetine jezika. Shvatio sam da je svaki prijevod stvar pregovora. Ako mi nešto prodate i ja to kupim, mi pregovaramo – vi ćete nešto izgubiti, ja ću nešto izgubiti, ali na kraju ćemo obojica biti više ili manje zadovoljni. U prijevodima, stil nije toliko leksički, što se može lako prevesti na web stranici Altavista, nego je to pitanje ritma. Istraživači su radili testove o frekventnosti riječi u Manzonijevim Zaručnicima, remek-djelu talijanske književnosti iz devetnaestog vijeka. Manzoni je imao apsolutno siromašan vokabular, bez inovativnih metafora, i zastrašujuće je mnogo koristio pridjeve. Ali njegov stil je izvanredan, čist i jednostavan. Da biste ga preveli trebate, kao i u svim velikim prijevodima, da izvučete duh njegovog svijeta, njegov dah, njegov precizni tempo.
PARIS REVIEW
Koliko ste uključeni u prijevode vaših radova?
ECO
Čitam prijevode na svim jezicima koje mogu pratiti. Obično sam zadovoljan jer prevoditelj i ja radimo zajedno, i imao sam sreću da cijeli život imam iste prevodioce. Sada sarađujemo sa nekom vrstom međusobnog razumijevanja. Isto ponekad radim i sa prevodiocima koji prevode na jezike koje ne znam – kao što je japanski, ruski i mađarski – jer su oni toliko inteligentni da su u stanju da objasne šta je stvarni problem na njihovom jeziku, tako da možemo o njemu razgovarati i riješiti ga.
PARIS REVIEW
Da li dobar prevoditelj ikada ponudi prijedlog koji otvara mogućnosti koje niste vidjeli u originalnom tekstu?
ECO
Da, dešava se. Ponovo, tekst je pametniji od njegovog autora. Ponekad tekst može sugerisati ideje koje autor nije imao u vidu. Prevoditelj, stavljajući tekst u drugi jezik, otkriva te nove ideje i ukazuje vam na njih.
PARIS REVIEW
Da li imate vremena da čitate romane vaših savremenika?
ECO
Ne toliko. Pošto sam postao romanopisac otkrio sam da sam pristrasan. Mislim da je novi roman ili gori od mog, pa mi se ne sviđa, ili sumnjam da je bolji od mog pa mi se zato ne sviđa.
PARIS REVIEW
Šta mislite o stanju talijanske književnosti danas? Da li ima velikih pisaca u Italiji za koje tek treba da čujemo u Americi?
ECO
Ne znam da li ima velikih pisaca, ali imamo sve bolje autore srednjeg nivoa. Snaga američke književnosti, vidite, nije samo u tome što imate Faulknera ili Hemingwaya ili Bellowa, nego i zato što imate cijelu armiju pisaca srednjeg nivoa koji proizvode pristojnu komercijalnu literaturu. Ta literatura zahtijeva vladanje umijećem, posebno u plodnom polju detektivskog romana, koji je za mene barometar književne produkcije svake zemlje. Armija prosječnih pisaca također znači da Amerika može proizvoditi dovoljno materijala da zadovolji potrebe američkog čitatelja. Zato oni malo prevode. U Italiji je ta vrsta književnosti bila dugo odsutna, ali sada konačno postoji grupa mladih pisaca koji proizvode takve knjige. Nisam intelektualni snob, ne mislim da jesam, i uviđam da je ova vrsta književnosti dio književne kulture jedne zemlje.
PARIS REVIEW
Ali zašto ne čujemo o talijanskim piscima? Vi ste trenutno vjerovatno jedini talijanski pisac kojeg se čita internacionalno, barem na velikoj skali.
ECO
Prijevod je problem. U Italiji, više od dvadeset procenata knjiga na tržištu su prijevodi. U Americi je to dva procenta.
PARIS REVIEW
Nabokov je jednom rekao: „Književnost dijelim u dvije kategorije, knjige koje bih želio da sam napisao i knjige koje sam napisao“.
ECO
Pa, u redu, u prvu kategoriju bih stavio knjige od Kurta Vonneguta, Dona DeLilloa, Philipa Rotha i Paula Austera. Generalno, ipak, mnogo više volim savremene Amerikance od Francuza, iako je moja kultura u osnovi, iz geografskih razloga, francuska. Rođen sam blizu granice, i francuski je prvi jezik koji sam učio. Možda čak francusku književnost poznajem bolje od talijanske.
PARIS REVIEW
A ako biste morali navesti one koji su uticali na vas?
ECO
Obično, da bih intervju održao mirnim, kažem Joyce i Borges, mada to nije sasvim istina. Skoro svako je uticao na mene. Joyce i Borges svakako, ali isto i Aristotel, Toma Akvinski, John Locke – svi po redu.
