JEDNE VEČERI, NAKON PUNO GODINA
jedne večeri sam
nakon dugog prijateljstva
po prvi put
obojicu upitala
da li su ikada
ubili čovjeka
odgovarali su dugo
ukočenog pogleda i nerado
možda su nas
za susjednim stolovima
i mogli čuti
ali mi se nismo obazirali
kad smo se rastajali
kasnije te noći
među nama su titrali
neka neobična bliskost i stid
kao da maločas
nismo razgovarali
nego zadihano i tajno
vodili ljubav utroje
DRAGA ŽENA, VEĆI DIO GODINE
na moje objave redovno stavlja smješka
srdačno čestita svaki pa i najmanji uspjeh
raznježeno mi hvali slike djece
a ja njoj unuke i nesvakidašnje torte
potrudi se uvijek da za mene nađe lijepe vinjete
koje sadrže bravo aplauz i happy
a onda jedanaestog jula podijeli članak
kako je srebrenica laž
NADMOĆ
dobro njegovani starac kaže
odužićete mi se nekad za ovo
proslavićemo jednom kad sve prođe
u usta me ljubi da ne bude dvojbe
na šta misli
i kako će naplatiti dug
nadvija se nad mene i posjednički me grli
kao da smo na plakatu kakvog
crno-bijelog filma iz njegove mladosti
oboje glumimo da se
izrečene prijetnje plašim ja
a ne on
ZNAMENJE
1.
danima su doseljavale, slamčicu po slamčicu, grumenčić po grumenčić. Komšije su rekle –to ti je veliki berićet, samo što usraše sve živo. prijatelji pisci su rekli – kuću kućom čine lastavice. a ja sam znala da znakovi ne postoje: to se samo naš um tako naknadno igra, porađa, iz svega neki smisao. svejedno sam upijala kliktavi aeromiting glatkih tijela, smijala se njihovoj ćelavoj djeci, pohlepi tih ustašca širih od malih glava. važno sam milovala svoj stomak i čula sebe kako džaram ognjište, bacam koščice, čitam oblake i govorim – to život konačno stiže u našu kuću. i bila sam u pravu.
2.
probudila me gromoglasna praznina gnijezda. komšije su rekle – lasica, šta ćeš, i slegnule ramenima. pisci su pitali – da nisu ranije odletjele? a ja sam tražila makar tragove/perje/krv. krv sam našla među svojim nogama. boljelo je duboko, svrdlalo spiralno i dugo. onoj garavoj budali u sebi sam zadnjom snagom nekakve stare krpe nagurala u usta. htjela je da tuli nekim teškim neizdrživim glasom kakav nikad ranije nisam čula. plakala je neutješno za pticama, ramena su joj se tresla. morala sam je čvrsto svezati u sebi duplim čvorom. mislila sam – sva sreća pa sam joj dobro zapušila glupava usta. mislila sam – kakva sreća u ovom svemu pa ja ne vjerujem u znamenja.
SAN O SINU
sanjala sam da sam rodila
sredovječnog sina
bio je visok i vitak
vozio me u prodavnicu
govorio mi o svojim brigama
u mom starom mršavom tijelu
još uvijek je vidio zaštitu od svijeta
u bolne ruke mi je utrljavao
čudotvornu mast
probudila sam se
s dubokom tugom što ga nemam
pedeset godina naše nježne ljubavi i zajedništva
neće se moći tek tako nadoknaditi
KOŠĆELA
posadili smo drvce
tanjušno kao prst
i sad brojimo
ko će od nas
uspjeti da dočeka hlad
računica nas sneveseli
sve dok je dobro ne opojimo vinom
do noći se već vedro uzdamo
da će neko nekad negdje
nekome morati roditi
nekakvu djecu
za ovaj naš hlad
ŠTA SMO IZ NJIHOVIH PJESAMA NAUČILI O VELIKIM PJESNIKINJAMA I PJESNICIMA
oni:
zaneseni nad smislom travke
masline i vasione izvode jezičke bravure
vole čistotu i uzvišenost
hrabro zagledani u duboke vrtloge
svog tajnovitog pupka
u njemu vide prapočelo
zanimaju ih samo
najdelikatnije teme –
njihova ljubav i njihova smrt
pretvorene u opšte principe
jedan o drugom kažu
velika poema velika poezija veliki pjesnik
ne laćaju se pera
ako se njime
ne penje direktno u vječnost
one:
pak iznad svega
vole upitnike
smiju se drugima i sebi
govore o toplom mlazu mokraće pod tušem
o lutkama ispečenim u požaru
o ležanju na ginekološkom stolu
smisao ne traže nego nalaze –
zapinju o njega čim gdje kroče
idući za kakvim običnim poslom –
uhvatiti pobjeglu kokoš
zaraditi za kiselo vino i hljeb;
vječito savladavaju istu vještinu –
kako da ne umru od sopstvene ruke
(te nježne ruke kojom pišu
i kojom u vrelom ljetnom danu
odsutno rastjeruju muhe)
NEKONTROLISANI IZLJEV EMOTIKONA
otkucam tri smješka koji ljube
napućenim usnama
pa pomislim
mnogo je –
i obrišem jednog
ŠEKSPIR
što si to toliko smršala
šta ima kod tebe
dugo te nisam vidio
baš nek si došla
gdje si gdje radiš
nekidan te ja spominjem
a vidi te kakva si
jedva te poznah
rekao mi je otac
koji je upravo izgubio
i drugog sina
veselo je čavrljao sa mnom
raščupan i sijed
lud od tuge
kao da ga je napisao šekspir
POKOJA RIJEČ NAD MOJIM GROBOM
nipošto komemoraciju!
neću profesora koji je zaboravio naočale
pa izmiče i sriče
govor u kojem ni slova mene nema
neću loš razglas jedan jedan
ni moderatora s krutom fasciklom
neću tužna lica koja zijevaju
na moju poveliku sliku u jeftinom ramu
nad mojim grobom mogu govoriti samo oni
s kojima sam se voljela
u biografiji moraju imati
najmanje stotinu sati
gustog razgovora sa mnom
u zadimljenoj kafani
nad premalenim stolom
riječ mogu uzeti oni
koji su u mene gurnuli barem prst
oni koje sam mogla nazvati zbog zanoktice
ili zbog misli o samoubistvu
oni koji su mi kuhali
ili moja stopala držali u svojim rukama
opraštati se mogu oni
s kojima sam jednom ili više puta
zauvijek prekinula sve veze
oni s kojima sam dočekala jutro
oni pred kojima sam povraćala
pišala srala ili plakala
ako već treba reći koju riječ
neka to učine oni
kojima nisam vratila knjigu
koje sam vozila dugo dugo
koji su o meni pričali najgore psine
nipošto poštovane dame i gospodo
okupili smo se danas ovdje
nipošto odajmo počast
radije poneka mucava rečenica
bez vješte poente na kraju
i loš govornik koji bi svakog trena
mogao briznuti u plač
Adisa Bašić, “Košćela”, Planjaxkomerc, 2021.
