• O nama
  • Kontakt
  • Impressum
  • Indeks autora
Strane - portal za književnost i kulturu portal za književnost i kulturu
  • poezija
  • proza
  • esej/kritika
  • razgovori
  • itd
poezija

Franjo Skoko, poezija

Autor/ica: Franjo Skoko
franjo skokopoezija
Objavljeno: 30.09.2024


Naše pronicanje
                            Posvećeno Maji

 
                               Oni koji ne osjećaju ovu Ljubav
                               kako ih nosi poput rijeke,
                               (...)
                               neka spavaju.
                               Rumi

   iako bijah dijete
donošah ti plodove
pjesme
dan za danom

   a i slomih sam sebi razum
samo kako bih te shvatio
poslije iz ludosti nema izlaza

   većina ne vidi jednost svijeta
pretvara se mnoštvo pred njima
pod nogama im jedno iz kojeg se izdignuše
iznad njih jedno u koje otiču

   ja i ti, mi smo doživjeli smisao unutar ovoga
što jest stvarnost, a iako bijah nedosljedan u  predanosti, dadoh ti plodove ljubavi i postao sam brat jedino tebi

   uzaludni, valjda, nismo
jer iako bijasmo djeca mi progledasmo
i vidjesmo
uzvišeniji svijet



II.
 
                                 (Nadahnuto Bulgakovljevim Pilatom)

u svojim bolesnim stanjima
vidio sam sebe golog
kao Judu
Iškariotskog
i on je prolazio ubrzano tim nekim
maslinicima
ljubio je zemlju i izraelske žene
s pokrovima, toga dana ih je upravo
gledao kako prolaze, upravo
jer je bio blagdan
zaklano je janje, puštena tamna krv
zgrušana zemlja se lijepila
za tabane
zemlja koju je volio, nije shvatio
ljubav niti kraljevstvo istine,
jedan je Bog jahao na magarcu        jedan je prosjak
uzalud žalbeno tražio
suho je uže i
polomljena grana, a istina
uvijek na drugom
mjestu
kroz ogledalo, kroz
hramsku zavjesu



IX.

                            kako brzo veneš, tako brzo rast ćeš
                            Petrarca, Sonet XI.

oružje svoje sakri ljepoto, uzaludno tražiš prolaz
izmeđ redova tvrdih, protivnih, vene tvoja krasota
ako si i bila ljepota, djevo, obučena u tirkiz, sad si
smrad groba, ako si zavela tajnu mladića, zatomio je tajnu zlotvor zaborava.


umro je stari pjesnik, umrla Emina; krepala je i gazdarica i koza; Don Quijote vidje ljepotu gdje je ne bijaše, Baudelaire opazio u napetosti cvata truplo gdje se raspada. Sa mnom slučaj je čudan i koristan za kazat:


doživjeh tvoje proljetno grlo, tvoju lakomost  hoda, tvoje grudi i ruke usmjerene, oči duboke poput Hada…
bila si i palma i vrt ispod  i u kom se odmarah, bila si puna svoje životnosti od koju se skitnica očeša…
to doživjeh, stekoh prijeku vječnost, jer sam tad ubrojen u one rijetke, koji shvatiše i ne padoše od bola. 








podijeli ovaj tekst

od istog autora/ice:

Franjo Skoko, pjesme
Franjo Skoko, pjesme, poezija

Autor: Franjo Skoko

© strane.ba, 2018.

design:  mela    coding:  Haris Hadžić