* * *
U djetinjstvu bih stala na prag otvorenih vrata, a jedno od roditelja
stavljalo je ravnalo na moju glavu,
olovkom bilježilo crticu na dovratku.
Kasnije su bila druga vrata u koja me postavljala ambicija.
Ispisujući oštru crtu, provjeravala je koliko sam narasla.
Sad ti mjeriš mene, ja tebe.
Dvije drhtave vodoravne linije –
naša tijela.
Gnijezde se, prodiru jedno u drugo,
i nema više i niže, nema mjere.
Bajka o ježevima
Pišeš mi o nekom pripitomljenom ježu,
koji se zaljubio u ribaću četku.
Zatvoren među četiri zida našao je tog nekog
ko jest i nije kao on, drukčijost i bliskost.
Koliko je oko nje kružio prije nego što je shvatio,
da drukčijost ima nesavladivu prednost.
A koliko mi kružimo jedni oko drugih,
najprije međusobno očarani divlji ježevi,
a kasnije tako često bjesnimo što je onaj drugi
pred nama gluh kao stvar. Ili i sami
oglušimo, odrvenimo. Bježimo.
Sve dok nas nešto ne ubode: to je moj pravi jež,
s kojim hoću vrludati makar i bespomoćno
između onog što je u nama isto i onog što je drukčije.
Besana pjesma
Imati nekog tko zna da ti je najljepše
zaspati na trbuhu.
I ne moći zbog njega zaspati.
Vagati: koliko toga zajedničkog dijelite,
a koliko toga vas dijeli? I kako dijeli –
kao jezik rubove koverte,
koje bi htio zalijepiti?
Kao šutnja dobru tišinu?
Kao vremenske zone – kontinente?
Kao val koji stoji između onog što je vidljivo,
i svega što je skriveno?
Ležati besano (neka već bude jutro)
i polako se okrenuti od zida
na drugi kraj kreveta,
na stranu širom otvorenu prema mraku.
Smaragdne papige
Tamo gdje, čini se, ništa ne može disati,
u aktivnom krateru vulkana punom otrovnih isparavanja,
žive smaragdne papige .
Bezračno zgarište njihovo je mjesto izlijeganja.
Kopaju rupe u stijenama koje se urušavaju,
dotjeruju u njima svoja pera, polažu jaja
iznad užarenog, tekućeg, otvorenog središta zemlje.
Zeleni oblak krila ujutro probija sivi
oblak sumpora i žive: ptice lete iz kratera
u opasniji svijet divljih mačaka, sokola, ljudi, kaveza.
Traže hranu. Hraneći mlade, kruže
između katakombi gnijezda i hranilišta.
Navečer se vraćaju.
Shrpljuju se na stablima, dozivaju se, zbrajaju gubitke
i sjuruju se u zadimljeni ponor – dom
osvijetljen lavom, u kojem spavaju
i pernate se ptići.
Naš jezik
Kad kažeš mogu li još malo
odspavati jer imam u sebi još komad sna
i on se mora rastopiti
kao led u proljeće,
kad se žalim na blokadu u pisanju,
a ti savjetuješ strpljenja! uči od mene,
a ja odgovaram da je to kao da se od mačke
učim vegetarijanstvu,
kad se prisjećamo naše cjelonoćne
vožnje u vjetnamske planine u mikseru uspomena.
ili kako smo u jednoj od europskih prijestolnica
užurbano tražili
dvorište u kojem možemo piškiti,
kad se susrećemo na pola puta
između moje i tvoje samoće
i krećemo u obilazak kvarta, a na prozorima su
stare žene nalakćene
na promatračkim jastucima,
poželim tada staviti naš jezik na listu
ugroženih jezika manjina,
jer ga zna samo dvoje ljudi
i teško ga je sačuvati,
a istovremeno i na listu najjačih,
jer on sada čuva nas.
S poljskog prevela Đurđica Čilić