PARIS REVIEW
Vaša biblioteka ovdje u Milanu je legenda sama po sebi. Kakve knjige volite sakupljati?
ECO
Posjedujem ukupno oko pedeset hiljada knjiga. Ali kao kolekcionar rijetkih knjiga fasciniran sam ljudskom sklonošću zastranjujućim mislima. Tako da sakupljam knjige o temama u koje ne vjerujem, kao kabala, alhemija, magija, izmišljeni jezici. Knjige koje lažu, iako neduhovito. Imam Ptolomeja, ali nemam Galilea jer je Galileo govorio istinu. Draža mi je nauka ludaka.
PARIS REVIEW
Sa toliko knjiga, kada priđete polici, kako odlučite koju ćete uzeti i čitati?
ECO
Ne idem do police da bih uzeo knjigu da čitam. Idem do police da uzmem knjigu za koju znam da mi u tom trenutku treba. To je sasvim drugačije. Na primjer, ako me pitate o savremenim autorima pogledat ću u moju kolekciju Rotha ili DeLilloa da se sjetim šta sam tačno volio. Ja sam naučnik. Na neki način trebao bih reći da nikada ne pravim slobodan izbor. Pratim potrebe posla koji radim u datom trenutku.
PARIS REVIEW
Da li poklanjate neke od tih knjiga?
ECO
Svaki dan dobivam nevjerovatne količine knjiga – romane, nove edicije knjiga koje već posjedujem – tako da svake sedmice napunim nekoliko kutija i pošaljem ih na univerzitet, gdje ima jedan stol sa natpisom koji kaže: uzmi knjigu i bježi.
PARIS REVIEW
Vi ste jedan od najslavnijih javnih intelektualaca na svijetu. Kako definišete termin intelektualac? Da li on još uvijek ima određeno značenje?
ECO
Ako pod intelektualac mislite na nekoga ko u radu koristi samo glavu ali ne i ruke, onda je bankarski činovnik intelektualac a Michelangelo nije. Danas, sa kompjuterima, svako je intelektualac. Tako da ne mislim da to ima ikakve povezanosti sa nečijom profesijom ili socijalnom klasom. Po meni, intelektualac je svako ko kreativno stvara novo znanje. Seljak koji shvaća da nova vrsta izdanka može proizvesti novu vrstu jabuka je u tom trenutku proizveo intelektualnu aktivnost. Dok profesora filozofije koji cijeli život ponavlja istu lekciju o Heideggeru to ne čini intelektualcem. Kritička kreativnost – kritikovanje onoga što radimo ili iznalaženje boljih putova da se to uradi – je jedina istinska oznaka intelektualne funkcije.
PARIS REVIEW
Da li su intelektualci danas još uvijek priklonjeni ideji političke dužnosti, kao što su to bili u vrijeme Sartrea i Foucaulta?
ECO
Ne vjerujem da, da bi bio politički predan, intelektualac mora djelovati kao član partije ili, još gore, pisati ekskluzivno o savremenim socijalnim problemima. Intelektualci trebaju biti politički angažirati koliko i bilo koji drugi građanin. Najviše što intelektualac može uraditi je iskoristiti svoju reputaciju da podrži neki cilj. Ako, na primjer, postoji manifest o ekološkim pitanjima moj potpis može pomoći, pa ću iskoristiti moju reputaciju za taj slučaj općeg angažmana. Problem leži u tome što je intelektualac zaista koristan samo po pitanju budućnosti, ne sadašnjosti. Ako ste u pozorištu i izbije požar, pjesnik se ne smije popeti na stolicu i recitovati pjesmu. On mora pozvati vatrogasce kao i svi drugi. Funkcija intelektualca je da unaprijed kaže: Obratite pažnju na to pozorište jer je staro i opasno! Tako da njegova riječ može imati proročku funkciju upozorenja. Funkcija intelektualca je da kaže: Mi trebamo to uraditi, a ne: Mi moramo to uraditi sada! – to je posao političara. Da se utopija Thomasa Morea ikada ostvarila, nemam sumnje da bi to bilo staljinističko društvo.
PARIS REVIEW
Koje ste koristi u svom životu imali od znanja i kulture?
ECO
Neobrazovana osoba koja umre, recimo u mojim godinama, je proživjela jedan život, dok sam ja proživio živote Napoleona, Cezara, D’Artagnana. Zato uvijek podstičem mlade ljude da čitaju knjige, jer je to idealan način da razviju odlično pamćenje i proždrljive mnogostruke ličnosti. I onda ste na kraju vašeg života proživjeli bezbrojne živote, što je nevjerovatna privilegija.
