EMIRA
Već treći put je nudi večerom, ali ona samo umorno odmahne rukom kao da od nje traži neki nečuven napor. Leži nepomična i blijeda pa se čini da je sav život upravo istekao iz nje. Danima ne jede skoro ništa, izgovara se nekim bolom u stomaku, a oboje dobro znaju da je njena stvarna boljka nešto drugo. Jedva se malo pridigne, a on joj potura pod leđa jastuke, rastresa ih i čini mekšima. Zabrinut je i vidi da je ovaj put sve otišlo predaleko, ali ništa ne govori. Kao što nikad ništa nije rekao ni prethodnih godina, otkako sve to traje.
Znao je Lutvo od prvog dana da ga je prevelika sreća zapala kad je Emira pristala da bude s njim. Slutio je da se u njenom životu dešava još nešto, još neko, ali se nikad nije usudio da pita. Bilo mu je jasno da je ta druga priča velika, bolna i nemoguća, jer da nije, ne bi on bio sa Emirom. Prihvatio je tog drugog muškarca kao kućnu utvaru koja živi s njima ali većinu vremena ostaje nevidljiva.
Na Emirinom licu je samo rijetko znao prepoznati da je u toj drugoj ljubavi nesretna. Postala bi razdražljiva i praskala na svaku sitnicu, optuživala Lutvu za sve što joj nije bilo po volji, nalazila razloge za nezadovoljstvo. Kuća bi joj preko noći postala neugledna, ručak neukusan, auto prestar a Lutvi bi prigovarala da se opet udebljao. Takvo stanje bi obično brzo minulo, i nakon svake krize je dolazilo mirenje. Onda bi nešto kasnije stizala s posla, užurbana i nasmijana. Danima bi bila dobro raspoložena kao da je upravo čula neku vrlo povoljnu vijest. Tada je i prema Lutvi bivala posebno topla i koliko god se ljutio kad bi Emira zbog utvare tugovala, toliko je uživao u njenoj kasnijoj vedrini i poletu.
Sada se Lutvo i nada i pribojava da je tamo, na drugoj strani, stvarno došao kraj. Mora da je taj jednom za svagda otišao iz njenog života, jer ovakav gubitak i žalovanje Lutvo je u životu viđao samo kod onih kojima je neko umro i koji su ostavljeni.
Dugo razmišlja šta da učini, kako da Emiru odobrovolji i vrati u život. Ozari se kad mu na um padne spasonosna ideja. Uvijek je voljela more. Kad god joj je u životu bilo teško, njih dvoje bi krenuli put juga a cesta je imala čudotvornu moć. Svakim kilometrom tuga kao da je ostajala za Emirom i nakon dva-tri dana, ona se vraćala kući ozdravljena.
Sad je Lutvo odlučio da je iznenadi. Skinuće firmu sa svog taksija, staviti Emiru u auto i voziti ako treba i cijelu noć, a ujutru će piti kafu negdje uz plažu i ova današnja muka će se već činiti upola podnošljivijom. Emira je pod mediteranskim suncem uvijek bivala puna života, ljubila ga i grlila pred svima ‒ sa djetinjim žarom se predavala ljeti plivanju a zimi dugim šetnjama.
Lutvo je zgodan, iako na prvi pogled pomalo grub muškarac, rošavog lica, krupnog nosa i širokih ramena. U mladosti se ponekad tukao, ali tek da ga mahalske kavgadžije shvate ozbiljno i ostave na miru. Iznad svega je volio Emirinu krhku ljepotu, njenu sitnu građu, svijetlu put i kovrdžavu crvenu kosu. Uzimao ju je uvijek nježno kao kakvu lomljivu dragocjenost i nakon svih godina još uvijek se divio i čudio da je takva ljepota pripala baš njemu. Iako sitna, Emira isijava životnom snagom, smije se glasno i rado, govori brzo i strastveno. Uvijek, ali ne i danas.
Gledajući je tužno povijenu na kauču, on odlučuje da odmah nešto poduzme. Najradije bi joj rekao da se tog seronje više mane i da ga zaboravi, ali zna da to ne može reći prvo zato jer o njemu nikad nisu govorili, a drugo zato što takvi savjeti ničemu ne vrijede.
„Slušaj. Odoh ja po auto, a ti ustani. Malo ćemo se provozati, prijaće ti. Ponesi štagod stvari, ostaćemo koji dan.“ Emira se na pomen izleta samo još dublje ugnijezdi u kauč, ali on ne odustaje. Kad ponudu ponovi četvrti put, ona se pridigne kao da su Lutvine riječi tek tad doprle do nje.
„Dobro si“, kaže mu na kraju, „uželjela sam se mora.“
***
Lutvu budi sunce koje mu je upiljilo pravo u oči. Pokušava još malo da otkunja, ali je zraka neumoljiva, nagoni ga da se rasani. Kad se konačno preda i otvori oči, ne zna gdje se nalazi. Shvata odjednom da je u svom taksiju, ali mu je krajolik nepoznat. Onda se sjeti. Emira je spavala a on vozio i pred zoru su stigli na more. Stao je na neku plažu da dočeka jutro pa da potraže smještaj. Ali Emire nema u autu. Niti igdje u Lutvinom vidokrugu.
