MUZIKA U BRDIMA
I brda su rasla...
Zarobila sam neki glas u vrtu.
Bila je trešnja. Imala sam sve.
Prvo se čuo zov a onda sve bijelo od
latica postade. I jeku možeš vidjeti:
luk svjetlosti nad očima, kao uspavanka.
Koliko koračaja do tebe, moja sudbino.
I u čekanju se neprestano mijenjamo.
Već smo bili zatvorili prozore. Kad eto
jedno proljeće zaputilo se izvoru
(iz tebe oči tvoje da me vole.)
I osjetih da i ja izvirem odnekud. Da tečem.
A sve je promijenjeno, i sama ljubav,
kao južni vjetar iznenada na brijegu
i eto: lovac silazi proplankom. Postadoh
isto što i on, ne mogu drukčije
a livada je široka.
I lovac. I izvor. I vjetar. I trešnja. I brdo.
NEBO ZAČARANO U TRAVE
Odjednom neka misao kao povjetarac čista
dotaknuvši me zaljulja aprilski zrak unaokolo.
I nešto u meni poput daleke obale zablista,
ustremi se u plavet to drveće, još golo.
Proljeće mojih očiju, počekaj: duša još spava
odjevena u vlati, ispod mramornih pećina.
Možda ti treba, o nebo, lepršava moja glava
oprana bijesom svjetla i već izbjeljena do kosti.
Možda ti treba, o proljeće, najzelenije zrcalo
umrlog krajolika koji se budi u meni.
Zvučni kristal duha zastao tu, u opsjeni
rijeka i tamnih klisura što ih je disanje zgrtalo.
Prihvatam sve što dolazi iz zemlje koje se bojim:
preostalu strast vode, samoću i glečere plave.
Između zvukova stijena i drveća smrću se pojim
i znam da u grudima krijem to nebo začarano u
trave.
