POVRATAK
Kroz arkade nekad
Raskošne palate
Ćelavi brežuljci se iskradaju
Tek pokoja olupina na živu dušu sjeća
Nebo je sivo
Ni tračka vedrine
Prije no što je knjige
U vapno pretvorio
Cijelu dob je proždrao
Od katrana crnji
Dan
Od čitaonice
Ostao miris paljevine
Drevnih
Rukopisa prašine
I pera
Ovdje vrijeme
Nije proticanje
Već odsustvo
Ruka kaligrafa nemušta je ostala
Šušti raskošna svila
Smijeh dama
Urvinom odzvanja
Na vrtešci povijesti
Zaljuljane
Dok planine na grad
Vatru bljuju i hramove pretvaraju
U prah
Dok polja u kojima ruže
I grobovi zaruke slaviše
Bujica
Maloumlja iznova
Briše
I iznova
Ostavlja isti
Miris gareži
Ali uspomena odolijeva
Misao umorna
Brežuljke ko oljuštene lubanje
Bolesnika
Pjesmom nastoji pokriti
Sivo je nebo
Ni tračka vedrine
Ali uspomena
Odolijeva
(Sarajevo, VIJEĆNICA 1997)
ČAROBNO GROBLJE
U daljini New York
Na patuljka naliči
Dok autobus za Manhattan
Utječe u rijeku željeza
Na džinovskom ekranu preda mnom
Razapeto iskričavo groblje
Tornjeva
Crnih i sivih
Od mramora
Divovske stele kao
Dragim kamenjem
Protkane
Nad njima uvelo nebo
Sve više tonemo
U okean grobova
Gdje promiču sitna čudovišta
Ko pahulje počadjele
Od vremena i coca-cole
Na tridesetom katu hotela
U sobi za pušače
(Pušače – nižu rasu!)
Ljulja se grad
I moj krevet je ljuljačka
Kao da će pasti
Drobeći ovaj skamenjeni svijet
Poda mnom
Jauci probijaju zid do mog kreveta
Pet minuta jecaja
Minuta tišine
Jauk i tišina se izmijenjuju
Talasaju kao postelja
Glas žene!
Odakle je?
Je li silovana?
Rodi li nakazu
Nedužno čudovište?
Od onih što im suze od očajanja presahnuše?
Ovaj jecaj će me pratiti
U ovom čarobnom groblju
Čak i kad grad
Ne bude više patuljast sa tridesetog sprata već
Strašilo
Gigantskog trupla
Iz njegovog ždrijela
Upamćeno
I padne snijeg u jesen
I tornjevi od mrkog mramora
Postanu kao mlijeko
U vrtlogu podivljalih
Pahuljica
Zarobljeni :
Zašto je ječala
Isprekidanim glasom u sinkopama
Nesrećnica
U onoj kukavnoj hotelskoj sobi
Poput napastvovane djevice
U konjušnici?
NEVIDLJIVA VJEŠALA
Pariz ponekad
Na nevidljiva vješala nalikuje
Pritajena iza koprene
Uskovitlanih čula
I lomljivog smijeha
Na njih je duša prokleta
Katkad je tamnica
Raskriljenih dveri osami i
Palacavim vjetrovima
Koji zavijaju poput šakala
I kišama što kao vjetrovi pušu
Dok riječ napasnica gorčini
Odu smišlja
Tu sjeni mojih mrtvih
Avetinjskim morima promiču
Pred zatvorenim kapcima
Kao jedrenjaci
Mračni i smradni
Iznemoglim nadama natovareni
Sjećaju na moje bivše gradove
I moje bivše živote
Ima li išta tužnije od uspomene na radost?
Sa slikom radosti miješa se
Lik djeteta
Preklanog grla
Raskomadane žene
Muškarca što poput goveda preživa
Vlastiti izmet
Planeta
Brod čudovištâ
Reda naricaljke
Kao grabljivica da krešti
Moji gradovi su u koroti
Pariz je nekad tamnica nekad
Svetkovina
Što lomi lance tijela i ono klikće
A potom opet san
U kome ječe zvona
Kao čopor mačaka potopljenih
U ključalu rijeku
Fekalija
Fotografija: Milomir Kovačević Strašni