PARIS REVIEW
Ali ogromno pamćenje isto može biti i ogroman teret. Kao sjećanje Funesa, jednog od Borgesovih omiljenih likova, u priči Funes ili Pamćenje.
ECO
Sviđa mi se ideja tvrdoglave neradoznalosti. Da bi se tvrdoglava neradoznalost njegovala, morate se limitirati na određena polja znanja. Ne možete biti potpuno pohlepni. Morate se obavezati da nećete sve naučiti. Inače nećete ništa naučiti. U tom smislu kultura je znati kako zaboraviti. U suprotnom zaista se postaje kao Funes, koji se sjeća svakog lista na drvetu koje je vidio prije trideset godina. Diskriminiranje onoga što želimo naučiti i zapamtiti je nužno sa spoznajne tačke gledišta.
PARIS REVIEW
Ali zar sama kultura, u širem smislu, nije sama po sebi taj filter?
ECO
Jeste, naša privatna kultura je sekundarna operacija, da tako kažem, jer u općem smislu kultura već diskriminira. Na neki način, kultura je mehanizam kojim nam zajednica predlaže šta treba biti upamćeno i šta treba biti zaboravljeno. Kultura je odlučila, na primjer – pogledajte u bilo koju enciklopediju – da je ono što se desilo Calpurniji nakon smrti njenog muža, Julija Cezara, irelevantno. Najvjerovatnije da joj se nije desilo ništa interesantno. Dok je Clara Schumann postala važnija nakon Schumannove smrti. Govorkalo se da je ljubavnica Brahmsa, a i sama je postala poznata pijanistkinja. I sve ovo ostaje istinito do trenutka kada neki historičar pronađe neki nepoznati dokument koji će pokazati da je nešto što smo zanemarili ustvari bilo relevantno.
Da kultura ne filtrira, bilo bi besmisleno – besmisleno kao bezoblični, bezgranični Internet sam po sebi. A da svi posjedujemo bezgranično znanje weba, bili bismo idioti! Kultura je instrument pravljenja sistema hijerarhije intelektualnog rada. Za vas i za mene je dovoljno znati da je Einstein razvio teoriju relativiteta. Ali apsolutno razumijevanje teorije mi ostavljamo stručnjacima. Stvarni problem leži u tome što ima previše onih kojima je dano pravo da postanu stručnjaci.
PARIS REVIEW
Šta mislite o onima koji proglašavaju smrt romana, smrt knjige, smrt čitanja?
ECO
Vjerovati u kraj nečega je tipičan kulturološki stav. Od Grka i Latina ustrajavamo u vjerovanju da su naši preci bili bolji od nas. Uvijek me zabavlja i interesuje ova vrsta sporta, koju masovni mediji praktikuju sa sve većom žestinom. Svake se sezone pojavi članak o kraju romana, kraju književnosti, kraju pismenosti u Americi. Ljudi više ne čitaju! Tinejdžeri samo igraju video igre! Činjenica je da po cijelom svijetu postoje hiljade prodavnica punih knjiga i mladih ljudi. Nikada u historiji čovječanstva nije bilo toliko knjiga, toliko mjesta gdje se knjige prodaju, toliko mladih ljudi koji posjećuju ta mjesta i kupuju knjige.
PARIS REVIEW
Šta biste vi rekli tim zastrašivačima?
ECO
Kultura se kontinuirano adaptira na nove situacije. Vjerovatno će se stvoriti nova kultura, ali će kulture biti. Nakon pada Rimskog carstva došla su stoljeća dubokih promjena – lingvističkih, političkih, religioznih, kulturnih. Takve promjene se sada dešavaju deset puta brže. Ali uzbudljive nove forme će nastaviti da izranjaju i književnost će preživjeti.
PARIS REVIEW
U prošlosti ste rekli da biste više voljeli da budete zapamćeni kao akademik nego romanopisac. Da li zaista to mislite?
ECO
Ne sjećam se da sam to rekao jer to je vrsta osjećanja koje se mijenja u odnosu na kontekst u kojem mi je pitanje postavljeno. Ali u ovom trenutku iskustvo mi govori da rad akademika preživljava jako teško jer se teorije mijenjaju. Aristotel preživljava, ali bezbrojni tekstovi akademika od prije samo jednog stoljeća se više ne objavljuju. Dok se mnogi romani stalno ponovo objavljuju. Tako da su, tehnički govoreći, veće šanse za preživjeti kao pisac nego akademik, i ja uzimam ove dokaze neovisno od mojih vlastitih želja.
PARIS REVIEW
Koliko vam je važno da vaš rad opstane? Da li često razmišljate o svojoj ostavštini?