To ga odmah rasani i nagna da izađe i potraži je. Razgleda okolo zabrinuto ali vidi samo ljeskanje i prelamanje sitnih talasa pod jutarnjim suncem. Svuda unaokolo osjeti se spokoj, nema čak ni drugih automobila da prođu cestom. Lutvo gleda prema pučini i kao da i on shvata šta to Emiru opčinjava u toj nepreglednoj masi mirnog plavetnila.
Odjednom je spazi na visokoj hridi. Licem je okrenuta prema moru i stoji sasvim na rubu litice. Lutvo ne stiže ni da misli, samo se daje u trk. Preskače preko grubog stijenja, grabi velikom brzinom. Ne ispušta je iz vida, čini mu se da se nagnula prema moru. Dok trči, počinje da doziva iz sveg glasa: „Eeemiiiraaa!“ Ona ga ne čuje ili ne želi da ga čuje. Lutvo preskače sa jedne stijene na drugu, po nemogućem terenu, i nekim čudom se ne spotiče. Jedva da dodiruje zemlju. Ne želi da je uplaši, ali mora je zaustaviti pa u trku nastavlja da doziva: „Eeemiiiraaa, Eeemiiiraaa…“ Poludi kad shvati da ju je on ovdje doveo i da je možda i pristala da dođe imajući ove hridi na umu.
Već joj se poprilično primakao kad vjetar u trenu promijeni smijer i kao da njegovo dozivanje tek sad stiže do crvenokose žene na litici. Ona se okrene i nešto govori ali sad Lutvo ne razumije šta. Kad priđe sasvim blizu ugleda njeno lice i vidi da mu se smiješi dok dovikuje: „Šta se, bolan, dereš!“
„Šta šta se derem, jebo te Bog mahniti, šta ćeš tamo, vraćaj se odmah!“ bjesni Lutvo od istovremenog olakšanja i ljutnje.
„Šta si konto, je l’ da hoću da se bacim?“ bocka ga Emira dok mu prilazi zarumenjena, pomilovana jutarnjim suncem i slanim vjetrom.
„Baciću te ja, ne moraš se sama bacati“, grmi još uvijek Lutvo, ali oboje osjete da se njegova ljutnja rasplinjava. Snažno je zagrli i obujmi cijelu kao da je želi utisnuti u sebe. Ona mu se prepušta i njih dvoje spajaju lica obraz uz obraz. Dugo ostaju tako dugo priljubljeni jedno uz drugo. Svojim čvrstim stiskom Lutvo je želi sačuvati od litice, od njene tuge, od svega što bi je moglo povrijediti. Pokazao je maločas svoju slabost, izložio joj se do same srži i sad se polako povlači nazad. Ne želi da je uplaši razornom silinom svoje ljubavi. Pokušava da se pribere, ali još nastavlja da je grčevito grli i da udiše miris njene kose i njenog svijetlog tjemena.
„Udavićeš me“, kaže ona, a vidi se da joj zagrljaj prija.
Lutvo je sretan jer ona jutros izgleda mnogo bolje nego prethodnih dana. Ljube se sitnim poljupcima, pohlepno usisavaju jedno drugo. Spuštaju se u podnožje litice, na dio plaže zaklonjen od ceste. Oboje se na čas obaziru i kad se uvjere da nema nikoga oko njih, liježu jedno uz drugo na krupno okruglo kamenje. Lutvo gladno Emiru svlači, grabi njene grudi, vrat, obraze, ramena, privija je uza se. Ona spušta ruke prema njegovom već nabreklom udu, ogoljava ga i nastavlja da miluje. Vode ljubav sumanuto, kao da je ih je Lutvin malopređašnji strah oboje stresao i naglo vratio u život.
***
Nekoliko dana ostaju u malom primorskom mjestu dok Emira još malo ne prizdravi. Šetaju, vode ljubav, jedu, i Lutvo sretan gleda kako se Emiri vraćaju apetit i želja za životom. Zna da oporavak neće biti tako jednostavan i da će, kad se vrate, pred njom biti još teških dana. Ali isto tako zna da će biti uz nju.
Dok se ona svakim danom sve više razvedrava i počinje nalikovati na onu staru, Lutvo postaje sve zabrinutiji. Jedna mračna misao mu se javila najprije sasvim duboko u podsvijesti, a zatim je bivala sve prisutnija i sve glasnija. Sada kada je utvare iz njihovih života nestalo, Lutvo se pita šta će biti sa njim i sa Emirom. Kako će nastaviti dalje. Koliko li će dugo potrajati prije nego što se ona sjeti da joj Lutvo sam nikada nije bio dovoljan.
Iz zbirke „A ti zaključaj: priče o ljubavima i brakovima“