NAŠ BIJELI KONJ Pa ti se ne sjećaš naljepšeg iz priče izmišljeni jahači na rubovima u divljini vjetar je pozlaćen od odjeka tih stopa kroz trave i smeđu rijeku do mene dopiru katkad njihove misli u grivi mu sunce sjedi Njegova plava kuća, rijetki šumarci, i dim i sve male životinje znaju da čeznu Od sluti da iza brda uvijek zalazi sve. JUPITER SIMFONIJA To je s onu stranu brda gdje sunce hoće zaći čini mi se da ću neću izdržati dugo, u sjeni. Popet ću se na vrh bez svoga ljeta, bez svojih klonuća. Kroz trave vidim crveno se crveni sunce približujem ga svojim i vašim očima, obuhvatam ga. Čujem kako gori; požar u blatima. To je pejsaž koji mi je govorio u snu i mislima tvojim i u meni do njega će me netko dovesti, da me ondje ostavi hoću k tebi A bit će još ljepši kad ga napuste moje oči da smo zajedno. BAKLJA Sve što je moje u zemaljskoj glazbi, nemir drveća, teški sklad ravnice, tišina koja o čelo se razbi i šumna svjetlost zvijezde izdajnice, sve što se valom moje noći hrani i budnoj mi o kamen krvi tuče, o prag je neki udaralo davni glasom mora, pjesmom što jauče. I kad sav nataloženi jad ko baklja šikne uvis, naglog milja prostruji topla nit; moj duh se sjeti ganuća ljubavi. Bezutješno tad prepoznam, puna božanskoga smilja, jutarnju pticu što mi snom preleti. SONET ZA GRETU GARBO Takvo lice, uokvireno runom plaveti sjevera, samo je sunčeva zraka ispresti mogla, iz njedara oblaka izvadivši cvijet sa gorkom krunom. Samo tamo gdje zamišljeno hode ptice između zvijezda i obala, otkri val te oči uperene u gvožđe. Jedan kristal na kamenju, i pjena i sjaj vode... To nepomično jutro: boja njena glasa u škrinji od ebanovine. Bijelo inje. Zemaljske noći i nezemaljske pustinje. Lice duha progovara, i tka od morskih talasa ljepote neprekidno slavlje. Smiješi se ljetu kraljica Kristina na bijelom suncokretu.