ECO
Ne vjerujem da čovjek piše za sebe. Mislim da je pisanje čin ljubavi – pišete da biste nekome nešto dali. Da nešto komunicirate. Da drugi ljudi podijele vašu emociju. Problem koliko će vas vaš rad nadživjeti je fundamentalni problem za svakog pisca, ne samo romanopisca ili pjesnika. Istina je da filozof piše svoje knjige da bi uvjerio mnoge ljude u svoje teorije, i on se nada da će u naredne tri hiljade godina ljudi i dalje čitati tu knjigu. To je isto kao što se nadate da će vas vaša djeca nadživjeti, i ako imate unuče da će ono nadživjeti vašu djecu. Čovjek žudi osjećaju kontinuiteta. Kada pisac kaže: nisam zainteresovan za sudbinu moje knjige, on je jednostavno lažov. On to govori da bi ugodio onome koji ga intervjuiše.
PARIS REVIEW
Da li u ovom trenutku svog života imate ikakvih žaljenja?
ECO
Za svim žalim, jer sam počinio mnogo, mnogo grešaka u svim sferama života. Ali da moram ponovo, iskreno mislim da bih napravio iste greške. Ozbiljan sam. Proveo sam život preispitujući moje ponašanje i moje ideje i kritikujući sam sebe. Tako sam strog da vam nikada ne bih rekao koja je moja najgora samokritika, ni za milion dolara.
PARIS REVIEW
Da li postoji knjiga koju nikada niste napisali ali čeznete da jeste?
ECO
Da, samo jedna. Do pedesete godine i kroz cijelu moju mladost, sanjao sam da ću napisati knjigu o teoriji komedije. Zašto? Zato što je svaka knjiga na tu temu bila neuspješna, barem one koje sam ja čitao. Svaki teoretičar komedije, od Freuda do Bergsona, objašnjava neke aspekte fenomena ali ne sve. Taj fenomen je tako kompleksan da nijedna teorija nije, ili nije do sada, bila u stanju da ga u potpunosti objasni. Zato sam mislio da bih želio napisati pravu teoriju komedije. Ali onda se taj zadatak pokazao očajno težak. Da sam znao zašto je toliko težak imao bih odgovor i bio bih u stanju napisati knjigu.
PARIS REVIEW
Ali napisali ste knjige o ljepoti i, nedavno, o ružnoći. Zar i ti pojmovi nisu jednako neuhvatljivi?
ECO
U poređenju sa ljepotom i ružnoćom komedija je zastrašujuća. Ali, vidite, ja ne govorim o smijehu. Ne, postoji jedna tajanstvena sentimentalnost komičnog, koja je toliko kompleksna da – ja to ne mogu objasniti. I to je, avaj, razlog zbog kojeg nisam napisao tu knjigu.
PARIS REVIEW
Da li je komedija specifično ljudska invencija, kao što ste rekli za laganje?
ECO
Da, pošto se čini da je životinjama humor uskraćen. Znamo da one imaju osjećaj za igru, osjećaju žaljenje, tužne su, pate. Imamo dokaz da su sretne, kada se igraju sa nama, ali nema tog osjećaja za komediju. To je tipično ljudsko iskustvo, koje se sastoji od – ne, ne znam tačno reći.
PARIS REVIEW
Zašto ne?
ECO
OK, u redu. Sumnjam da je to povezano sa činjenicom da smo mi jedine životinje koje znaju da moraju umrijeti. Druge životinje to ne znaju. One to shvate odjednom, u trenutku kada umiru. Nisu sposobne da artikuliraju ništa slično izjavi: Svi ljudi su smrtni. Mi smo to u stanju i to je vjerovatno razlog zbog kojeg postoje religije, rituali i šta god već tu ima. Mislim da je komedija najčistija ljudska reakcija na strah od smrti. Ako me pitate više, ne znam vam reći. Ali možda ću stvoriti praznu tajnu sada i natjerati ljude da misle da radim na teoriji komedije, pa će kada umrem potrošiti puno vremena tražeći moju tajnu knjigu.
Istina je da je ono što se zaista desilo sa mojom željom da napišem knjigu o komediji to da sam umjesto nje napisao Ime ruže. To je jedan od onih slučajeva u kojima, kada niste u stanju da napravite teorije, ispričate priču. I vjerujem da sam u Ime ruže u narativnoj formi ispisao određenu teoriju komičnog. Komičnog kao kritičkog načina u podsijecanju fanatizma. Dijabolične nijanse sumnje iza svake proklamacije istine.
(Ljeto 2008.)
Prijevod: Senka Marić
Preuzeto sa: http://www.theparisreview.org/interviews/5856/the-art-of-fiction-no-197-umberto-eco
